Jan Gel: Projekat „Kasarna Morača“ je preskup, pretrpan i uništio bi prirodnu obalu rijeke

Jan Gel, danski arhitekta i jedan od vodećih svjetskih stručnjaka za urbani dizajn, boravio je početkom ove nedjelje u Podgorici. Za knjigu „Gradovi za ljude“, koju je ovom prilikom promovisao, kaže da sadrži sve ono što je naučio za 40 godina istraživanja i prakse u gradovima širom svijeta, od Sidneja do San Franciska. Knjiga je u proteklih sedam godina prevedena na 37 jezika, i autor se nada da će je ljudi koristiti kao recept za vraćanje fokusa na ljudsko iskustvo u gradu i inspiraciju za stvaranje humanijih gradova. Po njegovim prvim utiscima, Podgorica je zelen grad sa značajnim saobraćajnim problemima, ali i mogućnostima za bolji budući razvoj. Gradski čelnici su ga uputili u projekat „Kasarna Morača“, koji mu se nije dopao.

Dozvolite da započnem ovaj razgovor citatom iz vaše knjige:

„Opšte je prihvaćeno uvjerenje da je za živ grad neophodno imati visoku gustinu naseljenosti i veliku koncentraciju stambenih jedinica i poslovnih prostora. Međutim, za živ grad je zapravo potrebno da postoji kombinacija kvalitetnog javnog prostora koji poziva ljude da se u njemu zadrže, i određena kritična masa ljudi koji taj prostor žele da koriste.“

Shvatam vašu poentu, ali stambene jedinice i poslovni prostori su profitabilni – njihova izgradnja i prodaja donose investitorima mnogo novca. Parkovi i igrališta i lijepo uređeni javni prostori se ne isplate tako dobro – dobri su za građane, ali industriji nekretnina ne vrijede mnogo. Pitam vas sad, kao aktivistkinja: kako da se borimo sa tim? Kada želimo da primjenjujemo vaše principe za razvoj gradova za ljude, nailazimo na privatne interese koji nijesu u saglasju sa tim principima.

Da bi moji principi – okupiti gradske funkcije na manjem prostoru, integrisati ih, stimulisati pješački i biciklistički saobraćaj, otvoriti zgrade ka javnom prostoru, povećati broj ljudi koji taj prostor koriste – mogli biti uspješno primijenjeni, moramo da imamo jasna pravila za urbano planiranje. Moramo zasigurno znati kolika treba da bude gustina naseljenosti, ali i to da nikome ne smije biti dozvoljeno da podiže zgrade do u nedogled, a da pri tom ne obezbijedi dovoljnu, unaprijed definisanu površinu kvalitetno uređenih javnih prostora.

Ali to se u Podgorici stalno dešava. Samo u poslednjih deset godina imali smo nekoliko projekata izgradnje stambenih zgrada i blokova za koje su planovi pokazivali jedno – zelene površine, uređene javne prostore – dok je rezultat gradnje bilo nešto sasvim drugo; u najvećem broju slučajeva samo zgrade i parking prostor. Onda graditelji odu dalje bez ikakvih posledica, nastave da grade na drugoj lokaciji, i niko ih ne tereti za ranije propuste.

To je problem kojim treba da se bave planeri i inspektori za urbanizam. Poštovanje pravila mora biti zagarantovano.

Znači, kažete da na čelu grada moraju biti odgovorni ljudi, kako se ovo ne bi dešavalo?

Pa da, upravo tako. Inače, danas sam išao da vidim onaj kvart sa mnogo asfalta, sa ogromnom betonskom pustinjom u sredini – to je moglo da bude urađeno mnogo, mnogo bolje. Neko bi sad mogao da uzme ovu knjigu koju smo sada promovisali u Podgorici, da prouči 12 principa o kojima govorim u „Gradovima za ljude“ i da prema njima preuredi taj prostor, zar ne? Bolje ikad nego nikad...

Da, takav urbani dizajn je ono sa čim se sad borimo, što pokušavamo da ispravimo...

Važno je da se tu pozabavimo i gustinom naseljenosti. Mnogi kažu kako moramo da gradimo visoke zgrade da bismo povećali gustinu naseljenosti u gradovima. Na to ja kažem – šta fali Parizu? Zgrade po šest-sedam spratova visoke, bulevari, parkovi, sve je tu. Takva je i Barselona, slične visine, sa divnim javnim prostorima. Zapravo, mnogi gradovi po kojima su posađeni ti neboderi imaju manju gustinu naseljenosti nego Pariz i Barselona. Mislim, čak, da je gustina naseljenosti u Barseloni veća nego na Menhetnu. Uopšte, soliteri i neboderi zaista su loš odgovor na ovaj izazov. Ako se arhitekte potrude, ako se zbilja zainteresuju za prostor, mogu da postignu istu gustinu naseljenosti i do visine od sedam spratova – i da nas oslobode blesavih solitera.

