Sigurnost od zaraznih bolesti zavisi od antibiotika i vakcina

Igor Rudan je poznati hrvatski naučnik, član Royal Society of Edinburgh i autor brojnih popularno-naučnih članaka i knjiga "Tačna boja neba" i "Zao zrak" u kojima na pristupačan način opisuje razvoj nauke i područja kojima se bavi - medicine i molekularne biologije. U kolumni koju piše za zagrebački Večernji list ovoga puta je pisao o istoriji zaraznih bolesti i prijetnjama za koje ljudi nemaju rješenje. Činjenicu da sve više ljudi počinje da sumnja u važnost i bezbijednost vakcina on smatra - nevjerovatnom. Rudanovu najnoviju kolumnu prenosimo u cjelosti.

"U 1914. godini izbio je Prvi svjetski rat. Podsjetimo li se četiri jahača Apokalipse, ovo bijaše jahač „rata” kao nijedan prije njega. Odnio je čak 17 miliona života, ostavio za sobom još 20 miliona ranjenih te doveo do masovnih razaranja i nebrojenih ljudskih tragedija i patnji. No stvari će ubrzo postati još i znatno gore. Rat je stvorio savršene uslove za ponovni napad gripa. Ovoga puta španski grip se proširio velikom brzinom po iscrpljenoj, nedovoljno uhranjenoj, razmještenoj i depresivnoj ljudskoj populaciji nakon završetka rata, ubivši više od 75 miliona ljudi. To je vjerojatno najgori slučaj “dvostrukog udarca” koji smo doživjeli kao ljudska vrsta – a pogodio nas je prije samo sto godina.

Pandemija gripa stalno se vraća, u ciklusima od svakih deset do 30 godina, jer virus neprekidno mutira i mijenja se u divljim vodenim pticama i patkama, a zatim pronalazi način “skakanja” na ljude. Svinje takođe mogu biti zaražene i ljudskim i ptičjim sojevima pa mogu dovesti do miješanja genetskog materijala različitih virusa gripa, kao i stvaranja novih virusa. Pandemija azijskog gripa 1957. godine ubila je dva miliona ljudi, a pandemija hongkonškog gripa 1968. godine ostavila je za sobom još milion mrtvih.

Uz bubonsku kugu, koleru, lepru i grip, jasno je da su i druge epidemijske bolesti istorijski donijele masovan pomor našim precima, a prije svih velike boginje, ospice i tifus. Velike boginje ubile su vjerojatno i više od milijardu ljudi tokom ijekom pisane istorije. Bila je riječ o vrlo zaraznoj bolesti, prouzrokovanoj virusom variole, a upamćena je i kao prva bolest koju su ljudi uspjeli potpuno da iskorijene s planete vakcinisanjem. S obzirom na ukupan broj života koji su od tada spašeni sprečavanjem pojave te bolesti, kao i na uštedu troškova liječenja, eradikacija (istrebljivanje) velikih boginja i vakcinisanje protiv malih boginja možda su i najveći dosadašnji uspjeh nas kao ljudske vrste, barem u javnom zdravstvu. Boginje su znatno doprinijele uništavanju civilizacija Srednje i Južne Amerike te prouzrokovale stotine miliona smrti tokom cijele ljudske istorije.

Tifus se ponekad naziva “logoraškom groznicom” jer obično nadire kao epidemija tokom oružanih sukoba. Prvi je put opisan još tokom krstaških ratova ratova, a ostao je i vrlo istaknutiuzrok smrti u mnogim kasnijim ratovima. U razdoblju između 16. i 20. vijeka smatra se da je više vojnika umrlo zbog tifusa nego u vojnim operacijama. U 21. vijeku počinjemo da zaboravljamo na našu katastrofalnu kolektivnu prošlost i nezamisliva smrtna stradanja koja su zarazne bolesti nanijele našim precima. Mi smo među prvim generacijama ljudi koji se više ne boje zaraznih bolesti.

Zahvaljujući antibioticima i vakcinama, koji nas sada štite, ljudska populacija se povećala sa oko 1,5 milijarde početkom 20. vijeka na 7,5 milijardi početkom 21. vijeka. To je pet puta više ljudi na Zemlji, i to uglavnom zato što smo naučili kako spriječiti i liječiti najopasnije zaraze. No koliko smo zaista sigurni? Mikrobi su nevjerojatno brojni u prirodi i imaju vrlo kratke životne cikluse. Zato se mogu vrlo brzo prilagoditi prijetnjama za svoj opstanak, poput antibiotika, i to putem mutacija. Masovna i prekomjerna upotreba antibiotika – ne samo za zaštitu ljudi nego i životinja u stočarstvu – sve nas dovodi u opasnost. Omogućava mikroorganizmima prilagođavanje i razvoj otpornosti na antibiotike, što precipitira nove buduće epidemije s novim, otpornim bakterijama.

