Sport kao igra će opstati, ali neće ništa biti kao prije

Za razliku od sporta kao igre, sport kao sprega poslovnih interesa, koji treba da ostvari određenu dobit za sportske preduzetnike, znatno se brže transformiše, prilagođavajući se novim pravilima društvenog ponašanja koje uslovljava primjena antipandemijskih mjera.

Ne samo da se sve više sportskih priredbi održava u novim okolnostima, bez prisustva publike, i uz posebne zaštitne mjere za same sportiste i sportske radnike, nego je težište privređivanja u sportskoj industriji prebačeno u područje televizijskih prenosa, internet-aplikacija koje omogućavaju praćenje rezultata, ali i način života sportista u pandemijskim okolnostima.

U bliskoj budućnosti, od sportske industrije može se očekivati iznalaženje posebnih mjera zaštite, za same igrače, a nije isključena ni mogućnost osmišljavanja posebnih protektivnih mjera za publiku - što može da pokrene novi zamah sportske industrije, u pravcu proizvodnje zaštite za pasionirane gledoace sportskih događaja.

OBLICI PRILAGOĐAVANJA PANDEMIJI

Za razliku od sporta kao igre, sportska industija je oduvijek imala drugačiji cilj. Ovdje nije cilj sama igra, nego rezultat - koji jasno određuje pobjednika od poraženog. Sport tako ukazuje na paradigmu kapitalističkog svijeta: stadion ili borilište simbolizuju slobodno tržište, a sportisti preduzetnike, od čije snalažljivosti zavisi neposredan plasman, zarada i slava, odnosno oblici društvenih beneficija.

Iz tog su razloga rezultati presudno važni. Na osnovu njih se određuju zarade, to jest rezultati ispostavljaju iznos zarade, prostor u medijima, podobnost za reklamiranje određenih proizvoda.

Sportska industrija, suštinski, podrazumijeva prodaju svog osnovnog proizvoda - sportske publike. Publika je produkovana samim oblikovanjem sporta kao takmičenja. Sportska publika vrednuje rezultat više od igre, borbenu preduzimljivost na borilištu više od spremnosti na igru, pobjedu više od ljepote izvedenih poteza tokom utakmice. Tako oblikovana, sportska publika je proizvod, koji će biti isporučen oglašivačima; svejedno da li se reklamira pivo, sapuni i dezodoransi ili marka novih televizora, u marketingu će uvijek biti riječi o pobjedi, liderstvu, pobjednicima.

Postavlja se pitanje - kako održati sportsku publiku u doba kada njeno prisustvo na stadionima više nije preporučljivo i društveno opravdano?

KAKO SAČUVATI PROIZVOD?

Da je sportsku publiku moguće proizvesti i na drugačiji način, pokazuje stvaranje sve određenijih mogućnosti za navijanje na daljinu. Nijesu više dostupni samo sportski događaji. Pomno se prati ponašanje sportskih zvijezda.

Njihovo suočavanje s koronavirusom, borba i pobjeda nad infekcijom, stavljaju se u kalup preduzimljivosti, koja stvara rezultat i prestiž. S druge strane, još se više insistira na pobjedničkoj auri sportiste.

Simulacija božanskog statusa najpopularnijih sportista svijeta, ovdje je u funkciji oblikovanja publike: pandemija je samo nova prepreka, koju će vrhunski sportisti lako preskočiti, čime će još jednom trijumfovati njihova posebnost, snaga i izdržljivost.

Publika treba da prati ovo novo takmičenje - u opstanku sportista sred pandemije. Samo najbolji od njih će naći načina da i dalje trijumfuju, na sportskom terenu ili van njega. Publika je tu da prati ovaj novi vid takmičenja, da i dalje aplaudira i navija, mada udaljena od tribina. Ali, publika ostaje publika, proizvod koji se ima isporučiti sve agresivnijim oglašivačima.

Potvrđujući sposbnost da se ne samo prilagodi, nego i da profitira iz krize, kapitalizam je, u kontekstu sportskog preduzetništva, pokazao sigurne znake vitalnosti.

AMATERSKI SPORT I DALJE OSTAJE U DRUGOM PLANU

Ovi načini prevladavanja krize u vrhunskom sportu, međutim, podrazumijevaju dalje zanemarivanje amaterskog sporta. U malim, tranzicionim državama, situacija je unekoliko složenija. U Crnoj Gori i zemljama regiona, država je u ovim okolnostima orijentisana prevashodno na pomoć komercijalnom sportu, što ide sve do svjesnog kršenja antipandemijskih mjera, i stavljanja na kocku života i zdravlja, kako sportista, tako i publike.

S druge strane, redukcija školskog sporta, zanemarivanje vidova fizičkog obrazovanja putem nastave na daljinu, i odsustvo podsticanja organizacije igre i sportskih aktivnosti onih slojeva stanovništva kojima je preporučena stroga izolacija, predstavlja, ni manje ni više, nego oblik institucionalne eugenike; spasavanje ugroženog stanovništva ne iscrpljuje se u izolaciji, nego pretpostavlja i načine koji će omogućiti i garantovati izgradnju autonomnih prostora igre, koji će nadići objektivne zakonitosti. Drugim riječima - spasavanje ljudi treba razlikovati od zatvaranja ovaca u torove pred pojavom vuka!

Ravnodušna tupavost aktuelne instrumentalizacije sporta, međutim, nastavlja u istom smjeru: kao što su prije pandemije koronavirusa zanemarivani amaterski i rekreatrivni sport, državni organi ni na koji način ne podstiču sportske aktivnosti koje bi, u sociološkom i psihološkom smislu, pomogle upravo onim kategorijama stanovnika koje su najviše pogođene mjerama samoizolacije.

Za aktuelnu državnu politiku - sport koji nije manifestacija, koji ne potrebuje glamur i publiku, jednostavno nije vrijedan ni pažnje ni pomena. Pandemija je, u tom smislu, samo istakla ovaj diskurs, zasnovan na interesima krupnog kapitala, i svođenju građana na puki proizvod velikih sportskih manifestacija.

SPORT KAO IGRA ĆE OPSTATI

I u jednom i u drugom smislu, kao igra i kao manifestacija - sport će sigurno opstati. Ma koliko trapavo izgledali pokušaji nekih sportskih radnika da budu inovativni, u jednom ili drugom smislu revitalizacije sporta, ne treba sumnjati niti u vitalnost igre, niti u domišljatost i kondiciju kapitalističke eksploatacije sporta.

Isto tako, gotovo sigurno - više ništa neće biti kao prije. Pandemija i mjere uvedene u funkciji njene kontrole predstavljaju događaj bez presedana, koji mijenja i preoblikuje ne samo društvenu stvarost, nego i naše suočavanje sa sopstvenom egzistencijom.

Svejedno da li smo željni igre, ili slavljenja pobjednika, na duže staze nema razloga za brigu. Razumije se, tek treba razumjeti dublje posljedice ovih promjena, baš kao što je potrebno izgraditi jasnije obrise prostora igre i svijeta društvenih pravila, koji će izniknuti iz svjetske pometnje, prouzrokovane pandemijom virusa kovid-19.

Iskustva pandemije, međutim, mogu da posluže kao prilika za društveno otrežnjenje, odnosno za osmišljavanje novih programa pomoći amaterskom i rekreativnom sportu, što predstavlja jedan oblik antideregulacije, odnosno jačanja suvereniteta nacionalnih država i revitalizaciju takozvanog nacionalnog interesa.

( Dr Rade Đurđić )