Došli ste u Podgoricu u trenutku kada vodimo vrlo važnu javnu debatu o projektu izgradnje stambenog bloka na obali rijeke Morače, na vrlo primamljivoj zelenoj lokaciji u centru grada...

Da, danas sam vidio taj projekat.

Dakle vidjeli ste nacrt? I, šta mislite?

Pa morao sam da kažem gradonačelniku da taj projekat nije baš za pohvalu. Nije dobra strategija izgraditi nešto tako skupo, i pretrpano – kao omlet sa previše začina! Taj projekat bi uništio prirodu tog dijela obale, i stvarno previše košta. Tako da, nije mi bilo drago da to vidim – a ni njemu nije bilo drago da čuje takvo moje mišljenje. Takođe, rekao sam da mislim da ne bi bila dobra ideja iskoristiti toliki novac za ovakav projekat – ta obala rijeke bi mogla izuzetno lijepo da se uredi za trećinu tog iznosa. S tim što bi grad zbilja morao da angažuje pejzažne arhitekte, jer mi se čini da su ono trenutno rješenje smislili saobraćajni inžinjeri. Jednostavno je previše asfalta i betona u tom projektu. Pejzažisti imaju „zelene prste“, njihov doprinos je uvijek lako uočiti.

Vaša posjeta me je izuzetno obradovala jer će sigurno u javnosti pokrenuti nove razgovore o tome kako da bolje promovišemo i podržimo urbani biciklizam u Podgorici. Vidjeli ste da imamo nekoliko staza, ali gradska uprava i dalje ne primjenjuje ništa od drugih podsticajnih mjera. Šta mislite, hoće li se tu nešto mijenjati?

Mislim da da. Sastali smo se i sa ambasadorom Danske, i za sada znam da je za jun ove godine planiran događaj na kom će biti promovisana primjena danskih „zelenih“ tehnologija i alata za održivo urbano planiranje. Sigurno je da će ove ideje – među njima, u prvom redu, biciklo – dobiti više prostora i promocije. Možemo, i trebalo bi, da koristimo primjere i ideje iz drugih zemalja i gradova, gdje su željene promjene već postignute. Kopenhagen je bio kao Podgorica prije 40 godina. Dakle, samo treba napraviti plan i povećeno raditi da se on ostvari.

Za kraj, jedno pitanje nevezano za Podgoricu: vaša kompanija uradila je plan za park Ušće u Beogradu. Možete li mi malo detaljnije objasniti ideju za taj projekat? Pitam jer znam da su lokalne građanske grupe stručnjaka i aktivista zabrinute zbog mogućnosti da taj plan ugrozi postojeći park na toj lokaciji.

Ne znam taj projekat dovoljno dobro da bih mogao da detaljno odgovorim. Mogu samo da kažem da mi se ne sviđa gondola, mislim da je to mamac za turiste. Ja sam tu htio most za bicikliste i pješake...

Kao „Zmija“ u Kopenhagenu?

Da, kao „Zmija“ u Kopenhagenu. Most bi ljudi mogli stalno da koriste, i djeca i stari... Ne morate da čekate u redu i plaćate za prevoz gondolom.

Pres konferencija: Najbolji zaštitnici grada su građani

Utisci nakon dana provedenog u Podgorici

Podgorica je prilično zelen grad, i – na moje veliko zadovoljstvo – linija gradskog horizonta nije previše narušena ekstravagantnim neboderima. Nijesam vidio ni mnogo brutalističkih zgrada, koje znaju da budu prilično ružne. Ima ih, ali je ovo – uglavnom – lijep grad, koji ima prijatnu atmosferu. Mislim da je ovo vrijeme vrlo važno za istoriju grada. Evo, upravo ste počeli da radite na razvoju biciklizma – ne mnogo, ne dovoljno, ali nešto je započeto. U isto vrijeme, upotreba automobila je prekomjerna, a zagušenost saobraćajnica kritična. Očigledno je da se nešto mora uraditi. Znači, imate grad koji nije previše uništen dosadašnjim razvojem, ali morate da uradite nešto povodom ovih saobraćajnh problema. Proveo sam čitav dan u gradu i za to vrijeme vidio samo jedan autobus javnog prevoza. To zbilja nije impresivno. Postoje načini da se ovaj saobraćajni pritisak smanji, ima tu više strategija, ali rješenje nije u izgradnji više puteva. To će samo pogoršati problem. Možemo da iskoristimo druge opcije.

Za Crnogorce se često kaže da su lijeni ljudi – da li će prihvatiti rješenja koja zahtijevaju od pojedinca da se više angažuje?

