Sociološki pogled na sudbinu igre usred antipandemijskih imperativa

Pandemija novog koronavirusa teško je pogodila oblast sporta. Ograničavanje socijalnih kontakata i stroge mjere zaštite uslovile su bitnu redukciju sportskih događaja: grupni sportovi su ili privremeno suspendovani, ili se utakmice izvode bez prisustva publike, a organizacija i održavanje individualnih sportskih nadmetanja suočena je sa teškoćama kontrole kretanja i posebnim propisima prilikom prelaska granice, od čega, najčešće, sportisti i sportski radnici nijesu izuzeti.

Iz oblasti sociologije sporta, ovi događaji, međutim, mogu se posmatrati dvojako. Postavlja se pitanje na koji način su pomenute restriktivne mjere pogodile sport kao igru, a u kom smislu su uticale na sport kao komercijalnu i profitabilnu djelatnost, i u kojoj mjeri su ova dva aspekta povezana - u aktuelnom odnosu prema oblasti sporta koji nameću antipademijske mjere, na planetarnom nivou.

Naš pristup, prema tome, zahtijeva da, na početku, sasvim ukratko ukažemo na razliku između sporta kao igre i sporta u komercijalnom smislu, kao oblika tržišno-preduzetničke djelatnosti.

PRAVILA IGRE I IGRA PRAVILA

U izvornom smislu - sport je igra. Ovdje igru treba razumjeti kao način ispoljavanja specifičnog ljudskog bivstvovanja. Igra nije podređena nikakvoj spoljašnjoj uzročnosti, ona je samozasnovana i autonomna - pa je u tom smislu slobodna i nesputana. Međutim, igra čovjeka nikada nije - bezbrižna. Čovjek je u igri uvijek suočen sa sopstvenim postojanjem, s one strane svijeta rada i društvenih obaveza. Igra je, u tom smislu, izraz ljudske egzistencije, kao svijesti o sopstvenom bivstvovanju. Ali, igra podrazumijeva znanje o postojanju pravila i obaveznosti svijeta izvan igre i ona se na izvjestan način uvijek odnosi prema tom svijetu.

Sport je, kao igra, u tom smislu, takođe, izraz specifičnog ljudskog postojanja, slobodnog za brigu u onom hajdegerovskom smislu riječi; igrači znaju da postoji spoljašnji svijet, u kome je omeđen poseban prostor za igru; taj je prostor - svijet igre, i utoliko autonoman u odnosu na spoljašnje nužnosti i pravila. Štaviše, oni, kao ljudi, postoje u tom svijetu van igre. Biti u prostoru igre, s druge strane, znači ne samo imati znanje o određenosti čovjeka društvenim pravilima, nego i posjedovati znanje o tom znanju, biti svjestan sopstvenog postojanja koje je nesvodivo na oblike društvenog ponašanja; igrati se, u tom smislu, znači biti u svom, ljudskom svijetu, iako je taj svijet moguć samo unutar neke socijalne zajednice i njenih pravila.

Baviti se sportom znači boraviti u autonomnom svijetu, prihvatiti unutrašnja pravila igre. U prostoru igre, svaka egsitencija dovodi u vezu sa drugim egzistencijama, slobodno i nezavisno od uzročno-posljedičnih veza koje nameću rad i organizacija socijalne zajednice. I zato je sport izraz slobode, kao eminentno ljudske stvari.

Svejedno da li se radi o malom fudbalu, prijateljskoj partiji šaha sa susjedima, boćanju ili jutarnjem trčanju - uvijek je riječ o izrazu same egzistencije čovjeka, u kontekstu povezanosti sa drugim egzistencijama. Jer, i kada sami trčimo šumom, ili u šahovskoj partiji (sami) naizmjenično pomjeramo crne i bijele figure - u sportu smo uvijek već povezani sa drugim ljudima, zato što učestvujemo u igri, koja podrazumijeva određenu saglasnost i sopstvena pravila.

