Crna Gora nakon izbora: Sad je neophodna odlučnost EU

Demokratija u Crnoj Gori je do sada bila prazna riječ: Milo Đukanović se više od tri decenije svojski trudio da to tako bude, iako ova bivša jugoslovenska republika ima odavno sve prerogative zapadne demokratije: ustav, izabranu vladu, predsjednika i partije koje ne zastupaju isključivo interese etničkih grupa, što je na Balkanu endemski izuzetak.

Za NATO je to već bilo dovoljno da Crnu Goru primi u članstvo, a za EU da 5 godina prije toga, 2012, započne pristupne pregovore. Nikog nije interesovalo kako to Đukanovićeva partija DPS od 1990. uvijek dobija sve predsjedničke i parlamentarne izbore.

To se promijenilo tek u prošlu nedjelju pobjedom na parlamentarnim izborima opozicionog saveza široke orijentacije: od prosrpskih (time i proruskih) do reformističkih i liberalnih gledišta. Uprkos svim razlikama, ova alijansa je garantovala da će Crna Gora ostati u NATO i na liniji EU. U parlamentu od 81 trenutno raspolažu 41 mandatom, većina koja je više nego tijesna.

Vrlo kasno u izbornoj noći Milo Đukanović je izgovorio da će prihvatiti svaku demokratsku odluku. Sredinom sedmice je uspio da izusti i da je razmaženi DPS izgubio izbore. Predsjednik je natuknuo i da ne bi bio ni iznenađen ako pobjednici na izborima ne bi uspjeli da sastave vladu. Poslije konstituisanja novog parlamenta za taj posao su predviđena tri mjeseca.

Đukanović ima iskustva sa novim ulogama

Predsjednik Đukanović ima puno više vremena i mogao bi da se osjeća sigurnim: njegov mandat traje do 2023. Jeste da ga je opozicija pozvala da podnese ostavku, ali skoro niko ko ga poznaje ne bi na tu opciju u opkladi uložio ni centa. Veća je vjerovatnoća da će se on brzo snaći u novoj situaciji, jer sa novim situacijama i ulogama ima itekako puno iskustva: puno više od i jednog drugog političara na Balkanu, čak i u Evropi.

Đukanović je nekad bio kadar Komunističke partije Jugoslavije. A potom najmlađi premijer Evrope. Prvo je bio saveznik Slobodana Miloševića i podržavao je njegovu ratnu politiku. U to doba je Crna Gora bila pozadinska teritorija za osvajanje Hrvatske, za šta se Đukanović kasnije izvinio. Raskinuo je sa Beogradom 1997. a Crna Gora je postala sigurna luka za srpske opozicionare. Uspio je da svoju zemlju drži van rata na Kosovu. Za EU i SAD je u to doba bio dobrodošao saveznik. Crna Gora je 2006. proglasila nezavisnost.

Ali već od ranih 90-ih godina prošlog vijeka Milo Đukanović je sa svojim pajtašima imao i druge ciljeve: embargo protiv Jugoslavije nije iskoristio samo da na veliko švercuje cigarete, o čemu je već naširoko pisano. Ne, švercovao je bukvalno sve: oružje, naftu, luksuznu robu. Tranzitna linija Italija-Crna Gora je nekoliko familija u Podgorici učinila enormno bogatim. A kasniji mega-izvor bogaćenja mu je bila privatizacija državnih preduzeća.

I policija, i pravosuđe, i lokalni organi uprave: svuda su se ugnijezdili Đukanovićevi pajtaši. Zato DPS nije morao da se bavi otvorenom krađom izbora. Bilo je dovoljno da pripadnike određenih profesionalnih grupa - poput policajaca i njihovih familija, kao i određenih etničkih manjina - DPS “inspiriše da pravilno glasaju”.

Uprkos upadljivo skromnoj plati, svejedno kao premijera kao predsednika, Đukanović je teški milioner, vlasnik gomile firmi: što direktno, što preko kumova i članova familije. Borci protiv mafije u Italiji su 1990-ih godina sminili njegove i danas interesantne razgovore: sa kim je i kako pravio pare.

U EU papirima je Crna Gora redovno opisivana kao država u kojoj postoje jake “neformalne strukture” i “odnosi zavisnosti”. Protiv njih nova vlada sada mora da se izbori. A i protiv predsjednika partije i države koji je do sada uspio i teže stvari da prevali preko leđa od prvih pupoljaka istinske i prave demokratije. Samo jedan glas više: to bi i u najsnažnijim demokratijama bio rizik za svaku vladu, a na Balkanu je to prosto izazov.

Upravo zbog toga novoj vlasti treba odlučna pomoć Evropske unije koja mora da ima pravu strategiju za Jugoistočnu Evropu i Crnu Goru. Što podrazumijeva kontinuiranu pažnju i odlučnost da istraje na realizaciji zahtjeva, a ne da se - kao do sada - zadovoljava izglasavanjem zakona i zatvaranjem očiju na to što se oni ne primjenjuju. (Deutschlandfunk)

Prevod: Mirko Vuletić

( Gerwald Herter )