Kako je jedan od najpoznatijih noćnih klubova na svijetu postao umjetnička galerija

U unutrašnjosti napuštene elektrane u istočnom Berlinu crveno-bijela bova se klati u vazduhu, šest metara u vis, pa šest metara nazad dolje u ritmu imaginarnih talas. Umjetnik čija je ideja bila da se postavi tu, Julijus fon Bizmark je automatski sistem povlačenja konektovao sa senzorima na pravoj bovi koja pluta Atlantskim okeanom, kako bi ova berlinska kopirala njene pokrete.

Obično su talasi koji zapljuskuju posjetioce ovih sala talasi zvuka, koji pumpaju iz specijalno konfigurisanog zvučnog sistema koji mnogi poznavaoci plesne muzike smatraju najboljim na svijetu. Ovo je “Berghain”, berlinski mitski hram basovitog industrijskog tehna.

Ali od kad je Kovid-19 na neograničeno vrijeme ugasio noćni život glavnog grada Njemačke, ovaj klub je dobio novu svrhu. Od nedavno je postao umjetnička galerija, pa Bizmarkova zapuštena bova nosi posebnu simboliku: mogu li svijet umjetnosti i muzička scena pomoći jedno drugom kako bi preživjeli u opasnim vodama pandemije? Mogu li umjetničke izložbe postati splav koji će spasiti od davljenja kulturna preduzeća?

Ideja izložbe grupe Studio Berlin, koja sadrži djela 115 umjetnika baziranih u Berlinu koja su nastala u vrijeme karantina, je da pošalje poruku da je kulturni život u glavnom gradu Njemačke i dalje prilično živ. Tako za britanski “Guardian” kaže kolekcionar Kristijan Boros, koji je ovu saradnju realizovao uz pomoć njegove supruge Karen i kuratorke Džulijet Kote na poziv vlasnika kluba.

Ako novi izvještaji agencije VibeLab koja se bavi noćnim životom išta znače, ovakve saradnje će postati “novo normalno”. Njihov “Globalni plan oporavka noćnog života”, koji je napisao internacionalni panel “noćnih gradonačelnika”, akademika i muzičkih promotera, sugeriše da bi više klubova trebalo da izvede pivote kreativnih biznis modela, baš kao “Berghain”, a sve kako bi održali prihode u periodu dok je klabing nemoguća opcija.

Znanje da je veliki izazov pokušati napraviti išta produktivno u karantinu daje intrigantnu oštricu mnogim djelima izloženim u Berlinu. Britanska umjetnica Tasita Din prisjeća se da se osjećala kao da ne koristi svoje vrijeme na način na koji se to očekuje od umjetnika. Svoje frustracije je sabila u ograničeno izdanje razglednica koje je slala prijateljima širom svijeta, drvorez alhemijskog crteža iz 16. vijeka koji izgleda kao izmet koji pada sa neba, sa natpisom “Shite Zeit” i “anus horribilis”.

Drugi su na kreativan način iskoristili limitirani pristup materijalima. Gruzijska umjetnica Tea Đorđadze izložila je tepih za dnevnu sobu koji je oslikala, dok polaroidi njene koleginice Ketute Aleksi Meskišvili prikazuju cvijeće koje je kupovala svakog dana tokom “lokdauna”.

Dok posjetioci prilaze klubu na granici Krojzberga i Fridrihšajna, usput ih pozdravlja zastava tajlandskog umjetnika Rirkrita Tiravanija koja visi preko fasade, na kojoj piše “Morgen ist die Frage” (“Sjutra je upitno”). Ali Studio Berlin je manje manifest post-Kovid budućnosti, a više nostalgičan događaj koji podsjeća na godine nakon pada Berlinskog zida, kad su umjetnici i DJ-evi ispunjavali brojne prazne zgrade u gradu koje su tek čekale investitore.

