„Kapetan drobnjački” s kozama našao mir

Bio je spiker na lokalnom radiju, dvadesetak godina držao je pogrebno preduzeće, oprobao se i kao obućar, da bi prije četiri godine odlučio da napusti grad, kupi koze i ode na selo.

Milutin Memedović živi u šavničkom selu Miloševići, a od kada je postao aktivan na društvenim mrežama, zovu ga i “Kapetan drobnjački”.

“Moj đed Jovan je bio plemenski kapetan pa sam to iskoristio za ime na društvenoj mreži, tako da me sada svi zovu kapetan, iako nemam ni titulu, ni naroda, ni lađu. Dođem kao neki virtuelni kapetan“, kaže pedesetogodišnji Memedović, porijeklom iz Duži, koji je “na privremenom radu u Miloševićima“, selu u kojem ne žive Miloševići, bratstvo koje ga je osnovalo, a koje se raselilo. Priča da je odlučio da ode na selo da drži koze kada je vidio da nema šta u Nikšiću da radi.

“Ovo je kuća moje babe po majčinoj strani. Ona je to držala dosta solidno, ja sam nešto malo popravio, uveo vodu i ovdje sam evo četiri godine“. Priznaje da je odluku da se bavi kozarstvom donio nakon što je “čačkao po Internetu“ i vidio da je “kozarstvo unosno“, a koze inteligentne i zahvalne životinje.

“Koze su pametne i vrlo zahvalne životinje, mada sam možda i pogriješio, jer ipak je ovo patan teren za njih. Dosta su duge zime, ali borim se i pomalo uvećavam stado. Startovao sam sa 15 koza, a danas ih imam 60. Ništa nijesam znao o kozama kada sam počeo ovim poslom da se bavim. Danas sve znam oko njih da radim. Znam i da muzem i sirim. Najteže mi je pala ta muža koja je u početku trajala i po tri sata“.

Memedović pored koza drži i tri konja, tridesetak kokošaka, u bašti sadi povrće. I ne namjerava, kako kaže, da ponovo promijeni profesiju.

“Ovo nije kratkog daha i mislim da sam život definitivno vezao za selo. Društvo je dosta čudno gledalo na to kada sam odlučio da odem na selo, a rođen sam i tolike godine sam živio u gradu. Vjerovatno nikada ovdje ne bih došao da kao mali nijesam zavolio selo i ovdje kod babe provodio školske raspuste. Od 4. aprila nijesam sišao u grad - niti imam vremena, niti želje. To što mi treba donesu mi brat, žena i sin. Žena radi, sin studira i dođu s vremena na vrijeme. Ne nagovaraju me da se vratim. Poštuju moj izbor, kao što i ja poštujem njihov“.

Memedović je uglavnom orijentisan na proizvodnju mesa i zasada ne namjerava da poveća stado.

“Može se živjeti od kozarstva, ali treba više uslova i radne snage da bi se napravio konstantan priliv prihoda. Od jeseni do jeseni prodam pomalo sira i mlijeka, prodajem meso. Zasada ne namjeravam da povećavam stado. Nemam uslova, smještajnih kapaciteta. Možda dogodine napravim štalu, jer sada imam izbu. Mislim da je perspektiva grada sve manja. Gradovi nijesu održivi da bi mogli da funkcionišu na ovaj način kao što sada funkcionišu“.

Dolaze po prozivci

Koza je jedna od prvih životinja koju je čovjek pripitomio. Smatraju ih izuzetno inteligentnim i znatiželjnim životinjama, a Memedović se u to uvjerio “družeći“ se sa njima.

“Da bih komunicirao sa njima, svakoj sam kozi dao ime. Imena dobijaju u zavisnosti na šta me tog trenutka asociraju. Gaga, Jadranka, Crna noga, Šargarepica, Dagica... Ne treba im mnogo da nauče koje je njihovo ime. Pametne su to životinje. Nemam mezimicu, ali je Mikvi nekako najviše vezana za mene. Ona je zimsko jare, morao sam da je utopljavam, pa je od malena išla za mnom. Eno je gleda, viri kroz ogradu. Mora da je čula da je pominjem“, kaže “drobnjački kapetan” i odlazi do koza da im se “javi“ i da ih pomiluje.

Prvi u selu jer nikoga nema

Prema popisu iz 2003. godine, u Miloševićima je bilo 19 stanovnika, 2011. bilo ih je devet, a sada Memedović “gospodari“ selom.

“Nikoga nema u selu. Ja sam jedini stalni stanovnik, tako da ‘čuvam’ čitavo selo. Ima jedan rođak koji je ovdje po dva mjeseca s proljeća i s jeseni. Preko zime je u Nikšiću, a ljeti na Krnovu. Rijetko ko dođe ljeti da otvori kuću po nekoliko dana. Stare kuće padaju, maltene svake godine po jedna. Nije mi neobično, niti mi samoća smeta. Čak štaviše, odmorio sam se. Ne kažu ljudi zalud - bolje prvi u selu, nego drugi u gradu, a ja sam definitivno prvi u selu“, sa osmijehom kaže Milutin.

( Svetlana Mandić )