Umjetnosti dajem sve

Umjetnici širom svijeta, slikari ponajviše, profilišu se najčešće gradeći prepoznatljiv likovni izraz, jedan određeni pravac ili motiv kojem posvećuju veći dio svog stvaralačkog vijeka ili pak cijeli svoj život u želji da dođu do onog što se naziva remek-djelo. Sa druge strane, manje je onih koji se upuštaju u eksperimentisanja i istraživanja različitih tehnika, stilova i motiva toliko da njihova raznovrsnost bude ono po čemu ih ljudi znaju ili pamte.

Crnogorski slikar mlađe generacije Matan Vukčević odavno već se, u skladu sa svojom ličnošću i jakim stvaralačkim nagonom, okrenuo upravo drugoj soluciji - konstantnom promišljanju i traženju odgovora na vječna pitanja u umjetnosti, o životu, čovjeku, vremenu i svijetu... Sve to ga podstiče na izuzetno kvalitetno i plodonosno, raznovrsno i kontinuirano istraživanje likovnosti i (neupitnih) sopstvenih sposobnosti koje iskazuje na različitim podlogama, u raznim tehnikama - od klasičnog ulja na platnu do slikanja kafom i motiva koji se mijenjaju, prepliću i sami pronalaze u oku i doživljaju posmatrača. Od one iskonske čovjekove patnje, bola u duši i psiholoških stanja, preko fascinacije arhitekturom gradova, jednako svjetskih metropola i crnogorskih predjela, pa do ženske figure, neiscrpne inspiracije svih umjetnika odvajkada, klasičnih portreta, Vukčević stiže i do ikona, murala, oslikavanja prostora, grafičkog dizajna...

I kome se čini da je ovaj likovni stvaralac svestran, neophodno je otkriti i još impresivan talenat u kojem njegov rad i trud dosežu i do nesvakidašnje tehnike, performansa “speed painting” (brzo slikanje) u sklopu kojeg za svega nekoliko minuta na platnima velikih dimenzija stvara portrete (najčešće) poznatih ličnosti, uz muziku koja mu u tom trenutku najviše odgovara ili kakvu djelo ište. Ovu svoju sposobnost je predstavio i u poznatom šouu “Ja imam talenat”, gdje je sebe i Crnu Goru doveo do finala u kojem je bilo 12 takmičara, od više od 400 prijavljenih iz raznih branši.

Vukčević je rođen u Podgorici 1989. godine, diplomirao je 2015. godine na slikarskom odsjeku Fakulteta likovnih umjetnosti na Cetinju u klasi profesora Dragana Karadžića. Do sada je imao više samostalnih i kolektivnih izložbi, učestvovao na likovnim kolonijama u inostranstvu, a planovi su, kao i inspiracija, nepresušni.

O svemu tome, Vukčević govori za “Vijesti”.

Tvoj likovni izraz, kao i opus u cjelini, uz motive, tehnike i ideje, veoma je raznovrstan. Postoji li neka primarna ideja/inspiracija ili ih ima više pa se upravo zbog toga krećeš raznim poljima likovnosti i istražuješ, kako sebe, tako i sve okolo?

Inspiracija uvijek postoji i rekao bih, godinama iza, da je ona nepresušna. Raznovrsnost je izraženo prisutna kod mene iz više razloga, a navešću dva najbitnija, prvi je što imam jak kontinuitet prisutan u svom radu, što mi omogućava da istražujem, a druga bitna stvar jeste moje konstantno razmišljanje i promišljanje što se samih pitanja u umjetnosti tiče.

Od portreta čovjeka, preko slikanja gradova, murala, žene kao neiscrpne muze svakog umjetnika, do ikona... Koliko je teško, izazovno i zahtjevno posvetiti se svemu tome i “prelaziti” iz jedne tematike u drugu?

