Šehić: Moj identitet je veći od nacionalnog i vjerskog

“Najteže pitanje koje jedan pisac može postaviti sebi je ‘Zašto pišem ovu knjigu?’, odnosno ‘Šta knjiga hoće da kaže?’”, istakao je poznati bosansko-hercegovački pisac Faruk Šehić gostujući na Međunarodnom festivalu književnosti “Odakle zovem”, Podgorica 2020, a s kojim je u utorak veče razgovarao Vuk Perović, u okviru programa “Bez velikih riječi, molim!”.

“Mislim da svaki pisac zna kad mu se ukaže slika, scena, riječ, rečenica, mantra - osjetiš neki bljesak... Nekad imam te faze kad sam potpuno uvjeren, a nekad, naravno, i kad nijesam uopšte uvjeren, u poentu moje knjige. Uvjeren si onda kad odgovoriš na ta neka pitanja koja sam sebi postavljaš, a najteže je ‘Zašto ja pišem ovu knjigu?’... Izuzev što sam pisac, jer po vokaciji pisci pišu knjige...”, počinju oni razgovor.

“Ja se nekad u svom pisanju bavim nekim problemima čisto da bih riješio neka svoja ogromna pitanja, ali ta pitanja moraju biti bitna i drugim ljudima, ne smiju biti usko egocentrična. Koja je svrha ako ti pišeš nešto što niko drugi neće shvatiti? Ipak, s tim nekim temama od Homera, pa do naših dana svi mi se identifikujemo, još uvijek”, rekao je Šehić tokom razgovora.

Neki autori pišu zato što odavno nijesu objavili ništa novo, neki pišu radi honorara ili po ugovoru, ima i onih koji “jure” slavu, a neki pišu i iz potrebe, jer im se piše, stvara, jer toliko toga čuči u njima čekajući da bude zabilježeno...

Faruk Šehić je jedan od najznačajnijih pisaca post-jugoslovenske književnosti. Objavljivao je i poeziju, kratku prozu, roman “Knjiga o Uni” (2011)... Dobitnik je mnogih književnih nagrada, između ostalih i nagrade “Meša Selimović”, “Risto Ratković”, kao i nagrade Evropske unije za književnost.

Knjige su mu prevođene na makedonski, bugarski, njemački, poljski, engleski i francuski jezik. Njegovo pero nije čvrsto definisano određenim žanrom ili formom, a ni stilom... Često ga opisuju kao pisca realizma, hiperrealizma, ali i naučne fantastike za koju se, otkriva, zainteresovao još kao mladić.

Upravo, s obzirom na zastupljenost fantastike u svom djelu, Šehić ističe da su sve te okolnosti možda i poznate čitaocu, te da, bez obzira šta piše, cilj mu je da rukopis bude vjerodostojan, ali i da ga ne forsira, već da dođe u svoje vrijeme.

“Nijesam se ja prije 10 godina mogao baviti nekim bićima kojima se trenutno bavim i koja izmišljam. Ja sam tada nosio u sebi nešto što je moralo izaći iz mene, a jedini način da izađe bilo je upravo pisanje. Želio sam da sve bude jako uvjerljivo, da čula učestvuju u tome, da ti kad čitaš tu priču vidiš sve - čak i da osjećaš te mirise, da tjelesno doživiš tu priču”, kaže Šehić koji ne krije da je u njegovim djelima prisutna i “književnost iskustva”.

A iskustvo, kroz vrijeme i prostor, koji ga posebno intrigiraju, čini svoje, pa dolazi do raznih transformacija, do sazrijevanja, prevazilaženja, a sve to na fonu potrage za sobom i sopstvenim identitetom...