Da vam kažem nešto: u svakom gradu koji sam ikada posjetio prvog dana su mi rekli: ljudi su ovdje drugačiji, mi smo veći lenjivci nego drugi, ili – mi smo više vezani za svoje automobile nego drugi... Čuo sam to u Danskoj prije 50 godina. I u Njujorku su mi svi redom kazali da moje evropske ideje o gradovima za ljude kod njih neće upaliti, jer to je Njujork, Velika Jabuka, grad koji ne spava i koji želi da zadrži svoja kola. Onda su počeli da zatvaraju Brodvej za motorni saobraćaj i prilagođavaju Tajms Skver pješacima; sada prave prostor za 50 trgova na kojima će bujati gradski život. Uredili su bulevare i šetališta, postavili klupe, izgradili biciklističke staze, postavili javne bicikle... Ukratko, počeli su da se ponašaju ljudski u Njujorku, i sada više ne mogu da se sjete ko je ono bio rekao da to neće biti moguće. Samo im je trebalo dati priliku. Dakle, nemojte reći da je neizvodljivo, jer će ovaj grad u sledećoj fazi svog razvoja shvatiti da postoji život posle automobilske zavisnosti, da može da vam bude sasvim dobro i bez ovako ogromnog oslanjanja na kola.

Kažete da je Podgorica prilično zelena. Kako da osiguramo da će zelene površine preživjeti nove razvojne projekte?

Najbolja zaštita od svih neželjenih pojava u razvoju grada su ljudi, građani. Ako oni zaista vole svoj zeleni grad, onda će se postarati da političari ne skrenu sa pravog puta: da osiguraju da će pravila koja štite ono što je dobro u gradu od pojedinačnih interesa raznoraznih investitora biti poštovana. Zainteresovani građani i njihovo aktivno učešće u poboljšanju kvaliteta uslova za život – to je odgovor, i najbolji način da grad bude sačuvan.

Kad provedete jedan dan jureći kroz grad, kao ja danas, dobijete samo površan utisak. Ali stvarno mislim da Podgorica ima potencijala, jer tu postoji čitav niz stvari koje nijesu uništene onako kako su uništene u nekim drugim gradovima. Moskva je, recimo, bila mnogo, mnogo gora kad smo tamo počeli sa radom. U poređenju sa tim, ovo ovdje je prosto k'o pasulj. Imamo dobru osnovu, za početak, i dosta mogućnosti – a stekao sam i utisak da postoji volja da se radi na stvaranju boljih uslova za život u Podgorici, da će uprava grada ubuduće više raditi na tome. Zbog toga su i uložili izuzetan trud da me pozovu ovdje, i mene i moje saradnike – ne samo da prošetamo gradom, nego i da popričamo o tome kako možemo da sarađujemo i pomognemo u tom procesu.

Šta je bila vaša glavna poruka gradonačelniku Stijepoviću?

U suštini, ovo o čemu smo mi do sada razgovarali. Pokušao sam da skrenem pažnju na to da je ovo veoma važan trenutak u razvoju grada jer, ako nijeste oprezni, vrlo lako može nešto od tog važnog zelenila da nestane; onda će odjednom biti sagrađeni neki soliteri, onda će da dođu neki investitori i da naprave zgrade tamo gdje ih ne želite, onda će i intenzitet saobraćaja da se poveća, pa će još više javnog prostora da se pretvori u parking... Stanje može vrlo brzo da postane mnogo gore. Zato je vrlo važno u ovom trenutku imati strategiju: kakav grad želite da Podgorica bude 2030. godine? Odgovorite na to pitanje, i onda razvojnu politiku uskladite da tom strategijom. Mnogo je važno znati gdje želite da budete, šta želite da postignete – i značajno je bolje imati dobar plan nego završiti poneki projekat tu i tamo, izvesti na leđima grada poneki akupunkturni ubod tamo i ovamo. Zapravo, radi se o tome šta želite da postignete, u kakvom gradu želite da žive vaša djeca i odrastaju vaši unuci? To je pravo pitanje. A ovo je dobar trenutak da se na njega odgovori, jer za pet godina bi stanje moglo da bude mnogo gore, ali i mnogo bolje. Zavisi od toga šta preduzmete po tom pitanju.

Jeste li znali da je Crna Gora prva ekološka država na svijetu?

Stvarno? Nijesam to znao! Ministar održivog razvoja i turizma mi je danas održao predavanje od sat vremena, ali nije pomenuo ništa o ekološkoj državi.

Sonja Dragović je članica organizacija Biciklo.me, ArhKomuna i KANA – Ko ako ne arhitekt? Jana Gela upoznala je na predavanju na Bečkom univerztetu u proljeće 2014. godine, a sjedište njegove kompanije Gehl Architects posjetila je kasnije te godine, za vrijeme trajanja magistarskih studija urbanizma u Kopenhagenu.

Galerija

( Sonja Dragović )