Kad pucnji utihnu

Ako se istorija, uistinu, dešava kao tragedija, a ponavlja kao farsa, gotovo da bi se moglo zaključiti da je učiteljica života na Kosovu, već blizu da opiše cijeli krug.

Dvodnevno ukazanje predsjednika Srbije Aleksandra Vučića na Kosovu, ni po okolnostima ni po ambijentu nije mnogo ličilo na kosovopoljsku noć, koju je udvorička poezija prije tri decenije oslikala kao epski trenutak, kada govornik “lep i mlad”, kome se "kosa na vetru vije" izgovori rečenicu: "Niko ne sme da vas bije!"

Danojliće toga doba smijenili su mnogo prozaičniji urednici tabloida, čija mašta teško može u stihove, ali zato ne silazi sa naslovnica, u vjeri da konzumentima ne pada na pamet iole logičko preispitivanje. Na primjer: “Vučić spriječio rat na Kosovu”. Predsjednik Srbije, nakon ubistva Olivera Ivanovića, zatražio je od kosovske Vlade Ramuša Haradinaja dozvolu da posjeti Kosovo. To mu je odobreno, uz upozorenje zvaničnika: "Očekujemo da će se ponašati dobro, i poštovati pravila dozvole tokom boravka u Republici Kosovo". Vraćajući se ovim nizom ka početku, neki to zovu kauzalnom hipotezom, moglo bi se doći do naslova da su Haradinaj i Vučić spriječili rat na Kosovu, što nije realno dok njih dvojica ne pokrenu zajednički tabloid.

Naravno da rata nije bilo na pomolu, kao što je, bez ikakvih insinuacija o naručiocima i izvršiocima zločina, ubistvo Ivanovića podsjetilo na činjenice neprijatne i za kosovskog i za srpskog lidera. Kosovska vlast ga je dugo držala u tamnici, a zbog opiranja koncepciji "svi pod Srpsku listu", Vučićevi mediji su ga proglašavali čovjekom režima u Prištini, nepoštenim i zlim. Ivanović je pripadao i onoj kosovskoj političkoj struji, bliskoj potpisnicima Apela za očuvanje Kosova, koji su smatrali da je kiparski model, zapravo zamrzavanje konflikta, jedino adekvatno (odloženo) rješenje, te da to svakako nije obostrano priznanje kakvo Zapad, kroz eufemizam o "pravno-obavezujućem sporazumu", traži od Beograda, a Vučić nagovještava. Zločin u Prištini bio je i prvi, poslije kojeg prst nije direktno uperen u albansku stranu, a dio očajnih Srba ohrabrio se i da progovori o zulumu koji trpi od osoba instaliranih od Beograda, kao i o tome da kriminalci, pozivajući se na Vučića i bliskost sa njim, vedre i oblače.

Zato Vučićevu posjetu, prije svega, valja tumačiti u kontekstu kontrole štete, jer je prvi put, poslije poruka "ostajte ovdje", naveo i kao zadatak borbu protiv kriminala u sopstvenim redovima, i zatražio otkrivanje zločinaca bez obzira da li su Albanci ili Srbi.

U tom kontekstu, lažna je dilema, da li je Kosovo manje ili više u Srbiji poslije Vučićevog dvodnevnog boravka i dijeljenja jaganaca. Jer, ono uopšte nije u Srbiji. Ni de facto, ni de jure, što bi rekao predsjednik SANU Vladimir Kostić. Uprkos neumjerenoj političkoj propagandi sa elementima nekrofilije, jer je prvi put neko ko polaže vijenac na mjesto zločina pozdravljen aplauzom, ova posjeta je pokazala i koliko Srbija i njene institucije nijesu prisutne na Kosovu. Stotine miliona eura je, navodno, utrošeno za poboljšanje uslova života Srba na Kosovu, dva su se srpska povjerenika našla u istragama o brojnim malverzacijama, a onda u Lapljem selu pred kamerama, po metodi Palme, predsjednik Srbije očajnim ljudima dijeli stoku, novac za liječenje, zapošljava i gradi kuće zajedno sa privatnicima. Sve to, valjda, u koordinatama koje je dobio dozvolom od Prištine.

Osim tabloida koji su trenutno u fazi "CIA, snajka, CIA", i Vučićevog ličnog otkrića da su pucnji u Ivanovića bili i hici u Srbiju i njega lično, istraga o zločinu kao da pada u drugi plan.

Navikavajući polako građane Srbije na realnost, predsjednik Srbije je po povratku sa Kosova, legitimisao još jednu doskorašnju jeres. Za ulazak u Evropsku uniju Brisel će, kaže, tražiti razgraničenje sa Kosovom. A građani će o tome odlučivati na referendumu.

Tako se unutrašnji dijalog, ma šta to bilo, nastavlja.

( Slavoljub Šćekić )