“Kada se priča o identitetima, ljudi se odmah poistovjećuju s etničkim, vjerskim... To nijesu primarni identiteti, primarna meta, makar ne moja... U novinskim tekstovima se mogu baviti time, ali mene to u književnosti ne zanima. Pod identitetom mene zanima otisak prsta, unutrašnji otisak duše i uma. Moj identitet u tom smislu je veći od nacionalnog i vjerskog. Ja nisam vjernik, nisam nikad ni bio, ne mogu se poistovijetiti s tim, ali ne mogu reći da nisam vjerujući. Politički se izjašnjavam kao ateista jer mi ide na živce ekstremna religioznost, religija koja je sišla na ulice, koja je vidljiva... Mi (u Bosni i Hercegovini, prim.nov.) imamo tri religije i četvrtu koja nije toliko vidljiva. Mi smo toliko religiozno društvo da je moj stejtment ateizam, to je moje političko opredjeljenje, i u tom smislu mi smo najmanja manjina u Bosni. Ono što mene zanima, kada je identitet u pitanju, jeste čovječanski identitet koji je fluidan, nije tvrd, zanima me identitet koji se mijenja, koji je sklon uticajima, ali i davanjima”, ističe Šehić.

On dodaje da odrastanje, sazrijevanje, kao i svako drugo iskustvo ostavljaju tragove na pojedincu ističući da je odrastao na pop kulturi, na stripovima, knjigama, filmovima, muzici, kao i da “postoje neke stvari koje ti i kad hoćeš ne možeš zaboraviti”, pa sve to pronalazi svoje mjesto u njegovoj književnosti koja je upotpunjena izrazitom i istančanom dozom humora, jer je “sve svoje priče i pjesme, pa i ratne, ispričao uglavnom u nekim dugim kafanskim noćima...”, zaključuje on.

Večeras zatvaranje festivala

Međunarodni književni festival Odakle zovem, Podgorica 2020, privešće kraju program “Odakle zovem”, večeras u 20 časova, a u kojem učestvuju: književnica Tijana Rakočević, pjesnikinja i novinarka Jelena Nelević, profesor Miroslav Minić i Varja Đukić.

Nakon toga, u 21 čas biće upriličen program “Po/etika grada” u kojem govore: prof. grafičkog dizajna Ana Matić - koordinatorka Festivala FLUID, direktor Crnogorske kinoteke i filmski reditelj Andro Martinović, arhitektica Ema Alihodžić-Jašarović i Varja Đukić. Program se odvija uz podršku Fondacije Petrović Njegoš.

Za kraj Festivala planirano je izvođenje odlomaka predstave “Slavuj - dramsko muzičke Forme za Kseniju”, koprodukcija Gradskog pozorišta iz Podgorice i Knjižare “Karver”. Učestvuju Miroslav Ilić, Neda Tadić, Tijana Ilić, Bojana Nenezić, Vanja Jovićević, Petar Dobričanin, Igor Perović, Jovan Vuković i Lazar Đurđević.

Svijetom odavno vlada pandemija anksioznosti

Na platou ispred Knjižare Karver, u utorak je upriličen i program “Katedrala” u okviru kojeg su o pozorišnoj umjetnosti razgovarali pozorišni stvaraoci - reditelji Petar Pejaković, Varja Đukić, a moderator razgovora je bio Mirko Radonjić.

Prethodno je u vinskom podrumu Šipčanik održan program “Gdje se voda spaja s drugom vodom” u kojem su učestvovali pisci Faruk Šehić i Tijana Rakočević i glumci Zoran Vujović i Ana Vučković, a veče je zatvoreno prikazivanjem video razgovora hrvatskog pjesnika i pisca Marka Tomaša i Kruna Lokotara.

Tomaš je na samom početku pročitao jednu od svojih novih pjesama “Bog ne zalazi u moju mahalu”, koja će se naći u njegovoj narednoj zbirki poezije, a zatim je govorio i o svom prvom romanu “Nemoj me buditi”.

“Produženi pakleni smrtni dan čovjeka koji je odustao od svega”, opisuje ga Kruno Lokotar otkrivajući da je glavni lik novinar (istraživač) koji je razočaran svime i odustao od svega.

Tomaš je u svom prvom romanu prenio osjećaj čovjeka upetljanog u korupcijsku aferu iz njegovog ugla, predstavio njegov osjećaj zapitavši se kako se svi mi osjećamo dok živimo u tom svijetu...

Za kraj razgovora s Lokotarom zaključio je da “svijetom odavno već vlada pandemija anksioznosti”.

“Paradoks podivljalog kapitalizma je što nikad prosječan pojedinac nije raspolagao s više novca, a da je kvalitet života bio gori nego danas”, poručio je Tomaš.

( Jelena Kontić )