Zašto sve zemlje moraju dati doprinos likvidaciji siromaštva

Bilioni dolara već su potrošeni na globalnu borbu s pandemijom kovida-19 i niko ne zna kakav će na kraju biti konačni rezultat. I može li se bar mali dio tih sredstava usmjeriti u borbu sa mnogo dugotrajnijom krizom - globalnim siromaštvom?

Bogate zemlje sada su obavezne da troše 0,7% bruto nacionalnog dohotka (GNI) za pomoć međunarodnom razvoju. Taj nivo ustanovila je Pirsonova komisija 1969, a godinu kasnije odobren je rezolucijom Generalne skupštine Ujedinjenih nacija. Kada su prije pola vijeka države svijeta postigle taj sporazum globalno siromaštvo bili je na vrlo visokom nivou. Tada je svijet sasvim opravdano doživljavan kao binaran: sjever je bio bogat, a jug siromašan.

Ali za posljednjih 50 godina mnogo toga se promijenilo. Iako neke zemlje prate ustanovljeni nivo troškova od 0,7%, mnoge druge to tek treba da učine.

Mnoge zemlje u razvoju doživjele su brzi rast ekonomije tokom 2000-ih, ne samo Kina i Indija već i cijeli niz država u Africi. I mada su sva ta dostignuća sada ugrožena, svijet je prije pandemije već bio stupio u novu eru, eru u kojoj je zemalja sa niskim nivoom dohotka mnogo manje. Istovremeno, porasle su globalne ambicije definisane programom UN Ciljevi održivog razvoja: zemlje svijeta obavezale su se da do 2030. likvidiraju siromaštvo u svom vidovima. Nova vremena traže nove pristupe. Zbog pandemije kovida-19 ta je potreba postala još aktuelnija. Moje kolege i ja razvili smo ideju stepenovanja obaveza u finansiranju razvoja, pri čemu sa jednom važnom karakteristikom: one bi postale zajedničke za sve zemlje - i bogate i siromašne.

Prije nego što predočim predlog, treba odgovoriti na pitanje: a šta se to promijenilo od vremena kada je utvrđen nivo od 0,7% GNI? Tokom tog perioda pojavile su se dvije nove grupe “srednjih”. Prvu čini narasli broj zemalja sa srednih nivoom dohotka u kojim danas živi značajan dio stanovništva zemalja u razvoju. U mnogim od tih zemalja taj nivo pomoći razvoju postao je nizak u odnosu na njihove unutrašnje resurse i nedržavni međunarodni protok kapitala. Na drugom kraju spektra je otprilike 30 zemalja čiji je ekonomski rast “zastao”. U tim zemljma, koje su kao i ranije zavisne od inostrane pomoći, živi gotovo 10% čitavog stanovništva zemalja u razvoju.

Druga grupa su ljudi koji su uspjeli da se izvuku iz siromaštva ali rizikuju da u njega ponovo zapadnu. Kako smo ustanovili, u tu grupu ulazi više od dvije trećine stanovništva zemalja u razvoju.

Ako globalno siromaštvo izmjerimo koristeći definiciju Svjetske banke za ekstremno siromaštvo (život sa 1,9 US dolara na dan ili manje), tada će se ispostaviti da je ono jako smanjeno (mada će to smanjenje biti umjerenije ako se isključi Kina), a da su kod mnogih siromašnih žitelja svijeta prihodi porasli. Danas se u stanju ekstremnog siromaštva nalazi svega oko 10% stanovništva zemalja u razvoju, što je mnogo niže nego prije 40 godina, kada je to bilo oko 50%.

Ali i pored toga siromaštvo ostaje na šokantno visokom nivou ako ga mjerimo u skladu sa parametrima skale siromaštva Svjetske banke (3,2 i 5,5 US dolara na dan). Vrlo je otrežnjujuća činjenica da se sa svakim pomjeranjem linije siromaštva za 10 US centi, globalno broj siromašnih povećava za 100 miliona ljudi. Osim toga, pri korišćenju praga siromaštva od 1,9 US dolara broj siromašnih dnevno će se udvostručiti ako se pri računanju uzme u obzir više dimenzionalno siromaštvo koje uključuje zdravlje, obrazovanje i kvalitet ishrane.

