Početak kraja

Ubijeđeni ateista, pokušao je da napravi sopstvenu crkvu, i vidio je svoga - boga.

To je najkraće objašnjenje crnogorskog paradoksa, koji je u nedjelju izrodio nekoliko istorijskih činjenica, teško shvatljivih ostatku Evrope, i onome što zovemo normalnim svijetom.

Vlast je na izborima promijenjena, prvi put poslije 115 godina od uvođenja parlamentarizma, tri decenije nakon dominacije jedne partije, i jednog čovjeka.

Odlučnost za promjene, bila je veća od straha od epidemije covid, pa su ovo bili i najmasovniji izbori za parlament ikada, sa 76 odsto ili 411 hiljada izašlih na glasanje. Procenat se računa od broja registrovanih birača, od 540 hiljada što je realno više za najmanje 50 hiljada onih koji ne žive u Crnoj Gori i služe vlasti kao fantomi. Oni nekad dođu, a češće umjesto njih neko drugi glasa. Zato se može reći da je realna izlaznost bila oko 85 procenata.

Masovniji izlazak je bio samo na referendumu za nezavisnost, kada je glasalo oko 420 hiljada birača.

Paradoks više: do juče spreman da vlast brani svim što ima u arsenalu u službama sile, plus vodeni topovi vatrogasnih vozila raspoređenih oko Skupštine, predsjednik države i s njom srasle Demokratske partije socijalista Milo Đukanović, oko ponoći, pred malobrojnim pristalicama, posredno je priznao poraz i činjenicu da ima 30 mandata. Sa onim koje zove tradicionalnim partnerima, manjinama i dvije socijaldemokratske stranke, najviše još deset.

Do magičnog 41. mandata, od ukupno 81 u parlamentu, jednostavno se nije moglo. Okrutni algoritam Dontovog sistema, onemogućavao je da sitnim mahinacijama sebi doda mandate, jer ih je uzimao koalicionim partnerima, pa je zbir ostajao isti.

Veću izbornu krađu, mogao je pokušati samo poništavanjem rezultata sa ogromnog broja biračkih mjesta. Tu lekciju i neminovni epilog naučio je još 1996. godine od svog političkog oca Slobodana Miloševića, koji je morao da srpskoj opoziciji prepusti velike gradove, poslije 88 dana krvavih protesta. Čak je Đukanović tada primio i podržao srpske studente koji su protestovali.

Ni na najave policije, specijalnog tužioca i ministra unutrašnjih poslova, o tome da bi moglo biti nasilja opozicije u izbornoj noći, niko se nije upecao. Insceniranje novog državnog udara, kao prije četiri godine, bilo bi previše čak i za ovdašnje kreatore zavjera. Pokušaj, da na to navede subotnje hapšenje dvojice kafedžija, sa desetak zarđalih tandžara i nešto dinamita za krivolov, proizveo je samo ismijavanje, možda i ubijedio još ponekog da izađe na glasanje, pa je akcija obustavljena.

Zato je Đukanović, sa malobrojnim pratiocima, jer su mnogi kao što je uobičajeno u porazu, otišli da odnesu tetki lijek, ušao u salu i pred jedva dvadesetak najupornijih pristalica, bezbojnim glasom i gotovo testamentarno, prozborio da pozdravlja i poštuje autentičnu volju birača. A DPS i u budućem parlamentu, rekao je, ostaje nepokolebljiv borac za evropsku budućnost Crne Gore.

I otišao. Kuda, na koliko, kako dalje, pitanja su koja su ostala da vise u vazduhu, jer sve izgleda previše jednostavno i neočekivano lako, pa zato i nevjerovatno. Potvrda sentence da sve izgleda vječito dok se ne završi, ili je zatvoreno samo jedno poglavlje, pa ćemo se svačega još nagledati.

