Putovanje u Jermeniju

Dugo i uspješno je glavni grad Crne Gore sarađivao s Jerevanom, prijestonicom Jermenije; gradovi-pobratimi. Razmjenjivane su brojne delegacije, a u Jerevan su najčešće išli najmlađi Titograđani koji su tamo ostajali dvadesetak dana; mališani Jerevana boravili su isto toliko u Sutomoru...

Davne, 1978. godine, od 5. do 13. marta, organizovana je „Nedjelja kulture Titograda u Jerevanu“. Delegaciju je predvodila Olga Perović.

Magličastog martovskog popodneva, naš boing 727 dodirnuo je pistu moskovskog aerodroma Šeremetjevo. Nastavljamo put prema Domodedovu, jednom od četiri moskovska aerodroma, odakle ćemo polećeti za Jerevan. S Domodedova polijećemo tupoljevom 154 i nakon tri i po sata leta stižemo u Jerevan, vodeći kulturni i industrijski centar u regionu Kavkaza.

Sreten Perović, Zeko Ilić i Mili Knežević, izabrali su atraktivniju maršrutu; vozom su ranije krenuli, i poslije neđelju dana stigli u Jerevan. Kako su kazali, nijesu bili oduševljeni da putuju avionom, a osim toga izbliza su viđeli nekoliko zemalja.

Knjige, izložbe, Veselice...

„Nedjelja kulture Titograda“ privukla je izuzetnu pažnju žitelja milionskog grada između Crnog mora i Kaspijskog jezera. Saradnja dvije prijestonice dobila je nove podsticaje.

Građani Jerevana imali su priliku da vide izložbu knjiga crnogorskih pisaca. Cijela izložba, s trista naslova, poklonjena je biblioteci Jerevana. Književnici Milorad Stojović, Sreten Perović i Dušan Đurišić su u Savezu jermenskih pisaca vodili razgovore o daljoj saradnji s posebnim akcentom na pripremi antologije jerevanskih i titogradskih književnih stvaralaca.

Jerevanska publika toplo je pozdravila dokumentarne filmove poznatih crnogorskih filmaša, rođenih u Podgorici/Titogradu, Dušana Vukotića, Vlatka Gilića, Predraga Golubovića i Nikole Vučinića, kao i dugometražni film „Vrhovi Zelengore“ Zdravka Velimirovića.

U Domu novinara Jerevana otvorena je izložba crnogorskih majstora umjetničke fotografije Jova Marića, Milana Pešića, Slavka Vukčevića... Živo interesovanje izazvala je izložba titogradskih filatelista koje su predstavljali Aleksandar Leko Mirković i Vlasto Jovanović. Preko ove jedinstvene izložbe crnogorskih poštanskih maraka, posjetoci su se mogli upoznati i sa istorijom savremene Crne Gore.

Kvartet „Veselice“ (vesele đevojke) i instrumentalni ansambl „Entuzijasti“ oduševljeno su pozdravili ne samo mladi, već i stariji stanovnici Jerevana. „Veselice“ su otpjevale i nekoliko pjesama na jermenskom jeziku. Čitavoj manifestaciji, jerevanski listovi (četiri dnevna i jedan večernji) dali su značajan publicitet.

Vino i konjak

Naši domaćini su nam pokazali čuveni vinski zavod „Ararat“ đe se proizvodi jedanaest vrsta konjaka i petnaest vrsta vina.

Direktor Mihael Matebocjan, kaže da se tu nalaze vina još od 1902. godine. Na ulazu u podrum bijela mermerna ploča s likom Maksima Gorkog na kojoj su ispisane riječi pisca: “Da žive ljudi koji znaju praviti vino i preko njega unositi sunčevu snagu u naše duše.“

Kada je svojevremeno posjetio podrum, koji ima četiri sprata pod zemljom, Maksim Gorki je uskliknuo: “Lakše se popeti na Ararat nego izaći iz ovog podruma!“

Neumorno su nam dolivali vina, bijela, rose, crvena... Čašu po čašu. Ubautismo. Sjećajući se riječi Maksima Gorkog, jedva, nekako, istutuljasmo iz „Ararata“.

U „Araratu“ dvadesetak radnika godišnje izbace na tržište deset miliona litara vina. Ogromna hrastova burad, stara stotinu godina, sadrže po petnaest hiljada litara vina. U jedno bure naliveno je vino koje će biti otvoreneo 2017. godine, na stogodišnjicu Oktobarske revolucije! Direktor Matebocjan pozvao je Sretena Perovića i mene na ovu svečanost. Sreten malčice uzdahnu, pogleda me i reče: „Ti ćeš možda stići, a ja...“

Evo, fala Bogu, stigli smo oba. U međuvremenu, Sovjetski Savez se raspao; ne znam da li je veliko, „svečarsko“ bure otvarano...

Vazda drag saputnik i sapatnik; Sreten. Pjesnik, koji, po mišljenju književne kritike, ispunjava ljudski san onom bitnom stvarnošću koje nedostaje javi. Dugo je radio u izdavačkoj djelatnosti „Pobjede“; jedan od urednika čuvene „Luče“.

