Postaje li Interpol alat represije?

Hapšenja novinara u Španiji i Ukrajini na osnovu obavještenja Interpola izazvala su ozbiljna pitanja o metodama rada te međunarodne policijske agencije. Za profesionalne radnike u sredstvima javnog informisanja te tendencije su naročito zabrinjavajuće.

Slučajevi u Španiji i Ukrajini nisu usamljeni. Zemlje sa nedovoljno slobodnim medijima sve češće koriste Interpolov sistem zahtjeva “o potrazi za prestupnicima” s ciljem da nađu i ućutkaju novinare koji su pobjegli iz zemlje. Počev od jula 2017. organizacije Fair Trials (Pravično suđenje) i Reporteri bez granica morale su da se umiješaju u čitav niz sučajeva u kojima su novinari zadržavani i stavljani iza rešetaka na osnovu informacija Interpola. Među zemljama koje su inicirale ove zahtjeve su Azerbejdžan, Turska, Uzbekistan i Kazahstan.

Distribucija zahtjeva o potrazi za nekom osobom - na to se odnose “obavještenja” (notices) i “cirkularna obavještenja” (diffusions) - jedna je od ključnih funkcija Interpola. U tim zahtjevima, koji se predaju u policijskim bazama podataka širom svijeta, čovjeka oglašavaju prestupnikom za kojim se traga. Slične objave imaju dalekosežne posljedice i, kako sada shvatamo, lako ih je zloupotrijebiti. Na primjer, za posljednjih nekoliko mjeseci odjednom se nekoliko novinara, za koje su njihove vlade raspisale potjernice (i to samo zato što su radili svoj posao) našlo na spiskovima Interpola.

Uz propisno korišćenje, obavještenja Interpola su najvažniji instrument borbe s globalnim kriminalom. Ipak, osoba koje Interpol traži može očekivati dug zatvor dok se ospori izručenje. A vraćanje dobrog glasa može se pokazati kao težak zadatak. Čak i kada se obavještenje ukloni iz baze podataka Interpola, vama kao i ranije može prijetiti opasnost od hapšenja tokom putovanja ili vam mogu odbiti izdavanje viza, zahvaljujući čemu progon postaje beskonačan.

Obavještenja o potrazi nisu jedini metod zloupotrebe mehanizama Interpola. U septembru 2016. na londonskom aerodromu Hitrou britanska pogranična služba oduzela je pasoš Zajni Erhajm, reporterki iz Sirije, zato što je njen pasoš u sistemu Interpola bio lažno zaveden kao ukraden. Saopštenja o sličnim pokušajima da se Interpol iskoristi za ograničenje kretanja neprijateljskih novinara stizala su i iz drugih zemalja.

Interpol je formiran 1923. godine sa ciljem da državama svijeta pomogne u koordiniranju svojih napora u borbi s međunarodnim kriminalom i terorizmom. Njegova je misija jednostavna: “učiniti svijet bezbjednijim”. I mada je taj cilj blagorodan, pravila Interpola ne poštuju sve od 192 zemalja članica. U Interpolu su i najdespotskije vlade svijeta čija rukovodstva stalno koriste sistem krivičnog pravosuđa unutar zemlje da bi gušili slobodu riječi i političke opozicije. Ti autoritarni režimi, bez dvoumljenja, koriste Interpol da bi pratili novinare u emigraciji.

Kada Interpolove zahtjeve zloupotrebljavaju na ovakav način, represije dobijaju pečat međunarodnog odobrenja. Upravo je zbog toga važno boriti se sa tim zloupotrebama u sistemu Interpola. Da, tužno je što u Turskoj, Kini ili Egiptu prate novinare, ali mi ni u kom slučaju ne smijemo dozvoliti Interpolu da postane saučesnik tih praćenja. Međunarodna zajednica mora pokazati svoju privrženost principima slobode govora jasno dajući do znanja da je novinarima koji su prinuđeni da bježe iz svoje zemlje garantovana zaštita i mogućnost da nastave svoj rad.

Interpol ima instrumente koji mu omogućavaju da poboljša sistem obavještenja. Agencija je pokazala upečatljivu spremnost na promjene, na primjer, ustavnovivši nova pravila za zaštitu izbjeglica ili napraviviši pouzdanije žalbene mehanizme. Osim toga, statut Interpola, koji su obavezne da poštuju sve članice, traži da ta organizacija ne učestvuje ni u kakvim političkim poslovima kao i da su njene akcije prilagođene “Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima” UN u koju je uključeno pravo na slobodu govora.

Bez obzira na to , neke države nastavljaju da koriste Interpol kao sredstvo za zatvaranje usta novinarima, a rukovodstvo te organizacije nije u stanju da ih zaustavi.

Problem je djelimično proceduralne prirode. Svake godine Interpol izdaje više od 11.000 “crvenih obavještenja” - to je zahtjev zemljama članicama da nađu i uhapse osobu koje podliježe esktradiciji. Ne tako davno Interpol je počeo da provjerava ta obavještenja prije nego ih distribuira. Ali zemlja može zaobići tu proceduru koristeći se sistemom cirkularnih obavještenja Interpola. Ta forma zahtjeva za međunarodnu policijsku saradnju manje je fomalna od obavještenja, iako često dovodi do istih rezultata. Cirkularna obavještenja se šalju policajcima širom svijeta prije bilo kakvih formalnih provjera. Tek potom, a prije nego što takvo obavještenje unese u svoju bazu, Interpol ga ipak provjerava, ali je u tom momentu šteta već nanesena.

Očigledno je da treba izbalansirati brzi rad policije sa mehanizmima koji predupređuju zloupotrebe. Ali šta, osim poboljšanja kvaliteta nadzora samog Interpola, može da učini međuanrodna zajednica? Prije svega, zemlje članice moraju tražiti od Interpola da usmjeri resurse i finansije na hitnu provjeru hiljada zahtjeva koje ima u svom sistemu. Interpolu je takođe neophodna reforma sistema cirkularnih obavještenja. Ako Interpol nije ustanju da se opozove sumnjiva cirkularna obavještenja iz baze podataka zemalja članica, on mora početi da ih provjerava prije nego što počne njihova distribucija. Osim toga, zemlje koje zloupotrebljavaju ili pokušavau da zloupotrijebe sisteme Interpola moraju za to snositi odgovornost. A policijske uprave širom svijeta moraju dejstvovati pažljivo prije nego postupe po obavještenjima dobijenim preko Interpola.

Na kocki je povjerenje prema Intrepolu. Svaki urednik u novinama zna da publika vremenom gubi interesovanje prema izdanju koje kontinuirano objavljuje sadržaj koji je netačan ili koji dovodi u zabludu. To se pravilo odnosi i na informacije Interpola.

Svijet postaje sve više globalan i zato međunarodni mehanizmi, slični Interpolu, postaju suštinski važni za obezbjeđivanje naše bezbjednosti. A ako takve organizacije potpadaju pod uticaj onih koji bi da uguše slobodu govora, oni sami rizikuju da postanu problem za rješavanje kojeg su i formirani.

Russell je izvršni direktor organizacije Fair Trials

Deloire je generalni sekretar Reportera bez granica

Copyright: Project Syndicate, 2017.

( Jago Russel, Christophe Deloire )