Da je vječna Crna Gora

Gledano onako filosofsko-teološki, pojam vječnosti se obično vezuje za Gospoda Boga, ma kako ga neko vidio ili zamišljao. Svaki drugi pojam, pa i onaj koji se tiče ljudske duše i njenih ideala, njenih ljubavi i želja – pati od sopstvene ograničenosti i stvorenosti, pa samim tim i od, urođene joj, smrtnosti. Zato mi hrišćani vjerujemo, da vječno može biti samo ono što je vezano za Boga. Iz toga razloga ljudi se krštavaju i pričešćuju a pokojnicima se služe opijela. Da se združimo, zbližimo i jedni sa drugima, i sa samim Bogom. Sveta Liturgija je ponovljena Tajna večera. Svi u ljubavi – za jednom trpezom!

Načelno, uvjek bih bio uzdržan da svojstva vječnosti pripisujem nekoj ljudskoj tvorevini – državi, porodičnoj kući, klubu ili reprezentaciji za koje navijam, ulici u kojoj živim, omiljenoj plaži ili gostionici. Nekako mi je to, na prvi pa i na drugi pogled, idolopoklonički, paganski.

Kada je u pitanju moja otadžbina Crna Gora, zemlja i država u kojoj su stasali svi moji preci ( bar u zadnjih 400-500 godina ), u kojoj sam rođen, živim i u kojoj ću, ako Bog da, i umrijeti – tu sam imao poseban problem da prihvatim njenu ”vječnost”. Da – baš tako. I pored najdivnijih emocija koje me vezuju za rodnu grudu, imao sam taj problem.

Prvi razlog za te poteškoće stanuje u trendu obogotvorenja ove države, u jednoj ideološkoj matrici koja je, zbilja i doslovno, državu stavila na mjesto gdje bi trebalo da stoji samo i jedino – Bog. Kao posljednji ružan i svađalački izdanak takve pameti su nekakve anti-litije. Protiv crkvene i bogoslužbene povorke, a navodno u ime države!

Drugi, manje važan, ali prisutan razlog je nikad razjašnjeno autorstvo stihova himne moje zemlje. I to baš tih stihova koji veličaju njenu vječnost, koji sami po sebi, zvuče veličanstveno, monumentalno – ali radi vaspitanja budućih pokoljenja, nije nevažno, ko je i kada, te stihove dopisao drevnoj pjesmi. Sumnja da ih je zapisao saradnik najkrvavijeg balkanskog režima u istoriji, otvoreni sluga Hitlerovog nacizma u njegovoj najsmrtonosnijoj fazi raspadanja – nije bez važnosti.

Treće - slogan ”da je vječna Crna Gora” u posljednje vrijeme se sve češće koristio u svrhu propagande jedne stranačke politike koja je zagovarala tezu da će vječna država nestati (!?), ukoliko ta stranka ne ostane na vlasti. A takva teza, složićete se, ne može da izdrži banalnu logičku provjeru. Kako može nestati ono što je vječno?

Međutim, u posljednje avgustovsko jutro ovoga ljeta Gopodnjeg, razmaglilo mi se ispred očiju – i po tom pitanju. Moju Crnu Goru je pratio jedan ružan biljeg države (jedine u Evropi) koja ne zna (ne umije) da provede mirnu smjenu vlasti na izborima. Samim tim, činilo se, kao nešto baš ružno i ponižavajuće (a oglašeno godinama unazad sa državnih medija) da Crna Gora ne može postojati drugačije nego kao diktatura jedne vlasti. Osjećao sam da nije tako. Vjerovao sam da je drugačije. Znao sam da mora biti suprotno od toga. Da Crna Gora mora biti kao i druge moderne zemlje. Starija a opet vitalnija (mlađa i jača) od bilo kog režima koji njom vlada. Demokratska smjena vlasti koja se upravo desila nosi mnoge nepoznanice u pogledu budućeg vođenja države (ekonomske, pravničke, menadžerske) ali jedno je nesumnjivo: našu državu niko niti može niti smije ukinuti ili je utopiti u neku drugu!

Smijenjena je vlast koja je bila narušila sekularni karakter Crne Gore otvorenim kršenjem Ustava. Jer ko traži ”državnu crkvu” taj je protivnik sekularnog uređenja društva. A to znači da će se u budućoj, ako Bog da, sekularnoj politici nove vlasti, tačno znati što je čije. Što je ”carevo” a što ”Božije”. Neće nam trebati crkvena država, niti državna crkva.

Smijenjena je vlast koja je politiku gradila na podjelama. Vlast koja je u toku 30 godina ratovala i protiv ”ustaša” (početkom 90-ih), pa protiv ”komunista” (onih iz Beograda i onih ovdašnjih u Crnoj Gori krajem 90-ih) i sad protiv ”četnika” (ovih dana)… Bez nje na čelu države, veće su šanse i da istoriju ostavimo istoričarima, pa i pitanja poput onih šta su bili i šta su jedni drugima učinili istorijski likovi Josip Broz, Krsto Popović, Pavle Đurišić, Sekula Drljević i pojave kao što su četnici, partizani, zelenaši i ostali…

I tako, u jedan mah, nestadoše svi oni negativni razlozi…

Ne znam kako drugi, ali ja spadam u one Crnogorce, koji su baš sad, još jače i još više, spremni da žive ovdje i da sve što umiju i imaju ulože u napredak ove zemlje. Sad mi se, neka neistomišljenci oproste, moja zemlja čini bližom Bogu i samoj vječnosti. Sad mi je stvaran onaj njegoševski amanet, koji Crnu Goru predaje na čuvanje Svetoj Trojici – Bogu Ljubavi.

Daj Bože da vječna i berićetna, napredna i složna, široka i prijatna kuća svim njenim građanima – bude naša Crna Gora!

( Gojko Perović )