Uz otpornost na antibiotike, gotovo je nevjerojatno da sve više ljudi počinje da sumnja u važnost i bezbijednost vakcina, što dovodi do smanjenog vakcinisanja stanovništva i gubitka naše “kolektivne imunosti”. Kolektivna imunost štiti i sve one koji su ostali nevakcinisani, na primjer bebe koje su premlade da bi odgovorile na vakcine imunim odgovorom. Postoji i teorijska opasnost od fenomena nazvanog “zamjenom serotipa”. Takav se problem može pojaviti kada u prirodi postoje razni sojevi (tzv. serotipovi) specifičnih bakterija ili virusa koji se takmiče jedni protiv drugih. Ako koristimo vakcine kako bismo spriječili infekcije najzastupljenijim sojevima, tada će ti sojevi vrlo naglo nestati, ali uskoro će biti zamijenjeni nekim drugim sojevima. Ti, novi sojevi trenutno nijesu uključeni u vakcine pa možda mogu dovesti do još težih oblika bolesti. Očigledno je da naša prividna sigurnost od zaraznih bolesti jako zavisi od antibiotika i vakcina. Zato treba nastaviti ulaganja u poboljšanje postojećih i dodavanje novih vakcina i antibiotika, kao i obezbijediti da sigurnosni standardi u njihovoj proizvodnji i primjeni budu vrlo visoki. Sve veću zabrinutost izaziva i naša nedavno stečena sposobnost manipulisanja genetskim kodovima bakterija i virusa.

Razumijevanje onoga što ih čini zaraznim i smrtonosnim može teorijski dovesti do razvoja genetski modificikovanih sojeva koji bi mogli uništiti cijelu našu vrstu. Istorijiski gledano, postoje primjeri upotrebe antraksa, boginja, kuge i kolere kao oružja u tzv. biološkom ratovanju. Možemo se samo nadati da se takva ideja neće razmatrati u modernim vremenima. Naš sadašnji nivo tehnologije mogao bi da dovede do vještački oblikovanih i genetski manipulisanih sojeva koji bi mogli izazvati daleko veći broj smrti od bilo kojegadrugog oružja. Iako se u 21. vijeku osjećamo sigurnije od zaraznih bolesti, ipak smo već svjedočili određenom broju ozbiljnih opasnosti. Najprije je, 2002. godine, više od 750 smrtnih slučajeva bilo prouzrokovano SARS-om – teškim akutnim respiratornim sindromom – novom, atipičnom upalom pluća uzrokovanom koronavirusom.

Brz odgovor javnozdravstvenih službi pomogao je da se tada zaustavi širenje, ali bolest nipošto nije iskorijenjena i mogla bi se ponovno pojaviti i preći u pandemiju. Zatim je 2009. godine izbila nova pandemija gripa. Ona je izazvala velik oprez jer je antigenski potpis virusa – H1N1 – bio isti kao i onaj katastrofalne “španskog gripa" iz 1918. godine. Srećom, ovaj novi soj H1N1 virusa nastao je miješanjem virusa ptičjeg, svinjskog i ljudskog gripa, što je i dovelo do uobičajenog popularnog naziva za ovu pandemiju – svinjski grip. Pandemija je izazvala oko 15.000 smrti u cijelom svijetu. U 2012. godini izbio je MERS – bliskoistočni respiratorni sindrom – sa slučajevima zabilježenima u više od 20 zemalja. Bolest je bila prouzrokovana novonastalom varijantom koronavirusa. MERS je doveo do više od 800 smrti u bliskoistočnim zemljama te i dalje ostaje prijetnja. No, nakon SARS-a i MERS-a ovaj sedmi koronavirus – SARS-CoV-2 – izazvao je pravu pandemiju bolesti COVID-19 i znatno veće probleme za čovječanstvo, iako je imao znatno manju stopu umiranja od svoja dva prethodnika. Time je pokazao da sposobnost i brzina širenja virusa među ljudima pričinjavaju veći problem epidemiolozima od same stope umiranja među zaraženima."

( Vijesti online )