Prikazivanje sebe kao žrtve

(Nastavak iz prošlog broja) 9. Nasuprot mrskim domaćim izdajnicima i mitovima ili lažima o njima, nacionalisti obavezno grade i mit o borcima za naciju i nacionalni jezik čije se zasluge i žrtve veličaju i glorifikuju. Način funkcionisanja i rada jezičkih nacionalista realizuje se takođe, po ustaljenoj matrici koju možemo prepoznati u sljedećem postupcima: 1. Odbijanje objektivne slike o sebi. Borci za nacionalnu stvar i jezik svoj nacionalizam ne doživljavaju i ne prikazuju kao nacionalizam, već za njega koriste termin patriotizam. Čak će i najekstremniji nacionalisti reći da vole svoju državu i rade njoj u korist. I fašisti tvrde da su samo branitelji nacionalnih interesa. Nacionalisti ne prihvataju činjenicu da su svojim činjenjem štetni baš za ono za šta se navodno bore. Kada sam jednom prilikom na konstantne napade crnogorskih nacionalista na Studijski program za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti, kao rukovoditeljka programa izjavila da je naš položaj izuzetno delikatan i težak jer se nalazimo na stalnom udaru dva ekstremna nacionalizma: srpskog i crnogorskog, javili su se mnogi crnogorski domoljubi, čudeći se o kakvom to crnogorskom nacionalizmu govorim kad takav nacionalizam ne postoji.

Kao primjer pogrešne percepcije vlastitog djelovanja i neprihvatanja objektivne slike stvarnosti mogu poslužiti i citati iz prikaza zbornika radova sa naučnog skupa Dinastija Petrović Njegoš, kada je istoričar Ž. Andrijašević u istu ravan doveo i kritikovao srpske i crnogorske nacionaliste. Predstaživnik ovih drugih je reagovao upravo po opisanom modelu nepriznavanja i odbijanja istine, citiramo njegove riječi: „Živko Andrijašević... u jednom prikazu... iznio je ideološka zastranjivanja nekih srpskijeh istoričara u Crnoj Gori, ali je zatim sasvim neočekivano u isti koš strpao i njih i neka eminentna crnogorska imena iz polja nauke i kulture“ (Čirgić 2007: 97). Jedno od tih „eminentnih crnogorskih imena“ bio je Vojislav P. Nikčević, a istoričarev objektivan stav kojim je precizno detektovao i okvalifikovao oba nacionalizma riječima: "ideologija crnogorstva je politički bezopasna u poređenju sa ideologijom srpstva, ali su u fenomenološkom smislu i jedna i druga ideologija - najobičniji mentalni otpad“, ocijenjen je od strane nasljednika pomenutih "eminentnih imena“ kao "neozbiljan, neodrživ i začuđujući“ (Čirgić 2007: 97).

2. Prikazivanje sebe kao žrtve. Kao što su i nacija i jezik bile žrtve, tako i borci za naciju i nacionalni jezik bivaju izloženi torturi i nepravdama, tokom svoje duge i pravedne borbe stalno su ugroženi, čak i kad dobiju najveće državne nagrade oni i dalje izigravaju žrtve. Citiramo jednog od njih: "Mi koji smo prije četrdeset godina počinjali borbu za obnovu crnogorske države i kodifikaciju crnogorskoga jezika i zbog toga bili kažnjavani kao separatisti, nijesmo mogli očekivati da će se hajka na nas i na naše mlađe sljedbenike nastaviti i nakon pobjede naših ideja“ (Rotković 2009: 335). I mladi nasljednik A. Čirgić počeo je karijeru savršeno glumeći ulogu žrtve još iz studentskih dana na Filozofskom fakultetu u Nikšiću "na kojem se progonio iz ideoloških razloga“ (Rotković 2011: 336), iako nikavog progona niti ugroženosti nije bilo, naprotiv. I prvo akademsko zvanje docenta za "suvremeni crnogorski jezik“ A. Čirgić je stekao na Mostarskom sveučilištu na kojem takav predmet, niti katedra ne postoje, takođe zbog njegove navodne ugroženosti u crnogorskoj akademskoj zajednici. U "priopćenju za javnost“ koje potpisuje član recenzentske komisije, prof. dr sc. Marko Dragić, čitamo obrazloženje izbora: "Hrvatska se znanstvena javnost informirala o stanju na Univerzitetu Crne Gore, napose na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, gdje je dr. sc. Adnan Čirgić, usljed nepristajanja na stanje koje se protivi znanstvenoj i ljudskoj etici i suvremenim znanstvenim spoznajama bio primoran podnijeti otkaz. Stoga smo smatrali obaveznim stupiti u pomoć crnogorskom znanstveniku, koji je u Republici Hrvatskoj stekao stupanj doktora znanosti i koji je uključen u projekat prof. dr. sc. Milorada Nikčevića,Stoljetni hrvatski i crnogorski književni i jezični identiteti’. To je samo jedna u nizu dobrih gesta hrvatskih znanstvenika koji su uvijek priskakali u pomoć Crnogorcima onda kada su ih vlastite institucije proskribirale zbog lojalnosti vlastitoj državi.“ (Vijesti, 15. april 2012). Na osnovu izmišljene i neprovjerene priče o ugroženosti A. Čirgića na Univerzitetu Crne Gore, naši dobri susjedi Hrvati, za pomoć uvijek spremni, dodjeljuju mu akademsko zvanje docenta za nepostojeće predmete, iako radi na Instututu i treba da ima naučno zvanje. Vjerovatno da ne bi propalo teško stečeno akademsko zvanje Ministarstvo prosvjete nakon dvije godine od izbora, Institut pretvara u Fakultet za crnogorski jezik i književnost na kojem A. Čirgić vrši funkciju dekana i predaje. Na kojoj instituciji i kada je A. Čirgić dobio zvanja vanrednog i redovnog profesora i ko ga je birao ne znamo, nije objavljivano u medijima ni na sajtu FCJK, institucije kojom rukovodi. Čirgić je izabran i za vanrednog člana Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, nakon što je ova nevladina organizacija zakonom ukinuta. Pomislili bismo da je sada konačno ispravljena „nepravda“ prema tom mladom čovjeku i da on sada sa toliko uspjeha i moći ne može biti ugrožen i nezadovoljan. Međutim, uprkos dobijenim zvanjima, titulama, funkcijama, nagradama i ogromnim novčanim sredstvima kojima raspolaže, dekan A. Čirgić, kako čitamo u saopštenjima njegovih saradnika, i dalje je ugrožen i žrtva jer je prvi na braniku nacionalnog jezika, nacionalnog identiteta i države i kao takav izložen stalnim udarima unutrašnjih i spoljašnjih državnih neprijatelja. Navodimo jedan od brojnih citata u kojima se i dalje igra uloga žrtve: "Svjedoci smo da nedobronamjerni ne miruju, pa je često po mjeri primitivizma i argumentom politikanstva i neostvarenosti ljudske na udaru Fakultet za crnogorski jezik i književnost, prije svega prvi čovjek te ustanove Adnan Čirgić“ (N. Vujović, Portal Analitika,10. jul 2019).