Pravila igre, međutim, u ovom zasebnom prostoru, omeđena su od igre pravila, svijetom izvan sporta - koji, doduše, podaruje mjesto za prostor igre, ali ne zadire i njen zabran. U suprotnom, svako zadiranje u svijet igre anulira njenu autonomnost. Zato socijalni psiholozi sa pravom primjećuju: i igra je rad, ako dijete tjeramo da se igra.

Antipandemijska pravila, barem na prvi pogled, nijesu nimalo ugrozila ovaj izvorni smisao sporta. I u izolaciji možemo da vježbamo, a uz pomoć elektronskih pomagala u prilici smo i da se igramo sa drugima - trkajući se sobnim biciklama, ili pokušavajući da osmišljenim napadom probijemo sicilijansku odbranu saigrača, ili, pak, igramo “Nordeus”, najuspješniju sportsku igru na svijetu.

IGRA I SOCIJALNA DISTANCA

Insistiranje na socijlanoj distanci, međutim, s druge strane, pretpostavlja izraz spoljašnje uzročnosti. Igra je, suočena sa ovim imperativima, sada podređena kauzalitetu koji nameću protivpandemijske mjere. Iako su ove mjere izraz društvenog nastojanja da se nadiđe kauzalnost prirode, društvene norme i pravila, određujući pravila ljudskog saodnošenja, istovremeno diktiraju i načine na koji se mogu igrati igre. Zato su pozivanja na igru i ohrabrivanja da se igramo u uslovima socijalne izolacije zapravo antisportska - upravo zato što proizilaze iz stanja stvari, nužnosti, odnosno rada, koji ovim nipodištava zabran igre i grubo uzurpira njen autonomni prostor.

Sport kao igra, u tom smislu, već samim suočavanjem sa pravilima društvene distance, prestaje da bude autonoman. Kontrola sa-odnošenja u tom je smislu kontrola samo-odnošenja, samo-zakondavstva koje određuje smisao svake igre.

Na ovaj način možemo da posmatramo i zabranu prisustva publike sportskim događajima. Ne treba, razumije se, imati u vidu samo velike i glamurozne sportske događaje, o kojima ćemo govoriti nešto kasnije. Publika je u sportu, zapravo, sastavni dio igre. Posmatrači nijesu izvan, nego u samoj igri. Bodrenje i navijanje, prema tome, ne dolaze izvan, nego su upravo određeni istim autonomnim pravilima, koja određuju izvorni smisao sportskih događaja.

Kada se umjesto prisustva publike predlaže nijemo bilježenje postignutih rezultata, u pojedinačnim ili ekipnim sportovima - na taj se način, u stvari, sport podređuje rezultatima, gubeći onaj živi odnos koji izvorno posjeduje.

ANTIPANDEMIJSKI SPORTOVI

Uprkos tome što su amaterski sportovi u postojećim zakonskim normama zanemareni i stavljeni u drugi plan, upravo je na ovom području moguće u izvjesnom smislu nadići objektivnu nužnost, koja heteronomnim zakonitostima podređuje područje igre.

Za razliku od isntitucionalizovanog sporta, koji zahtijeva ne samo velika ulaganja i privilegovan položaj u društvu - amterski je sport znatno fleksibilniji i prilagodljiviji. Upravo iz tog razloga, i u carstvu objektivne nužnosti, igra ovdje gradi svoj prostor, kao pribježište autonomije.

Odsustvo značajne društvene brige za amaterski sport, u situaciji pandemije, pokazuje kratkovidnost ovakvog pristupa. Nije riječ samo o uskraćivanju finansijskih sredstava za amaterske klubove ili rekretaivni sport - jer se ovdje svakako nameću antipandemijska ograničenja - nego u demotivisanju stanovništva da se amaterski i rekreativno bavi sportom. Iz tog razloga, u uslovima pandemije, znatno je teže osmisliti i organizovati one oblike sportskih djelatnosti koje će, izvan takmičarske arene, nadići objektivne okolnosti, i uspostaviti novo područje igre.

(Nastavak u sjutrašnjem broju)

( Dr Rade Đurđić )