Tri koalicione liste, okupljene oko Demokratskog fronta na čelu sa Zdravkom Krivokapićem (27 mandata), oko Demokrata Alekse Bečića (10) i URE Dritana Abazovića (4) imaju tijesnu većinu, dovoljnu da u vlasti ne bude DPS. Već u izbornoj noći, oni su, “jer Crna Gora je svih nas”, uputili poziv manjinskim strankama, Bošnjacima i Albancima da svakako budu dio vlasti. Tako i Đukanovićeva formulacija o tradicionalnim partnerima, narednih dana može da promijeni osnovno značenje. Manjine treba da budu dio svake vlasti, poručili su.

Vrijeme ne radi za pobjednike, jer su to ipak heterogene strukture sa ogromnim ideološkim razlikama, od isključivo građanske provenijencije do krajnje desnice, od tvrdog crnogorstva, do naklonjenosti Beogradu i zagledanosti u “majku Rusiju”, što djelovi vlasti već koriste za širenje podozrenja.

Zato su lideri opozicije, u izbornoj noći i dan kasnije sa prvog sastanka, izdali saopštenje o četiri dogovorena principa, obavezujući se već prvim, da će “odgovorno sprovoditi sve međunarodno preuzete obaveze”. I domaćoj i međunarodnoj javnosti se tako sugeriše, da se duboko u pozadinu, i izvan svakog koalicionog sporazuma, guraju zavjeti jastrebova iz Krivokapićeve koalicije, o tome da će preispitati, što znači poništiti priznanje Kosova, te raspisati referendum o članstvu u NATO.

Realizacija neophodnih reformi, kako bi Crna Gora u najkraćem mogućem roku pristupila Evropskoj uniji, drugi je princip koji bi trebalo da Briselu nagovijesti ubrzanje pregovaračkog procesa. Nova demokratska vlast biće ekspertska, konstituisana od stručnog kadra iz konkretnih oblasti, bez obzira na njihovu političku, vjersku, nacionalnu ili bilo koju drugu osobenost. I na kraju, namijenjeno prije svega Srpskoj pravoslavnoj crkvi, nova vlast će u potpunosti biti posvećena poštovanju Ustava i primjeni zakona, uz izmjene, dopune i reviziju svih diskriminatorskih zakonskih i podzakonskih akata, uključujući i Zakon o slobodi vjeroispovijesti. Zakon koji je Đukanović smatrao svojim adutom, u namjeri da podržavi imovinu SPC, čak formira novu crkvu, što mu je u konačnici donijelo poraz, i početak kraja njegove epohe.

Lideri pobjedničkih kolona, znaju da nemaju mnogo vremena, te nastoje da sve obave za nekoliko sedmica, dok ljudi oko Đukanovića, u koruptivnom sistemu, i van njega, ne shvate stvarne posljedice sabijene u glasu viška. Manje je vjerovatno, ali i predsjednik Crne Gore, kad se naspava mogao bi da se predomisli i uđe u zonu opstrukcije, nudeći prvo mandate za sastav vlade najjačoj odnosno svojoj partiji, pa će vjerovatno pobjednici na taj susret za svaki slučaj otići sa 41 potpisom i predlogom za novog mandatara.

Iako je sa pobjedničkih tribina oglašeno, da je tek sada u Crnoj Gori, tri decenije poslije istorijskog događaja, srušen Berlinski zid, to ipak ne odgovara stvarnosti. Izvađen je jedan od ugaonih kamena, ali za demontiranje sistema koji zapad naziva hibridnim, Evropska unija još preciznije zarobljenom državom, kao primjer mjesta gdje cvjeta organizovani kriminal i endemska korupcija, a klika u vlasti i oko nje, nemilice satire prirodne resurse, biće još mnogo posla.

Za uklanjanje kompletne konstrukcije, preuzimanje Vlade bio bi prvi korak, koji bi morao da u nastavku izazove promjene po dubini. To prije svega znači, stavljanje mehanizama sile - policije, vojske, Agencije za nacionalnu bezbjednost, Vojno-obavještajne služba, pod svoju, i izvan kontrole Đukanovića. Dosljednost nove vlasti u postavljanju eksperata, dovela bi do uklanjanja velikog broja opskurnih likova, koji bi na putu kući morali proći kroz tužilaštvo, da na praznom papiru ispišu sve što znaju.

