Spomenici naše nebrige

U Podgorici kiša zna da bude baš uporna. Kad počne da pada zaboravi da se zaustavi. Pa čak ako tokom nedjelje i napravi kratku pauzu, tokom vikenda navali novom snagom. Grabimo svaki suvi dan koji pokloni kišna sezona da pođemo makar na vožnju van grada. Naravno, svi putevi vode na jug. Tada biramo razne puteljke i mjesta pored kojih se ranije nismo zaustavljali žureći ka drugim ciljevima. I tako, jednog oblačnog zimskog dana, odlučismo da obiđemo spomenike u okolini Podgorice.

Crnogorci vole istoriju i hvale se njome. S pravom, većinom. To bi mogao da nam bude brend – istorija u funkciji turizma. U ovo malo svijeta što sam obišla, raznovrsni spomenici zauzimaju visoko mjesto na listi onoga što turista obilazi. Čak se mnoga mjesta i prepoznaju upravo po spomenicima. A mi? U kakvom su stanju naši spomenici i koliko su dostupni zainteresovanim posjetiocima.

Iz Podgorice smo krenuli prema Cetinju. Čim se napuste posljednja prigradska naselja stiže se do mjesta Barutana. Nekad daleko značajnije mjesto, sa ambulantom i poštom, danas je poprilično napušteno. Tuda sam prošla nebrojeno puta. Ponekad bih na tren ugledala spomenik koji izgleda kao ruke pružene prema nebu (bar je meni tako izgledao), ali nikad nisam svratila da ga pogledam izbliza. Prašina koja se digla u Podgorici oko gradnje staklenog solitera pored hotela Podgorica nas je podsjetila na izuzetno stvaralaštvo naše arhitektkinje Svetlane Kane Radević. Jedan od njenih bisera je upravo i spomenički kompleks na Barutani.

Spomenik je posvećen palim borcima Lješanske nahije u dva balkanska i dva svjetska rata. Smješten je blizu puta, ali ne neposredno pored njega. Obilježje za skretanje ka spomeniku ne postoji. Put koji od glavnog puta vodi do njega je u vrlo lošem stanju. Mjesto koje je predviđeno za parking je prepuno smeća. Sam kompleks je fantastičan. Do sad su ga nahvalili i mnogo kompetentniji od mene. Iza glavnog spomenika postoji amfiteatar na otvorenom, koji bi tokom ljetnjih mjeseci mogao da bude upotrijebljen za razne kulturno-umjetničke manifestacije. Činjenica je da je bar posljednju deceniju Podgorica tokom ljeta, na tom polju, mrtav grad. U tom dijeli je sve oronulo, kamene stepenice su nesigurne, između kamenih stolica je poraslo šiblje i sve je zrelo za jednu generalku. Samo na tren sam pomislila kako bi svaki turista, da se ovo malo sredi i obilježi bio oduševljen ovim što vidi. Nije da Podgorica ima previše toga da ponudi turistima.

Produžili smo ka Cetinju, pa vrlo brzo skrenuli ka Rijeci Crnojevića. Nedaleko od skretanja, na malom uzvišenju neposredno iznad puta nalazi se spomenik posvećen “uspomeni na slavnu pobjedu Crnogoraca nad Turcima 1712 g. i na junačke borbe crnogorskih partizana za slobodu 13 jula 1941 g.” Ovaj natpis stoji pri vrhu spomenika i napisan je ćirilicom. Info tabla koja bi onima koji ne znaju ovo pismo objasnila o čemu se radi, kao i onima koji ga znaju, rekla nešto više o ovim događajima, ne postoji. Možda je i bolje jer joj uz smeće na neuglednom platou pored spomenika, nije ni mjesto. A imalo bi se šta reći o tom slavnom vojevanju po kojem je i ovo mjesto dobilo ime. Naime, postoji priča da je ubijenih neprijatelja bilo toliko da su podsjećali na lazinu, odnosno posječenu šumu. Tako je i nastao naziv Carev laz. Postoje razni istorijski izvori, ali se smatra mjerodavnim podatak o 5000 stradalih sa turske i 300 sa crnogorske strane. U školama se uči o ovim bitkama i lako bi bilo organizovati jednodnevni izlet da se posjete mjesta o kojima se uči. Bar za učenike iz Podgorice i okoline. Vjerujem da bi te lekcije zapamtili mnogo bolje. Samo, prije toga bi barem trebalo ova mjesta očistiti od smeća.