Zahtjevno jeste i mogu slobodno reći da je i teško jer uvijek postoji taj momentum nekad i svakodnevno gdje dolazi do mog “šaltanja” u samom pristupu rada počev od samog razmišljanja o djelu, pa do​ njegovog stvaranja. Jedna bitnija stvar od toga, od te otežane situacije, jeste izazov koji me pokreće da baš tako radim i stvaram i, slobodno mogu reći, da me taj izazov koji postoji održava u tome - da tako radim i stvaram. Na taj način sam potpuno oslobođen svih stega, kočnica i barijera.

Mnoge tvoje kolege (p)ostanu prepoznatljivi/e po jednom specifičnom motivu, stilu, pristupu... Šta ti misliš o tome i šta tebe podstiče da se izmještaš, da li za nečim tragaš u čitavom tom procesu i pritom, koliko misliš o publici i umjetničkom tržištu u svemu tome?

Jednostavno poštujem svačiji način razmišljanja i shvatanja umjetnosti, svako ima pravo na shvatanje svoje umjetnosti i svog stvaralaštva. Što se lično mog shvatanja tiče i onog šta je trenutno prisutno - tu su slike apstraktnih gradova urađenih ekspresivno sa elementima kubizma, futurizma, nadrealizma, kao i akvareli žena urađenih sa materijalom kafe. Ono šta bih ovdje naveo jeste to što se u životu bavim umjetnošću na način što sve dajem za nju, svakodnevno sam satima u svom ateljeu i onda mogu opisati jedan dan mog stvaranja gdje u atelje uđem kad popijem kafu, nešto jedem i počnem da stvaram. Satima slikam sliku grada i onda mi u trenutku odgovara da predahnem i odradim akvarele žena sa kafom... Mislim da jedan bitan faktor za nastanak svih motiva inspiracija i ideja kod mene jeste moj konstantan kontinuitet u radu, moje unapređivanje da budem bolji nego što sam prije godinu, dvije ili tri bio.

Da li si našao neki prostor koji ti se čini kao “sigurna luka” ili neka voda “u kojoj najbolje plivaš” ili je tvoje polje upravo svo to prostranstvo slobode, izraza i istraživanja?

Ono što me trenutno najviše privlači i mom senzibilitetu najviše odgovara jesu gradovi koje slikam, daju mi da oslobodim maštu i da se sam skroz oslobodim, a opet i da pošaljem poruku ili određenu priču publici. Oni su gradovi na tom prvom pogledu, tako i izgledaju, ali što se više posmatraju otkrivaju se razni simboli, elementi, figure što dalje daje još veću snagu, težinu i vrijednost samoj slici.

Tvoji gradovi, crnogorski i/ili svjetski, pored upečatljivog i nesvakidašnjeg stila i tehnike primjetno obiluju i mnoštvom detalja, simbola, pažljivo odabranih... Očigledno je tako da svakom potezu četkice pridaješ enorman značaj... S obzirom na to, kako teče proces stvaranja, kako se “slažu” prikazi, šta te vodi prilikom slikanja? I koji te gradovi posebno vuku, inspirišu, zbog čega?

To je trenutno u mom fokusu - svakodnevan rad na njima i konstantno razmišljanje kako da se razviju još bolje i još više. Misterioznost koja je prisutna u ovim radovima je nešto što me jako privlači, zatim moja umjetnička i stvaralačka zrelost i to sve zajedno mi daje snage da pred posmatračem postavim djelo koje će da ga natjera na duboko razmišljanje i posmatranje same slike. Posmatrač kad se zagleda naći će razne obrise, figure, simbole, elemente koji su nekad povezani sa gradom koji sam naslikao, a nekad i ne. Dugo vremena mi je potrebno za nastanak ovih slika baš zbog tih elemenata simbolike, a prvenstveno zbog mog sopstvenog istraživanja, a onda i ugrađivanja tih elemenata u sliku. Što se samog odabira gradova tiče nekad krenem od grada koji volim, kao što sam naslikao Beč, a nekad uradim grad koji izgledom i monumentalnošću sam po sebi izgleda snažno, kao što je slučaj sa Njujorkom.​

Pored toga, i sam si kazao, odvija se i slikanje motiva žene, akta, uz korišćenje kafe kao tehnike. Na internetu su se znali pojaviti razni tekstovi ili fotografije o umjetnicima koji se tom tehnikom bave. Kako si došao na ideju i kakve su reakcije na tvoje radove?