Ove procese bi trebalo da prati oslobađanje Javnog servisa, preuzimanje javnih preduzeća, razbijanje monopola, kao i potpuna transparentnost svega što vlast radi.

Sa minusom u kasi od oko četvrtine društvenog proizvoda, više od milijardu eura, izazvanog zatvaranjem granica zbog virusa korona, i neminovnom recesijom, nova vlast neće moći bez međunarodne pomoći. Uz MMF idu smanjenja javnih troškova i vjerovatna otpuštanja. Moguće je da će, u takvoj situaciji kad nema novca, vlast ponuditi više pravde, što je recept koji je uspješno oprobao u Srbiji i Aleksandar Vučić. Zato su najavljeni zakoni o porijeklu imovine i lustraciji, te uvođenje principa socijalne pravde. Privremeno bi ovi potezi mogli da ublaže osjećaj nemaštine, koja je već zahvatila znatan dio stanovništva. To bi podrazumijevalo i skidanje vela tajnosti sa brojnih dokumenata, kao i rekonstrukciju onih koji će vjerovatno nestati u prelaznom periodu.

Oslobađanje okovanih institucija, posebno je važno za funkcionisanje sistema, ali i za ubrzanje pregovora sa EU, vezanih za vladavinu prava. Od vrhovnog državnog tužilaštva, do Ustavnog suda, sve je već predugo u v.d. stanju. Za odblokiranje će vlastima biti potreban i DPS, jer je za izbor neophodno dvije trećine glasova u parlamentu.

I na kraju, početak – Đukanović. Njegovo vraćanje stvarnim ustavnim nadležnostima, koje osim čestitki i saučešća, podrazumijevaju primanje agremana ambasadora i upućivanje crnogorskih diplomata u inostranstvo, te predsjedavanje Savjetu za nacionalnu bezbjednost, gdje će druga dva mjesta zauzeti budući premijer i predsjednik parlamenta, još izgleda prilično nevjerovatno.

To neće biti više on – Milo britva. Međunarodni posmatrači i ovoga puta su mu iscrtali stvarni portret: organizovao je nefer izbore, kao predsjednik se neprimjereno miješao, predvodeći stranku u kampanji, zloupotrebljavao je državne resurse…

Teško da on može drugačije, a najmanje je vjerovatno da će doprinijeti demontaži sopstvenog nedjela. S druge strane, sigurno je svjestan da mu neće biti lako da opstane, bez obzira što njegova partija drži i dalje najveće gradove Podgoricu, Nikšić, Bar, Bijelo Polje, kao i niz manjih, gdje redovni izbori slijede za dvije godine. Tada će i njemu isteći mandat. Njegova partija, odavno je postala interesna klijentelistička organizacija, koja bez ruke u državnoj kasi i pečata za razne dozvole i koncesije, nema mnogo snage ni razloga da je neko glasa.

Pitanje je, šta će biti sa kontroverznim međunarodnim aranžmanima poput državljanstva putem investicija, od kojih EU otvoreno zazire, strahujući da tako međunarodni kriminalci kupuju utočište i peru pare. Tu su brojne nezatvorene afere, od korupcije prilikom kupovine Telekoma, do posljednje, gradnje vjetroelektrane na Možuri u kojoj je malteškoj državi ukradeno desetak miliona eura i ubijena novinarka.

Nekako ispod radara prošla je vijest, dva dana pred izbore, da je Upravni sud poništio rješenje Agencije za suzbijanje korupcije, koja je konstatovala da nije konflikt interesa to što je Đukanović, u posljednjim danima svog premijerskog mandata oktobra 2016. godine, svom sinu Blažu lično potpisao koncesiju za gradnju hidroelektrane. Posmatrajući ga kao čovjeka sa instiktom za preživljavanje, ovo pored pravnog posla, djeluje kao uklanjanje jedne neugodne teme iz javnog diskursa, i sklanjanje sina sa vjetrometine, odnosno mogućeg prvog udara nadolazeće vlasti.