Vratili smo se prema Podgorici i u Donjoj Gorici skrenuli ka Berima. Cilj nam je bio spomen-obilježje bitke na Krusima. Spomenik je u obliku obeliska i vidi se iz daleka pa se nije mogao promašiti i bez putokaza. Možda kilometar prije njega uočili smo tablu koja nam je privukla pažnju. Upućivala nas je ka mjestu koje označava “Spomen mjesto pogibije Mahmud-paše Bušatlije”. Dok sam ja bila đak zvali smo ga Mahmut-paša, ali to jedno slovo ne igra značajnu ulogu. Info tabla (konačno!) govori da se radi o spomeniku iz 1796. godine koji je saniran 2016. godine.

Produžili smo ka obelisku na Krusima. Položaj spomenika je izvanredan. Uočava se izdaleka, a od njega se pruža pogled na veći dio Zetske ravnice. Spomenik obilježava još jednu slavnu bitku Crnogoraca protiv Turaka koja se odigrala 1796. godine i u kojoj je, pored najmanje 8500 Turaka stradao i njihov vojskovođa Mahmut-paša Bušatlija. Njegova glava je ponešena pred Cetinjski manastir što je bio i simbolični čin jer je upravo on zapalio manastir deceniju ranije. Ova bitka je imala još jednu značajnu dimenziju. Naime, tokom bitke je došlo do bliskije saradnje crnogorskih i brđanskih plemena. Dešavalo se to i ranije, ali nikad u tolikoj mjeri. Može se reći da je ova bitka označila početak ujedinjenja tadašnje Crne Gore i Brda.

Ovaj obelisk predstavlja slavno mjesto. Jedno od centralnih u crnogorskoj istoriji. Da li se iz njegovog izgleda to može zaključiti? Prema mom mišljenju, ne. Uklesana slova već su postala teško čitljiva jer od postavljanja spomenika 1996. godine, 200 godina od čuvene bitke, sumnjam da ga se više iko od nadležnih sjetio. Zreo je za jedno dobro čišćenje jer jer će za koju godinu postati potpuno crn.

Selo Krusi je nekad imalo osnovnu školu koja je danas potpuno napuštena. Mala spomen ploča pored ulaznih vrata škole govori o tome da je ova zgrada, tokom II svjetskog rata bila partizanska bolnica. Danas nije ni bolnica, ni škola, već samo nijemi svjedok istorijskih uspona i padova ovoga mjesta.

Pošto za dosadašnje obilaske nismo potrošili puno vremena, razmišljali smo šta bismo još mogli da obiđemo. Sjetila sam se Fundine. Idući prema Kučkim koritima u više navrata, na jednoj velikoj krivini odakle se pruža odličan pogled na Podgoricu, primijetila sam putokaz ka spomeniku na Fundini, ali nekako nikad nismo skrenuli u tom pravcu. “Krug oko Korita”, projekat turističke organizacije Podgorice, je sigurno nešto najbolje što je od njih poteklo posljednjih decenija. Šteta je samo što put nije “zaokružen”, odnosno što još nije asfaltirana kompletna ruta.

Ovaj smo put ciljano pošli ka selu Rašovići gdje je postavljeno spomen obilježje na ovu čuvenu bitku. Crnogorci su kroz svoju istoriju toliko ratovali i imali veliki broj značajnih bitaka, da je teško napraviti gradaciju. Međutim, bez dileme, prema broju učesnika, može se reći da je ovo najznačajnija bitka Veljeg rata vođena 1876. godine, u kojoj su Crnogorci izborili pobjedu nad osam puta jačim neprijateljem. Kad to nekome kažeš, djeluje malo nerealno. U čemu je bila tajna tih ljudi? U srcu junačkome, zasigurno, ali veliki saveznik im je bio i teren. Kameniti teren na koji su Crnogorci bili navikli, Turcima je zadavao velike probleme, a time i gubitke.

Spomenik na ovo vojevanje je postavljen poslije 132 godine od boja. Ono što me je iznenadilo je što je i on predstavljen obeliskom. Tad sam se sjetila da je i mjesto bitke na Tuđemilskom polju koja se odigrala u 11. vijeku, a u čiji spomen i vojska Crne Gore ima svoj dan, takođe obelisk. I spomenik Mirku Petroviću, u centru Podgorice – obelisk. Malo sam zbunjena. Viđala sam dosta spomenika, često originalnih i u skladu sa estetikom epohe u kojoj nastaju. Otkud obaveza da se naša mjesta koja vrijedi obilježiti zadnjih godina predstavljaju skoro pa jednobrazno?

