Promjene su neminovne

Izađi mala, izađi mala,/ izađi bar na čas/ hoću da te vidim, hoću da te ljubim,/ hoću da ti čujem glas...

Ferid Avdić, Izađi mala (Izađi mala, Diskoton, 1985.)

Uzeh da pišem ljubavno pismo Drašku Đuranoviću, drugu i gospodinu - ne bi li me primio u Pobjedu, pod svoje okrilje, odakle bih - rame uz rame sa Bakom Čukićem Režimlijom i ostalim neo-crnogorskim podvižnicima - neuporedivo učinkovitije doprinosio boljitku (za četvorostruko, možda čak i petostruko viši honorar) - i desilo se čudo.

Recimo da se u prošlu neđelju - na Svetoga mučenika Patrokla i Svetoga mučenika Mirona - desilo to što je moralo (jednom) da se desi: opozicija je odnijela lizijernu, ali čistu pobjedu na parlamentarnim izborima. I zbog toga zaslužuje sve pohvale, svakako - uz opasku da pobjeda opozicije (gotovo u potpunosti) počiva na činjenici da su Demokratska partija socijalista i njene satelitske partije - prepunile čašu. Biračko tijelo je, u to ime, otkazalo povjerenje aktuelnoj vlasti - da bi ga povjerilo, upkos mnogostrukim nepoznanicama i podrazumijevajućim rizicima - vrloj opoziciji - ni krivoj ni dužnoj.

Iznenadila me pobjeda opozicije, moram priznati. Iznenadio me, preciznije, rezolutan stav biračkoga tijela - i to vrlo prijatno. Ne mogu a da se ne radujem promjenama - koje su neminovne - koliko god bio zabrinut po pitanju intenziteta i učinaka kompleksnih društveno-političkih turbulencija - koje su takođe neminovne.

Hoće li opozicija uspjeti da konkretizuje izbornu pobjedu - hoće li, drugim riječima, uspjeti da konsoliduje vladu, odnosno vlast - vjerujem da hoće. Gospoda iz DPS se donekle prizvala nakon teškog šoka - i očigledno je da nemaju namjeru da se otvoreno suoče sa ključnom činjenicom: građani Crne Gore hoće promjene. Što, naravno, ide na ruku opoziciji. Točak crnogorske povijesti je definitivno pokrenut. Znamo zašto je pokrenut, ali je nemoguće predvidjeti gdje će nas to kretanje odvesti. Ne znamo gdje smo krenuli - ali znamo da nakon 30. avgusta 2020. godine - CG neće ostati ista. Promjene su, kao što rekoh, neminovne - a koliko će promjene biti široke i duboke - vidjećemo.

Moji se doma sprdaju sa mnom, veli tetka, pa mi ti reci, obraza ti, jesmo li obalili Mila Đukanovića? Obalili ste, tetka, njegovu partiju. Njega nijeste obalili. Onda ne lažu ovi, nastavlja tetka, što vele da će Milo vladat još tri godine? Tetka, molim te: ovo su bili parlamentarni izbori - izbori za Skupštinu CG - i za vladu CG - a Milo je predsjednik CG. Obalili ste Milovu partiju - Demokratsku partiju socijalista. Nijeste obalili Mila. On je izabran 15. aprila 2018. godine - i to direktno - u prvom izbornom krugu - što znači da je njegov legitimitet neprikosnoven, a mandat mu traje pet godina - do aprila 2023. godine. Ako sve bude išlo kako treba - brzo ćemo imat novu vladu - nadajmo se bez predstavnika Milove DPS - a Milo, predsjednik, ostaje. Znači okreni-obrni, uporna je tetka, Milo ostaje do potonje ure? Ne tetka! Milo ostaje do narednih predsjedničkih izbora - do 2023. godine - pa ako opet pobijedi na predsjedničkim izborima - ostaje još pet godina. Bojim se onda, veli tetka, da neću dočekat da mu vidim leđa... Polako tetka, života ti, važno je da je krenulo, pa bože zdravlja itd.