Aktovi žena su svakako najprisutniji, rekao bih godinama iza. Odrađenih imam u velikom dvocifrenom broju, a razlog tome jeste što se radi o akvarelu i svakako puno brže dođe do nastanka samog djela. Druga stvar je što me uvijek određena žena ili sama pojava žene inspirišu da je uradim - pretočim na podlogu i naslikam.

Rekao bih da je došlo do vrhunca umjetnosti i da je danas toliko rasprostranjena mogućnost samih materijala koji i ne moraju biti oni klasični. Primjer za to su i umjetnici koji slikaju vinom. Ja sam žene nazvao “Slađa bez šećera” i koristeći kafu kao materijal spojio to dvoje u jedno. Publika je reagovala veoma dobro na te moje radove i oduševljava se, kao i uvijek.

”Slađa, bez šećera” - ko su žene koje slikaš kafom, čini mi se da su sve one pogledom daleko, nekada poput traga koji ostave za sobom? I šta oksimoron “Slađa, bez šećera” - spoj nespojivog - zapravo govori?

Ciklusu tih radova rađenih kafom se uvijek rado vraćam i rekao bih da uvijek dođe do nekog usavršavanja, uvijek izgledaju bolje od prethodnih, budi intenzivnije, bolje, snažnije. Postoji još jedna stvar koja mi se tu dopada, a to je sama priprema za njihov rad, sve što je potrebno jeste da skuvam kafu, uzmem par četkica i parče papira i sve je spremno za nastanak takvog djela. Žene koje radim mogu biti imaginarne, ali i moje poznanice, prijateljice, zatim poznate ličnosti, mogu biti bilo ko, tako da je tu mogućnost ogromna. Ono što još želim sa njima da pokažem jeste i njihov senzibilitet, osjećaj, energija, emocija, želim da prikažem njihovu nježnost, strast, tajanstvenost, misterioznost. Naziv “Slađa bez šećera” jeste žena kao biće koje je po mom mišljenju slatko samo po sebi, a bez šećera je, i kafa koja moze biti slađa ili bez šećera. Spoj žene kao motiva i kafe kao materijala dala je “Slađu bez šećera”.

Tu je i čovjek generalno, slikanje duše i portreta, rekla bih današnjeg čovjeka ili nekog vremenskog putnika... U kakav svijet smještaš svoje “likove”, koliko oni govore o svima nama danas?

Prikaz najdubljih stvari, osjećanja i momenata kod čovjeka uopšte, kako današnjeg tako i onog prošlog od početka civilizacije pa i onog budućeg koji dolazi posle nas, tako da bih rekao da su mi ove slike prikaz vanvremenskog ili svevremenskog. Sa prikazom njega i njegovih stanja bavim se onim prvobitnim pitanjem, ko smo mi, kakvi treba da budemo ili - šta li smo već. Ova tematika kojom sam se bavio mi jako znači i za mene je jedan jak pečat, prvo što su te slike nastajale veoma davno, na mom početku, još za vrijeme studija, sa njima sam i diplomirao na fakultetu i kasnije nastavio time da se bavim, a prva slika među njima je moj autoportret koji je nastao 2012. godine.

Šta je najteže što si dosad radio? A šta lično najviše voliš od svega?

Ono što je meni teško jeste momenat kad me uhvati zasićenje, ljenost i slična stanja. Tad mi je teško i uvijek se trudim da to na određeni način prekinem. Imam sreću što mi je Bog dao talenat za umjetnost i uz taj rad koji je presudan nista nije teško. Trenutno najviše volim da slikam gradove, oni su me obuzeli.

Da li se priprema neka nova izložba uskoro?

Izložbe uvijek imam u planu, zbog trenutnog stanja oko korone više sam se bazirao na samu pripremu radova za izložbu tako da kad se stanje normalizuje svakako ću vidjeti da organizujem izložbu.

Kako je na tebe uticala čitava situacija sa virusom korona? Da li se javila neka nova inspiracija, motiv ili si se posvetio drugim stvarima (mada, koliko vidim, kod tebe pauza ne postoji)?

