Volja za borbom - šta motiviše ratnika?

U junu 2014. godine oko 1.500 pripadnika Islamske države (ID) napalo je Mosul, grad na sjeveru Iraka. Pripadnika vladinih snaga koji su branili taj grad bilo je 15 puta više. Rezultat je bio poraz, ali ne onakav kakav predviđaju te cifre. Suočeni sa neprijateljem, vladini vojnici su pobjegli. Osvrćući se kasnije na neuspjeh vlade da predvidi šta će se dogoditi, Džejms Klaper, tadašnji direktor Nacionalne obavještajne službe (glavni američki špijun) opisao je volju za borbom ili njen nedostatak, kao nešto što je bilo nemoguće predvidjeti.

Dosta je takvih primjera u prošlosti. Vojna istorija je, kao posljedica toga, puna katastrofalno pogrešnih pretpostavki o volji za borbom zaraćenih strana.

Amerika je, na primjer, potcijenila odlučnost Nacionalnog oslobodilačkog fronta u Vijetnamu kada se uključila u građanski rat u toj zemlji 1960-ih i 1970-ih.

Slično tome, 1916. godine tokom Prvog svjetskog rata, Njemačka je potcijenila volju Francuske da odbrani tvrđavu u Verdenu od ofanzive za koju su Njemci bili uvjereni da je pobjednička. Broj žrtava u tok borbi premašio je 300.000 na obje strane.

Procjena morala neprijatelja je od suštinskog značaja u vještini ratovanja. Brus Bueno de Meskita, politikolog na Univerzitetu u Njujorku smatra da će volja u četiri od deset slučajeva donijeti pobjedu strani, koja je u strogo vojnom smislu, smatrana slabijom.

Bihevioralni naučnici sada pokušavaju na to pitanje da odgovore koristeći moderne tehnologije. Vojni zvaničnici odavno koriste računare kako bi predvidjedli rezultate konflikata oslanjajući se na podatke poput broja vojnika, kapaciteta naoružanja, snabdjevenosti municijom i oružjem. Međutim, sljedeći korak je prošiti tu ideju na oblast morala, uključujući varijabile o tome da li će vojnici pobjeći, ili će ostati da se bore.

Jedan od lidera u oblasti istraživanja morala je kompanija Artis International, sa sjedištem u Arizoni, koju podržava američko ministarstvo odbrane. Kako bi bolje razumjeli šta se dešavalo u Iraku, istraživači Artisa su razgovarali sa vojnicima iračke vlade, pripadnicima sunitske milicije, pripadnicima Pešmergi koji brane autonomiju iračkog Kurdistana, kao i sa zarobljenim vojnicima.

Ispitanici su odgovarali na pitanja o tome šta su sve spremni da učine kako bi pomogli u ostvarivanju cilja. Pitanja su varirala od odnih da li su spremni da izađu na ulice i doniraju novac, preko mučenja ili ubistva protivnika, do izvršavanje samoubilačkih napada pa čak i žrtvovanje porodice.

Braća po oružju

Odgovori su ukazivali da, između ostalog, oni koji su kazali da su spremni da najviše žrtvuju zapravo su najmanje zainteresovani za materijalnu udobnost i ekonomski prosperitet.

Istražitelji su se zatim pridružili vojnicima iz intervjuisanih grupa (osim zatvorenika) na terenu, dijelom kako bi utvrdili stepen razlike između izražene i realne spremnosti na borbu. Podaci iz borbi kojima su svjedočili i oni o najvećem broju žrtava potvrdili su zaključke iz razgovora.

Rad na terenu je zapravo otkrio dosta o tome kolike gubitke različiti tipovi jedinica mogu da pretrpe prije nego što preživjeli izgube volju za borbom.

Opšte je mišljenje da će se tipična borbena grupa raspasti negdje prije nego što trećina ljudstva bude uništena. Međutim, pojedine kurdske jedinice će nastaviti da se bore na organizovan način čak i nakon što su pretrpjele mnogo veće gubitke. Artis je pokušao da klasifikuje i izmjeri sistem uvjerenja koji stoji iza tako izuzetne hrabrosti.

Jedno od otkrića ukazuje da se identitet borca mora potpuno „stopiti“ sa identitetom njegove braće po oružju. Glavni prioritet takvih boraca, kaže šef Artisa Ričard Dejvis, mora sa porodice da se pomjeri na drugi cilj, duhovni ideal koji je postao toliko „svet“ da se ne može ničim zamijeniti. Artisovi istraživači su identifikovali borce koji su mentalno degradirali svoje porodice na drugo ili treće mjesto. Neki od njih su bili pripadnici Pešmergi, koji su najviše od svega vrednovali ljubav prema domovini ojačanu posvećenošću prema sunarodnicima Kurdima i kurdskoj kulturi.

Među takvim borcima su i zatvorenici, kojima su porodice na trećem mjestu nakon kalifata i šerijata. Jedinice koje se sastoje od takvih boraca nastavile bi da se bore i nakon što bi više od dvije trećine njihovih saboraca stradalo.

Opšti zaključak ove analize je, naravno, poznat svakom studentu vojne istorije.

Fanatizam je odavno prepoznat kao plus kod vojnika, bilo da se radi o zilotima antičkog Izraela, rimokatoličkim osvajačima američkog kontinenta, ili nacistima SS odreda „Hitlerove omladine“.

Ono po čemu se razlikuje Artisov pristup jeste pokušaj da se izmjeri, makar približno, šta se dešava. Ti podaci bi mogli biti od pomoći prilikom procjene kapaciteta neprijatelja na bojnom polju, kao i u osmišljavanju programa obuke i indoktrinacije.

Na osnovu rada u Iraku, oko 45 Artisovih bihevioralnih naučnika sada radi studije za klijente u 21. državi počev od Britanije, preko Egipta do Gvatemale. Cilj je da se ti podaci uključe u softver za prognoziranje. Jedna od organizacija koja radi na tome je Warfighter Effectiveness Research Centre (WERC) koja je u sklopu Vazduhoplovne akademije SAD u Koloradu.

Istraživači ovog centra koriste podatke Artisa kako bi izračunali u kolikoj mjeri različiti stepeni volje za borbom mijenjaju učinak jedinica. Na primjer, prema riječima direktora centra potpukovnika Čeda Tosela, piloti čija volja gubi na snazi vjerovatno neće potpuno posustati, ali će njihovo vrijeme reagovanja biti sporije. Njegov tim razvija jednačine koje to odražavaju. One se zatim ubacuju u video igru koju vazduhoplovne snage koriste kako bi proračuni koji se odnosi na volju za borbom postali dio borbenih simulacija.

Poređenje načina na koji neiskusni kadeti igraju igru sa pristupom ratnih veterana omogućiće centru da prikupi podatke o tome koliko iskustvo, pol, godine i drugi faktori utiču na brzinu kojom se igrači odlučuju na postupke poput bacanja na granatu kako bi spasili saborce. Koliko će se spremnost za takve postupke u video-igri odraziti na ponašanje na bojnom polju ostaje da se vidi. Međutim, potpukovnik Tosel se nada da će ova studija u roku od dvije godine pomoći vazduhoplovnim snagama da dovedu regrute do maksimalnog stepena volje za borbom. On dodaje da je zbog ovog istraživanja već stavljen veći naglasak u obuci na ideale koji podupiru američku podršku svojim ideološkim stremnjenjima: liberalnu demokratiju.

Tekst je preuzet iz „Ekonomista”

Prevela i priredila: Nada Bogetić

( Nada Bogetić )