U sjenci onoga što bi se moglo dešavati, ostaju analize o tome kako je Đukanović dozvolio (to je prava riječ) da bude poražen. Rečenica da će pobijediti i crkvu, za njega je vjerovatno bila kobna. Posljednji takav rat dobio je Petar Veliki. Čak su se i Bitlsi umalo raspali kad se Lenonu otelo da su popularniji od Hrista.

Znao je to Đukanović, baš kao i Vučić, kada su popove zasipali novcem i hramovima, dok su učvršćivali vlast. Uvjerenje, da su Crnogorci i dalje dovoljno nevjernici da mu prođe podržavljenje crkvene imovine, očigledno je bilo pogrešno. Baš kao i insistiranje na tome da su Srbi u Crnoj Gori isključivo remetilački faktor, a Srbija arhineprijatelj. Na sve to loše postupanje tokom krize, i narastajuće siromaštvo, učinilo je vidljivijim lopovluk predstavnika vlasti i kamarile…

Analitičar Zlatko Vujović iz Centra za monitoring i istraživanje izbora, sa iskustvom sa mnogih meridijana, rekao je da je prvi put video terenski rad crkve u kampanji. Poglavar Mitropolije crnogorsko-primorske Amfilohije, koji se toliko puta ranije našao Đukanoviću, sada je slao kletve svima koji glasaju za vlast, a tercirali su episkopi iz Nikšića, Berana i Pljevalja. Kampanja glavne opozicione grupacije, bila je skupocjena, i očigledno podržana iz Beograda, koliko god se Vučić pravio neznaven i neutralan. On je javno za majku svih bitaka proglasio popis stanovništva naredne godine.

Prva naznaka očaja bila je, kad su kao nikada ranije, video izjavama, Đukanovića podržali regionalni lideri Rama iz Tirane (“Hvala ti što postojiš”), Zaev iz Skoplja i Komšić iz Sarajeva. Vidljivo je bilo, međutim, da crnogorski predsjednik ovoga puta, nije privolio nikoga sa zapada da mu dođe, niti da ga pozove, što može da znači da su i oni imali signale o neizvjesnosti, u koju nijesu htjeli da se miješaju.

Kako će sve dalje izgledati pokazaće naredni dani, jer liderima pobjedničke opozicije za sada ne uspijeva, upozorenjima da ne nasijedaju na provokacije, da obuzdaju trijumfalizam svojih birača niti bijes Đukanovićevih. U većem broju gradova kolone sklone kavzi, od nedjelje razdvajaju policijski kordoni. Vjerovatnije je da požare pokušavaju da rasplamsaju Đukanovićeve tajne i para službe šireći glasine, o tome da je Crna Gora okupirana velikosrpstvom, da su manjine ugrožene, da sve propade.

“Pa, ja sam Crnogorac sto odsto i svi moji…”, uzvraća Krivokapić na ova podmetanja i moli da se ne truni čista pobjeda. Abazović i Bečić glasačima poručuju, da su protiv pobjede nad Đukanovićem svi koji izlaze na ulice.

Pogotovo je ovo problem Krivokapiću, potpuno novom licu na crnogorskoj političkoj sceni. Na čelu koalicije Za budućnost Crne Gore, on je fasadom smirenosti i hrišćanske skrušenosti u kampanji, uspješno gurnuo u drugi plan ne samo Andriju Mandića, Milana Kneževića i Nebojšu Medojevića, već i ratobornog Marka Milačića. Bivši novinar ne umije da obuzda temperament, i prava je tempirana bomba. Svako malo sa revolucionarnim idejama na društvenim mrežama iskoči i Medojević.

Kritični trenutak nastupiće kada svi oni zatraže svoj dio. Krivokapić koji moli, da se pred njim ne skandira ni “Milo lopove” jer nije hrišćanski, navodno je direktni Amfilohijev izbor. Ako je tako, mitropolit može neko vrijeme da ih kontroliše, ali ni to nije vječno.

U svakom slučaju, i poslije izbora ostaje kletva: Dabogda živio u zanimljivim vremenima.

(NIN)

( Slavoljub Šćekić )