Iako je spomenik na Fundini svečano otvoren više od 8 godina od dana kada smo ga mi posjetili, očito je da planirani radovi nikad nisu privedeni kraju. Sve je nedovršeno, očito postavljeno samo za ceremoniju svečanog otvaranja. U blizini spomenika nalazi se nekoliko vrlo starih grobnica o kojima nismo saznali ništa jer… info tabla, šta to bješe?

Već smo bili umorni od vožnje i preplavljeni gomilom utisaka, ali ja nisam odustajala. Imala sam još jedan cilj: Trijebač. Trijebač je brdo koje se nalazi na vidikovoj liniji između naše kuće i Garača, tačno na pola puta. Za one neupućene, do njega se dolazi kad se idući starim putem od Podgorice prema Danilovgradu krene prema Piperima. Vrlo brzo posle prelaska mosta na Zeti, sa lijeve strane se uočava skretanje prema brdu. Nekad je tu postojala rampa, ali je sad više nema. Ni spomenik na Trijepču nije izuzetak. I on je posvećen stradalnicima iz više ratova. Bar u njima nijesmo oskudijevali. Ovaj je posvećen bocima sa područja Pipera. Među nima se ističu i borci iz španskog građanskog rata Milun Božović i Radosav Ljumović po kojima nose ime značajne institucije u gradu ispod brda: Narodni univerzitet i Gradska biblioteka.

Nekad je tu bio i restoran, ali ni njega više nema. Mjesto je idealno za neki privremeni objekat koji bi tokom ljeta sigurno bio dobro posjećen. Jer pogled na Moraču, Goricu i skoro pa cijelu Podgoricu sa Trijepča je izvanredan. Kako danju, tako i noću. U ljetnjim podgoričkim večerima ovo mjesto bi bilo dobro za bijeg od podgoričke vreline. Investitor bi trebalo da se obaveže da će brinuti o spomeniku i čistoći okoline. Sad o tome niko ne vodi brigu. A dobro je poznato kako se dosta naših građana ponaša kad im se to ostavi na savjest. Ovo bi moglo da bude još jedno mjesto gdje bi podgoričani mogli da povedu gosta sa strane, a da se ne zacrvene. Moglo, ali sad nije.

Sa Trijepča se vidi Duklja, najveća sramota onih koji su zaduženi da brinu o istorijsko-kulturnom blagu i nasleđu. Posjetu Duklji smo ostavili za neki drugi dan. Kad smo došli, vidjeli smo da su postavljene info table, da je lokalitet ograđen, da, pretpostavljam, arheolozi nešto rade… Sve je to malo, sporo, neprimjereno značaju ovog arheološkog bisera. Istini za volju, ne može se ovoj vlasti staviti na dušu kompletna nebriga o Duklji. Znam priče da su mnoge kuće iz ovog dijela Podgorice u temelje ugradili spomenike iz rimskog doba, nesvjesni te činjenice ili ne hajući za nju. Oni koji je trebalo da ih u tome spriječe, nisu reagovali. Ne samo da nisu reagovali nego su svojevremeno i prugu kroz nju izgradili. I tako, šetajući po livadici gdje samo povremeno bljesne poneki biser, rukotvorina iz kamena, pomiješaju mi se žal za onim što bi ovo trebalo da predstavlja i bijes, zbog toga što ne predstavlja, a to je turističko odredište prvoga reda po kojem bi bili poznati na turističkoj karti Evrope.

Sa Duklje se, opet, dobro vidi Trijebač. Još jednom pomislih da bi uz malo dobre volje i pametnije trošenje para građana, uz čišćenje i sređivanje Skalina, izgradnju šetališta pored Ribnice, ozbiljniji rad na prezentaciji Duklje i sređivanju prostora oko spomenika na Trijepču i Barutani, sa već postojećim Krugom oko Korita (ako se zaokruži), Podgorica mogla da bude i grad u kojem se ima šta vidjeti, a ne da nas turisti na društvenim mrežama proglašavaju najružnijim glavnim gradom koji su posjetili.

( Jasna Gajević )