Početkom 90-ih vlasnici “Berghaina” Mikael Teufele i Norbert Torman su organizovali fetiš rejvove pod nazivom “Snax” u nekadašnjem skloništu od bombardovanja iz Drugog svjetskog rata, gdje je danas smještena Borosova kolekcija umjetničkih djela. Berlin nakon pada zida je postao globalno popularna turistička destinacija u narednim decenijama, gradska umjetnička i klupska scena su se zatvorile u svoje mjehure i otplivale na različite strane, a ova druga se pokazala kao potentniji komercijalni motor za kulturni kapital nego prva.

Koronavirus je opet promijenio tu dinamiku, sad kad je cijeli biznis model klubova u Berlinu pod znakom pitanja, dok znojava masovna okupljanja u zatvorenim prostorima predstavljaju opasnost da postanu nova velika žarišta. Na papiru bar, Studio Berlin je udahnuo život u “Berghain”. Zarada od prodaje ulaznica koristiće se da se osigura budućnost kluba, a radnici su naučeni kako da budu vodiči na izložbi kako ne bi ostali bez posla, dok su njihovi dosadašnji poslovi na pauzi.

Ipak, u suštini većina djela na izložbi su ljubavna pisma ovom superklubu koji je simbol berlinske posvećenosti tehno muzici i nakon što je njemačka prijestonica prestala da održava famozni Love Parade 2006, sa svim njegovim mitološkim ritualima i pravilima.

U uglu Panorama bara, gdje su DJ-evi uglavnom servirali nešto mekši haus zvuk, kosovsko-španski umjetnički duo Petrit Halilaj i Alvaro Urbano su postavili ogroman cvijet sačinjen od oslikanog platna, tačno na mjestu gdje su se njih dvojica upoznali jednog januarskog jutra 2010. Oni su planirali da stupe u brak ove godine, ali su to morali da odlože zbog pandemije. “Berghain” je za njih mjesto od snova.

“Ovo je mjesto gdje sa drugima dijeliš djelove sebe koje inače ne dijeliš”, dodaje Alvaro.

“Berghain” ima poseban, mitski status dosta i zahvaljujući činjenici da je unutra zabranjeno fotografisanje, na ulazu se lijepe stikeri preko kamera telefona, a izbacuju se oni koji budu viđeni kako pokušavaju da ih maknu. “Odatle potiču mitovi. Možeš samo da kažeš, ali ne možeš da dokumentuješ što se dešava unutra”, ističe Halilaj.

“Paradoks ‘Berghaina’ je da je u pitanju nevjerovatno profesionalno organizovano i efikasno rođeno, a opet lese fer mjesto gdje možeš da provedeš 12 ili 20 sati, a da se ne osjećaš kao da te neko posmatra”, kaže fotograf Volfgang Tilmans, čiji video kolaž ispraća posjetioce nazad na sunčevu svjetlost na kraju izložbe.

Politika da nema fotografisanja unutra opstala je i u ovom periodu kad je klub postao galerija.

“Napustićete ovu galeriju sa glavom punom sjećanja i ideja, ali bez fotografija kojim bi pohvalili na svojim profilima na društvenim mrežama”, kaže Boros. Ova izložba je ipak promijenila bar jedno od vječnih pravila “Berghaina”. Prije pandemije u klubu nije postojalo nijedno ogledalo, u skladu sa etosom mjesta koje želi da ljudi osjećaju i slušaju, a ne da budu viđeni. No islandski umjetnik Olafur Elijason je postavio tri ogledala ovalnog oblika koja umnožavaju mračne uglove ogromnog industrijskog prostora. Ako ih gledate sa pravog mjesta, ona se sklapaju kao slagalica u ponavljajuće obrasce i sjenke na zidu sve u beskonačnost

Djeluje to kao svojevrsno priznanje da je na kraju najveće umjetničko djelo na ovoj izložbi samo zdanje u kojem se održava.

( Stefan Strugar )