Kako bilo - pobjedi se ne gleda u zube. Da li će pobjednici imati mudrosti i snage da prođu kroz sva strašna iskušenja koja su pred njima - nadajmo se da hoće. Jedno od najvažnijih sporednih iskušenja sa kojima će se suočiti pobjednici je i tzv. nacionalno pitanje...

Davne 2006. godine, u veselom mjesecu maju - kad sam zaokružio istorijsko DA na raferendumskom listiću - bio sam, sa jedne strane, duboko uvjeren da je Crna Gora neoboriva istorijska činjenica, a ujedno i politička nužnost - kao i sve ostale države iznikle iz pepela Titove Jugoslavije - a sa druge strane sam bio svjestan - i te kako - da će najzaslužiji za referendumsku pobjedu papreno naplatiti svoj predreferendumski angažman - i da neće, shodno tome, biti prostora za nešto što bismo mogli nazvati sveobuhvatnom obnovom i izgradnjom institucija - odnosno države CG.

Dio mog crnogorskog bića nikako nije uspijevao da se pomiri sa činjenicom da smo na referendumu porazili (to je prava riječ) sestre Srpkinje i braću Srbe - slava im i milost - i da će, sljedstveno tome, mnoge među sestrama i mnogi među braćom ponijeti sramotni žig neprijatelja nezavisne i međunarodno priznate CG - i to odlučno, uzdignuta čela. Da je Prvi među Crnogorcima pomilovao po grešnim glavicama sve zabludjele kćeri Srpkinje i sve zabludjele sinove Srbe - pogotovo najponosnije među njima - i da ih je upregao, rame uz rame sa nama ispravno orjentisanima - u nešto što bi ličilo na uzdizanje i izgradnju naše zajedničke opljačkane i opustošene države - druge bi se pjesme danas pjevale. Ispostaviće se, međutim, da Prvi nikad nije planirao uzdizanje i izgradnju države - planirao je državu koja počiva na lojalnosti nekolicine pojedinaca - a nije namjeravao ni da institucijama podari nezavisnost - i da im bude podrška dok ne stasaju i ojačaju.

Niti smo mi - ispravno orjentisani - pretjerano insistirali na tome. Hoću da kažem da se ta mučnina koju osjećam još od poznih osamdesetih - samo intenzivirala 21. maja 2006. godine - bez obzira što sam podržao ideju o nezavisnoj CG.

U prošlu neđelju, 30. avgusta, dok sam olovkom pravio kružiće u vazduhu, pripremajući se da na glasačkom listiću zaokružim šesticu - Crno na bijelo - sjetih se da sam sredinom prošle godine, u okviru kontakata koji skoro pa i da nijesu vrijedni pomena - kontakata koje sam imao sa Savezom građana CIVIS - ekipom koja je na izborima nastupila pod barjakom Dritana Abazovića - bio zamoljen da sročim popis prioriteta djelovanja na polju uređenja prostora CG.

Izdvojio sam dva ključna prioriteta - Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata, te postupke i procedure izrade i usvajanja planske dokumentacije. Napisao sam i obrazloženje - obima ovog teksta - i poslao na adresu CIVIS-a. Ispostavilo se da do dana današnjega nijesam dobio potvrdu da je pismo primljeno, a kamoli komentar.

Žao mi je gospodo, ali na listiću ipak nisam uspio da uočim političku opciju koju bih nagradio zaokruživanjem - i u to ime poništih izborni listić dijagonalom - s lijeva na desno, odozdo na gore.

Kad je postalo izvjesno da je opozija definitivno ostvarila prevagu na izborima - prevagu kojoj, dakle, nijesam konkretno doprinio - prvo što mi je palo na pamet bilo je...

OK, ispucah - nastavak u sljedećem, ili u nekom od sljedećih brojeva.

( Borislav Vukićević )