Put ka sjeveru i dva mosta za sedam godina

Prva godina dvadesetog vijeka za Crnu Goru bila je značajna po početku, čak i za današnje uslove, zahtjevne gradnje puta od Podgorice do Andrijevice, a graditeljima su najviše muke zadali mostovi, naročito na Smokovcu i na Bioču pod Gradinom.

Prema dokumentaciji koju je za buduću knjigu “Kolašin u doba knjaževine i kraljevine Crne Gore” prikupio lokalni hroničar i publicista Branislav Jeknić, trasu budućeg puta prvi je pregledao inženjer Marko Đukanović 1901. godine.

“Stigoh u Kolašin pregledajući uglavnom položaj i zemljište kojim bi put prošao od Bioča preko Peleva brijega, Vjeternika, Lijeve Rijeke, Veruše i Tarom do Kolašina. Odavde ću put Andrijevice, preko Rečina i od Andrijevice preko Bara za Mateševo i Kolašin. Opširniji raport ne mogu dati prije nego sve pregledam, a u glavnome u ime prirode kuda sam pregledao od Raškova guvna dovde - strašno je”, pisao je tada Đukanović na Cetinje.

Put i priča o procvatu sjevera

Izgradnja puta, objašnjava Jeknić, odvijala se u dvije faze. Most na Smokovcu i šest kilometara puta od Podgorice do njega, otpočela je početkom jula 1901. godine.

“Otpočela se jedna značajna građevina, koja će, ako Bog da, biti od velike koristi za procvat trgovine u sjeveroistočnim krajevima naše otadžbine. To je gradnja novog mosta na rijeci Morači više Zlatice. U veliki i dobri čas juče, 9. jula, na devet sati iz jutra, na svečan način položen mu je temeljni kamen”, piše u tadašnjem izvještaju o početku radova u “Glasu Crnogorca”.

Autor izvještaja navodi i da je kamen-temeljac položio ministar vojni Ilija Plamenac i tom prilikom održao besjedu.

“Nakon besjede uze jedan kam’ za to spremljen i stavivši nekoliko mistrija klaka, položi kamen temeljni sa riječima: ‘U veliki i dobri čas za Gospodara i narod’. Isti je na temeljnom kamenu prosuo nekoliko zlatnih napoleona, kao napojnicu radnicima”, zabilježio je novinar.

Nedostatak stručnjaka za tako ambiciozne projekte u tadašnjoj Crnoj Gori primorali su Vladu da ih angažuje sa strane. Tako je u Crnu Goru 1904. godine, na poziv knjaza Nikole, stigao inženjer Momčilo Tapavica.

“Inženjer Momčilo Tapavica trasirao je put s četiri inženjerska pomoćnika. U dokumentima se pominju Joveta Ćetković, koji je trasirao put od Kolašin do Mateševa, te Mirko Dedović, traser dionice od Mateševa do Trešnjevika. Takođe i Marko Kusovac i Miloš Lepetić, a kao nadzornik građevina pominje se Đukan Petrović”, objašnjava Jeknić.

Tapavica je odmah potpisao ugovor sa Odjeljenjem za građevine i saobraćaj. Ugovor je potpisan na četiri godine, a godišnja plata mu je bila 3.600 kruna. “Glas Crnogorca” iz 1905. godine je objavio tekst o početku gradnje druge faze ovog puta.

“Nijedan put u Crnoj Gori nije toliko obradovao narod koliko ovaj, koji će ubrzo da poveže Podgoricu sa Andrijevicom i sa Kolašinom. Ima već tri godine, kako je taj put bio otpočet građenjem mosta Smokovac i komadom puta od šest kilometara puta koji veže Podgoricu sa rečenim mostom, ali se dalji rad zbog raznih okolnosti tada prekide. Ovoga ljeta izaslat je načelnik Ministar unutrašnjih djela Radović, da poradi na produženju toga puta...”.

Najveći građevinski izazov na čitavoj dionici puta bio je most na rijeci Morači na Bioču, pod Gradinom.

Inžinjer Tapavica ponudio je planove za gradnju tog mosta. Država je trebalo da bira između drvenog, kamenog i gvozdenog mosta.

“Tapavica daje prednost gvozdenom mostu, navodeći da bi se takav most mogao predati saobraćaju do 1. novembra, a da bi kameni most jedva mogao biti završen do 1. decembra 1908. godine. Ministarski Savjet uzimajući u obzir stručne navode inženjera kao i finansijske mogućnosti na sjednici od 25. maja 1907. godine usvojio je da se gradi gvozdeni most, s preporukom, ako je moguće, da se gvozdeni materijal mosta isplaćuje fabrici u roku od tri godine...”, navodi Jeknić podatke iz dokumenata s početka prošlog vijeka.

Kad sjever zaduva

Prilikom izgradnje mosta desio se i incident. Kako je javljeno sa gradilišta, 17. septembra skela na kojoj je bilo 20 radnika, srušila se.

“Na harmaduri (skela) je bilo dvadeset radnika koji se blagodareći svemogućem Bogu, nijesu ni najmanje povrijedili, već svojom prisebnošću i hitrinom uhvatili se za gvožđe od mosta i tako se potpuno spasili da se ni po prstu nijedan nijesu povrijedili. Skela je obaljena jakim sjevernim vjetrom, koji od nazad 3-4 dana sasvim mnogo duva, a skela je bila potpuno slobodna bez kakve težine, te je popustila sili sjevera...”, javili su tada izvođači radova. Svečanost povodom otvaranja novog puta održana je na mostu pod Gradinom na Bioču, sredinom oktobra 1908. godine. U ime knjaza prisustvovao je njegov sin Mirko, a u ime Vlade ministar finansija i građevina Dušan Vukotić.

Projektant osvojio medalju u tenisu na prvoj Olimpijadi

Inženjer Tapavica je, pored puta Kolašin - Podgorica i mosta na Bioču, projektovao zgradu njemačke ambasade na Cetinju, Državnu banku Crne Gore, u Herceg Novom hotel Boka. Rođen je 1872. godine u Nadalju, u tadašnjoj Austro-Ugarskoj. Po završetku školovanja radio je u Budimpešti, potom je prešao u Novi Sad. Po njegovom projektu izgrađena je zgrada Matice srpske u Novom Sadu. Umro je 10. januara 1949. godine i sahranjen je na groblju u Puli. Jedini je Južni Sloven - učesnik prvih olimpijskih igara 1896. godine u Atini. Osvajač je bronzane medalje u tenisu kao član mađarske reprezentacije. Međunarodna teniska federacija ga vodi kao jugoslovenskog tenisera osvajača bronzane olimpijske medalje.

Država kontrolisala vađenje pijeska iz Morače

Preduzimači radova na izgradnji zidarskog posla na mostu na Bioču bili su Nikola Vučinić i Čanjo Lakićev Rajković. Ugovor sa Odjeljenjem za građevinu i saobraćaj potpisali su u oktobru 1907. godine i obavezali se da će svoj dio posla završiti do 15. novembra. Rok završetka radova je naknadno produžen do 3. decembra, uz saglasnost obje strane.

“Izvođač radova je dobio dozvolu i da pijesak vadi iz rijeke. Međutim, lokaciju sa koje se vadio pijesak isključivo je određivalo Odjeljenje za građevinu”, kaže Jeknić

( Dragana Šćepanović )