3. Nepodnošenje kritike i drugačijeg mišljenja. Tipična odlika nacionalista jeste to da ne mogu da podnesu kritičko mišljenje koje je osnova unapređenja znanja, nauke i društva uopšte. (Prema mišljenju Umberta Eka četvrta odlika fašizma jeste neprihvatanje kritike, a svako neslaganje sa njima fašisti smatraju činom izdaje). Crnogorski jezički nacionalisti okupljeni na I/FCJK uvježbali su strategije napada na one koji se usude iznijeti kritički stav o bilo čemu iz domena njihovog djelovanja, pa i izvan njega. Postupci koje praktikuju u napadu na kritičare podrazumijevaju falsifikovanje, iskrivljivanje činjenica, zamjena teza, difamiranje, agresivnost, upotreba pejorativa i ružnih riječi, olako iznošenje kvalifikacija, etiketiranje i drugi postupci koji nijesu ni akademski, ni etični. Strategija koju su razvili i dobro usavršili mladi montenegristi sa FCJK, jeste da se u polemike uključi što veći broj pristalica (to se nerijetko postiže tako što saopštenja piše jedan autor, a potpisuje druge), kako bi se pojačala diskurzivna moć i utisak da je ispravno ono što zagovaraju. Uz to obavezno, glume žrtvu, ističući vlastitu ugroženost, ali i požrtvovanost u borbi za pravedni nacionalni cilj i opstanak države. Da ne podnose dijalog i kritičko mišljenje dokazuje i činjenica da nikada nijesu poveli raspravu o novouspostavljenoj ortografskoj i gramatičkoj normi, ni prije ni poslije kodifikacije, nego je tretiraju kao Sveto pismo, nepromjenljivo i nedodirljivo. Nacionalisti ne prihvataju mogućnost da se upućene kritike razmotre i iskoriste u cilju poboljšanja norme, koja je inače dogovorna. Svaka i mala primjedba dočeka se na nož i sasiječe poznatim postupcima u obračunima sa kritičarima, a autor kritike proglasi se tradicionalistom, neznalicom, neprijateljem države ili nekim drugim pejorativnim kvalifikativom. To je klasično zastrašivanje stručnjaka da slobodno iznose svoje mišljenje, pa se ovakav način komunikacije ne praktikuje u naučnom i akademskom svijetu, niti mu priliči. 4. Nametanje krivice govornicima koji ne prihvataju njihovu jezičku ideologiju. Jezički nacionalisti nemaju ni najmanju sumnju da je njihov rad na jeziku jedino ispravan i prijeko potreban za očuvanje identiteta, nacije i države. Ako se njihove ideje ili normativistička rješenja ne prihvataju od govornika oni optužuju same govornike. U prilog tome ide citat "utemeljivača“: "Jedan jezik može opstojati identitetski kao posebit na bazi naučnoga saznanja da je nastao u određenome svome narodu, naciji i državi, a da njegovi neuki pripadnici toga nijesu svjesni. Ilustrativan primjer za to je crnogorski jezik čiji se govornici na potonjem popisu stanovništva (2003) nijesu svi izjasnili da im je maternji“ (Nikčević 2006: 178). Dakle, govornici su neuki ili nesvjesni, ako drugačije misle.