A ako kao prag siromaštva koristimo prihod od 13 US dolara na dan (paritet sa potrošačkom moći iz 2011), koja se smatra granacijom konačnog izlaska iz zone rizika koja vodi u siromaštvo, onda će se ispostaviti da oko 80% stanovništva zemalja u razvoju ipak ostaje siromašno. Takvo siromaštvo ne sreće se samo i Africi južnije od Sahare ili u krhkim zemljama koje pate od konflikata. Ono je univerzalno. Da kažemo to kažemo ovako: drugu grupu “novih srednjih” čini stanovništvo zemalja u razvoju koje živi iznad praga siromaštva od 1,9 US dolara dnevno, ali niže od praga ugroženosti od siromaštva u budućnosti koji iznosi 13 US dolara.

Na tom fonu, i uzimajući u obzir pandemiju, predlažemo da se uvede “zajednička obaveza doprinosa razvoju” (UDC) za sve zemlje - i bogate i siromašne. U središtu bilo kakve takve obaveze neizbježno će biti program UN Ciljevi održivog razvoja, zato što je njegov cilj likvidacija siromaštva. Jedna od varijanti UDC moglo bi biti uvođenje klizne skale.

Na primjer, zemlje s visokim dohotkom mogu zadržati finansijske obaveze na nivou od 0,7% GNI; zemlje s dohotkom višim od srednjeg nivoa mogle bi doprinositi sa 0,35%, a one sa dohotkom nižim od srednjeg - 0,2% GNI; iznos za zemlje sa niskim nivoom dohotka činio bi svega 0,1%. To su bruto, a ne neto doprinosi. Uz takav scenario, ukupni obim finansiranja, namijenjenog razvoju, činio bi skoro 500 milijardi US dolara godišnje.

Slični dopunski resursi bi, u principu, omogućili da se preostalih 750 miliona ljudi izvuče iz ekstremnog siromaštva (oni koji imaju manje od 1,9 UD dolara na dan); bio bi likvidiran problem gladi i neuhranjenosti za oko 1,5 milijardu ljudi; zaustavila bi se smrtnost novorođenčati koja može biti spriječena; osnovno i srednje školsko obrazovanje bilo bi dostupno za svu djecu; bio bi obezbijeđen pristup čistoj i jeftinoj pijaćoj vodi za više od milijardu ljudi, a takođe i odgovarajuća sanitarno-higijenska njega za više od dvije milijarde njih. Osim toga, uz ovakav scenario graduiranih iznosa za finansiranje drugih ciljeva održivog razvoja ostalo bi oko 200 milijardi US dolara.

Dajući svoj doprinos, zemlje u razvoju će biti na dobitku zato što će univerzalna obaveza posvećenosti razvoju dovesti do uvećanja opšteg broja resursa koji su tim zemljama dostupni. Osim toga (a to je podjednako važno), takva ulaganja garantuju da će i siromašne zemlje imati svoj glas u donošenju odluka o korišćenju datih sredstava - simbolično, kao znak uvažavanja njihovog moralnog prava da budu saslušani ili fizički, kao članovi savjeta koji donosi odluke o prioritetima i realizovanju mjera.

Nesumnjivo, postoji mnogo drugih pitanja koje naš predlog može izazvati. Ipak, princip ostaje jednostavan: svaka zemlja daje doprinos sistemu, a novac se troši na likvidaciju siromaštva u svijetu. U uslovima globalne pandemije, a takođe imajući u vidu da je definisani rok dostizanja Ciljeva odivog razvoja već za deset godina, svijetu mora što je moguće prije da uzme na sebe zajedničku obavezu doprinosa razvoju.

Autor je profesor međunarodnog razvoja na Kraljevskom koledžu u Londonu Copyright: Project Syndicate, 2020.

( Andy Sumner )