Uvijek nešto bilježim, pišem, imam nove ideje, određene motive. Korona me nije puno omela, čak bih rekao da radim više nego ranije.

Da li bi još nešto dodao ili otkrio čitaocima?

Dodao bih da pored svega već navedenog imam i svoju školu sa kojom sam počeo da radim prije nekih godinu dana i iz koje je izašlo par budućih umjetnika od kojih se mogu očekivati sjajni rezultati. Radim individualno sa svim uzrastima i za sve potrebe, bez obzira da li neko želi da se profesionalno bavi ovim poslom ili iz hobija.

Uz to, poruka za kraj koju šaljem jeste da bez obzira gdje ste najvažnije je da ono što radite i što smatrate svojom životnom misijom volite, uživate u tome, vjerujete u sebe i u to da uvijek možete biti bolji.

Sa brzim slikanjem planira i u britanski “Ja imam talenat”

Tehnika brzog slikanja, odnosno performans gdje za svega par minuta oslikaš velika platna, obično uz muziku, dovela te je do finala popularnog takmičenja “Ja imam talenat”. Kako si otkrio i usavršavao tu sposobnost koja se, meni makar, čini nedokučivom nekome ko (jednostavno) nije rođen za to?

Osim klasičnog slikarstva bavim se i performansom “speed painting”. Samim performansom se bavim veoma dugo, a takmičenje koje se održalo mi je dalo tu mogućnost da se predstavim široj publici. Rekao bih ovdje da moja energija puno utiče na to da se baš ovom vrstom performansa bavim, po prirodi nijesam statičan, energičan sam i ekstroverntna - otvorena ličnost. Sve to mi daje snage da izađem pred veliki broj ljudi i prikažem svoj performans.

Da li si nastavio njegovati taj svoj talenat, dodatno se usavršavati i koji su motivi najčešći na tim velikim platnima, a ekstremno brzim djelima i zbog čega?

Naravno da sam nastavio da se bavim i mogu reći da ću ovom prilikom otkriti svoju želju i namjeru da se jednog dana predstavim na većem svjetskom takmičenju ove vrste kao što je “Ja imam talenat” u Velikoj Britaniji. Motivi koje radim su portreti poznatih ličnosti, a razlog zašto portreti jeste jer su sigurno najteži i najzahtjevniji za rad što me dodatno motiviše.

Da li i druga tvoja djela nastaju uz muziku ili...?

Muzika kao umjetnost je stalno prisutna kod mene i u mom ateljeu uvijek ide neka tiha lagana muzika koja može da se čuje dok radim. Muzika me motiviše, opušta, inspiriše, jako mi je bitna.

Crna Gora je nerazvijena u umjetničkom smislu

Da li ti je takmičenje “Ja imam talenat” donijelo više popularnosti? Pored takmičenja, istakla bih da je i slikanje pomoću kafe, ali i ono klasično - ozbiljno stvaranje umjetničkih djela iz tvog kista uvijek jedinstveno i drugačije, no, imaju li institucije i publika u Crnoj Gori sluha za to?

Popularnosti mi jeste doprinijelo, mada moram priznati da mi to nije bila namjera koliko sami taj prikaz mojih nastupa. Crna Gora je jako mala i žao mi je što moram reći da je nerazvijena zemlja sa te strane, sve do sada što sam uradio postigao sam sam bez pomoći bilo koga sa strane, možda je tako i najbolje. Što se publike tiče - još uvijek ima one koja se razumije u umjetnost i koja istu poštuje.

Koliko je teško ili izazovno uspjeti kao likovni umjetnik kod nas? Da li je moguće od umjetnosti živjeti i obezbijediti sebi egzistenciju samo zahvaljujući umjetničkom tržištu?

Ima određene težine sa te strane i potrebno je odricanje kao i za sve u životu ako želimo biti uspješni. Uz odricanje, bitna stvar koja je potrebna jeste i vjera u sebe, pozitivan stav i istrajnost.

( Jelena Kontić )