Istu strategiju praktikuju i nasljednici koji jezički zlostavljaju savremene govornike nametanjem norme koja je neprihvatljiva i pri tom uvjeravaju Crnogorce da ne znaju i ne govore vlastiti jezik, izgrađujući kod njih osjećaj krivice što se ne pridržavaju propisanih novouvedenih oblika. Često izriču optužbe na račun govornika koji odbijaju da promijene svoje pravopisne navike i ne koriste jotovane oblike, da se stide svoga maternjeg jezika i svojih predaka, da služe tuđoj hegemonističkoj jezičkoj politici, te da pripadaju onima koji prihvataju "jezičku inferiornost koja je predugo bila sposobna samo na servilno priznavanje vlastite provincijalnosti“. 5. Veličanje utemeljitelja, saboraca i podržavalaca. Postoji već čitava biblioteka radova i knjiga u kojima se veličaju pregnuća i uspjesi utemeljivača montenegristike Vojislava P. Nikčevića, njegovog brata Milorada, Radoslava Rotkovića i drugih prvoboraca u borbi za crnogorski jezik, ali i njihovih nasljednika. Preštampavaju se njihova djela, broj knjiga se vrtoglavo umnožava, a svaka se kvalifikuje kao kapitalna, prave se promocije, prikazuju knjige uz obavezne apoteoze i glorifikaciju autora, a sve sa ciljem da svoje naukovanje predstave kao temelj opstanka države, nacije i jezika i opravdaju ogromna novčana sredstva u njih uložena. Brojni su primjeri veličanja i nekritičkog odnosa prema stvarnim naučnim dometima radova i knjiga autora iz sopstvenih ideoloških redova. Navešćemo samo jedan: autor knjige Bard crnogorskog jezika, koji nije lingvista, ovako piše o V. P. Nikčeviću, takođe nelingvisti: "Smatrao sam da je najljepši način za izražavanje zahvalnosti, priznanja i divljenja njegovom grandioznom naučnom djelu pisanje knjige o cjelokupnome, naučno relevantnom opusu ovog uvaženoga jezikoslovca. Prema tome ona je posvećena najistaknutijem, najeminentnijem predstavniku crnogorske lingvistike koji je cio svoj životni i radni vijek usmjerio na proučavanje, naučnu obradu i afirmaciju crnogorskoga jezika“ (Đurović 2005: 9). Nakon prve rečenice, pomislili bismo da Džon Lajons piše o lingvističkoj revoluciji Noama Čomskog.

Međutim, tu nije kraj odama, sada o ovoj knjizi u pogovoru piše A. Čirgić, naravno veličajući autora knjige, ali i onoga kome je knjiga posvećena. Za autora Ž. Đurovića Čirgić kaže da: "se slobodno može reći da je on trenutno najkompetentniji da govori i piše o Nikčevićevijem naučnim dostignućima. O tome śedoči i njegova knjiga Bard crnogorskoga jezika i ostali njegovi radovi kao i ogromno znanje iz oblasti nauke o jeziku“ (Đurović 2005: 189). Ostaje nam da Čirgiću vjerujemo na riječ, jer je pomenuti gospodin potpuno nepoznat u nauci o jeziku. Kvalitet knjige o "bardu crnogorskog jezika“, kaže Čirgić, dodatno je povećan činjenicom da je "pisana crnogorskijem pravopisom, tj. crnogorskijem izvornim jezikom, pa će s toga biti i čitka i pitka svakome crnogorskome čitaocu“. U ovo tek nijesmo sigurni, broj crnogorskih govornika koji je koristio pravopis V. P. Nikčevića bio je toliki da se može smatrati statističkom greškom. 6. Žestoko naplaćivanje svog domoljublja. Aktuelne crnogorske jezičke nacionaliste odlikuje glad za novcem, nagradama i priznanjima. Kao „afirmatori i branitelji“ nacionalnog jezika, nosioci crnogorskog jezičkog nacionalizma su veoma dobro unovčili svoju djelatnost. Budžet opredijeljen za njihovo finansiranje je ogroman za crnogorske prilike, na namještenim konkursima Ministarstava nauke, kulture i prosvjete osvajaju velika sredstva, a novčanu potporu i moralnu satisfakciju predstavljaju i nagrade koje dobijaju. Nagrade su im fiksacija, o njima često govore, smišljaju strategije kako ih osvojiti, negoduju i prigovaraju ako ih zaobiđu: "Je li potrebno napomenuti da za sav svoj naučni rad i trud akademik Nikčević nikad nije bio nagrađen od države Crne Gore?!“ (Čirgić 2007: 274). (Kraj u narednom broju)

( Rajka Glušica )