A jerevanskog predvečerja, zvjezdanog, zapričao se Sreten s Vojom Miloševićem o politici i kulturi. Šetnja pored rijeke Hrazdan; zateče ih duboka noć. Kako sada da se vrate u hotel?! Srećom, naiđe neki taksista, pričljiv kao i oni. Pita odakle su? Kad rekoše da su Crnogorci, taksista graknu: „A, Tito!“ I nije im naplatio vožnju. Vojo je, potom, taksistu častio bocom crnogorske lozovače Agrokombinata „13. jul“.

Žene vladaju

Jerevan je drevni, ali istovremeno i mlad grad. Godine 1927. imao je svega trideset hiljada stanovnika, a upravo za vrijeme našeg boravka dobio je svog milionitog žitelja.

“Tako brz priraštaj stanovništva zadavao je i određenu brigu“, kaže Nadežda Artomovna Mirzojan, potpredsjednica Grada. “Godišnje gradimo petsto hiljada kvadratnih metara stambenog prostora, kao i deset hiljada mjesta za učenike. Malo je, međutim, dječjih vrtića, ali je u okviru petoljetke predviđeno kompletno obuhvatanje djece dječjom zaštitom. U nekim rejonima to je već riješeno.“ Ona nije jedina žena koja u Jerevanu zauzima važno mjesto.

“Žene bolje rade, savjesne su“, veli Nadežda Artomovna Mirzojan.

“Zdravstvenom zaštitom u Jerevanu rukovodi žena; šef izgradnje grada je žena...“

Gotovo na svakom koraku, zapitkivali su nas mnogi Jerevanci da li u Crnoj Gori ima Jermena?

Ima ih svuda po svijetu. Raseljavali su se. Stradali su od turskih pogroma sve do završetka Prvog svjetskog rata. Mnoge značajne ličnosti svjetske kulture vode porijeklo iz Jermenije. Američki pripovjedač i romansijer Vilijam Sarojan, jermenskog je porijekla. Sjajno je prikazivao život američkih “malih Ljudi“, najčešće doseljenika, postižući, kako su zabilježili književni kritičari, maksimum umjetničkog djejstva minimalnim sredstvima izražavanja...

Jermen je francuski šansonjer Šarl Aznavur, pa prononsirana američka pjevačica i glumica Šer, rođena kao Sherilyn Sarkisian. I Gregori Pek, slavni američki filmski glumac “zlatnog talenta i šarma“, jermenskog je porijekla. Za ulogu u filmu “Ubiti pticu rugalicu“ dobio je Oskara...

Crveni se Jerevan; starije zgrade, pogotovo crkve, sagrađene su od lokalnog crvenkastog kamena nazvanog tuf.

Grad gleda na sniježni Ararat, koji nije u Jermeniji, već se nalazi u Turskoj! Ima ga i u grbu Jerevana.

Ljeska se veliko jezero Sevan...

Odlično slikarstvo, literatura...

Jermeni imaju odlično slikarstvo, kao i književnost. U svijetu se nalazi oko dvadesetpet hiljada jermenskih rukopisa. Većina se čuva u Jerusalimu, Veneciji, Bejrutu, Beču, Parizu i Londonu. Blizu jedanaest hiljada rukopisa pohranjeno je u Matenadaranu; na starojermenskom, riznici knjiga. Ovaj svojevrsni dvorac drevnih rukopisa nalazi se na brežuljku iznad Jerevana.

Zgrada je sagrađena 1957. godine u stilu srednjovjekovne jermenske arhitekture. Pažnju privlači Jevanđelje iz petog vijeka koje je, u dvanaestom vijeku, pronađeno u jednoj pećini. Interesantna je mapa Evrope iz petnaestog vijeka na kojoj je kao centar hrišćanstva posebno obilježen Jerusalim; zatim rukopis koji sadrži opis indijskih gradova iz dvanaestog i Moskve iz sedamnaestog vijeka. Tu su i djela jemenskih filozofa koji su, inače, prva znanja sticali u Grčkoj. Rukopise su pisali profesionalni prepisivači, na telećoj koži, posvećujući gotovo cio život tom poslu. Knjige su ukrašavali zanimljivim crtežima, u živim bojama; crvenu su dobijali od insekata, a zlatnu od čistog zlata.

Na jednoj knjizi stara jermenska izreka: “Ko ne čuje ušima, čuće kičmom“, upućena, očigledno, neposlušnim đacima. Tu je i udžebenik aritmetike iz sedmog vijeka, kažu, najstariji na svijetu. Zatim niz knjiga iz medicine; u jednoj, iz osamnaestog vijeka, slikovito su prikazane ljekovite biljke. U Matenadaranu se nalazi najveća i najmanja knjiga. Zbirka odabranih govora ima šestošezdeset strana, teška je dvadesetosam kilograma, a za svaki list bila je potrebna koža jednog teleta. U istoj vitrini nalazi se najmanja knjiga, sićušni kalendar iz 1441. godine; teška je devetnaest grama, pisana je na pergamentu od kožice još nerođenog teleta...

Čudesna je zemlja Jermenija.

( Slobodan Vuković )