Slikar ljepote Mediterana

Akademski slikar Muharem Muratović obilježio je 45 godina stvaralaštva. U međuvremenu, njegove slike postale su istaknuti dio privatnih kolekcija širom Evrope, SAD, Kanade, Australije, Južne Amerike; samostalno je izlagao u Parizu tri puta, Briselu, Nirnbergu, Lisabonu, Vervijeu, Ankari, Mezanji, širom ex-Yu regiona, stekao reputaciju umjetnika koji kistom i pričom uči savremenog čovjeka da gradi unurašnju ravnotežu. Za pređeni put kaže da je u očima drugih to mnogo, a u njegovim- samo jedan tren, bljesak, vrijeme ispunjeno radom, “i mislim da još nisam završio sliku koju sam počeo prije 45 godina”. Sve to vrijeme, nije napuštao rodne Mrkojeviće.

“Zavičaj je iskra, pokretač, beskonačni prostor kreacije, snova, življenja, tu se uzima energija, tu se sve voli, tu je sve objašnjeno. Od svog prvog trenutka imam osjećaj da mi je u bašti sve sakriveno još od praistorije, taj miris zemlje, to njeno pulsiranje, sve te hiljade godina kao u nekoj sređenoj arhivi. Ta čar me je tu držala, dala mi snage da upoznam svijet i da se uvijek vraćam stalno nešto donoseći i obogaćujući svoje gnijezdo. Djetinjstvo je riznica svega, bašta razvoja, korijeni odakle sve počinje, a ja sam imao sreću da sam bio u lijepom kraju, punom sunca, gdje se živjelo sa prirodom, gdje sam za razliku od djece iz urbane sredine pratio magiju kako pupoljak prerasta u cvijet i plod, kako se po velikim njivama crta ta brazda koja liči na liniju koja je davala plodove. Spoznao sam ovdje ljepotu života i prirode, trčanje da se prođe ispod duge, da se ona uhvati. Ta varka je bila vodilja svega cijelog mog života, a mislim da je smisao svega kad nađete tu varku, da prevarite ovaj život. I zato ljubomorno čuvam svoj zavičaj”, priča Muratović za “Vijesti” .

Mediteransko sunce koje štedro kupa Mrkojeviće svjetlošću čitave godine, stvorilo je umjetniku valer koji se kao lajtmotiv pojavljuje na svakom njegovom platnu. Za Muratovića poštovaoci vole da kažu da je pored ostalog i zbog toga slikar mediteranske ljepote.

“Ljepota je opijum svakog pojedinca, o njoj raspravljaju i psiholozi i sociolozi, i mi svaki dan uz kafu. Ljepota je sve, i varka, i gorka sudbina, i prokletstvo, bila u veti sa pojedincem, duhom ili prostorom u kojem boravimo. Imamo sreću da živimo u prostoru koji je izuzetno lijep, i ne možemo ostati spokojni na njegove prošle vjekove koji su gradili tu ljepotu i vrijednosti. Mediteran! On nije prostorno ograničen, on je izlaz u univerzum, u svijet, u civilizaciju, bez obzira na kojoj njegovoj obali bili, i ta njegova ljepota izranja iz same klime, iz svjetlosti. Kada govorim o tome što pravim, on me nije omeđio, već mi je omogućio da napravim vezu za dalje, za neki daleki prostor, i kad se sve to sagleda, pokušao sam, možda ne svjesno, da tražim arhetipove nesvjesnog u čovjeku, prije svega animu i animus u duši svakog bića, jer osnov harmonije ljepote i duha je upravo ta ravnoteža u čovjeku. Iščitavajmo 'Mediteranski brevijar' koji je fantazija i priča koja ostavlja nevjerovatan osjećaj: sve druge obale su iste, imaju iste mirise i snove, to su te magije prostora koje opijaju i iz njih izvire inspiracija za ono što ja radim”, dodaje Muratović.

U svim Muharemovim stvaralačkim fazama, platnima dominira žena, mistična, na slikama onirijski pozicionirana između snoviđenja i jave, koja već od prvog kontakta sa očima posmatrača zrači osebujan mir .

“Mnogi pitaju da li imam idealan ženski lik koji me privlači. Ne!-kažem, to je opšti izraz, lik koji nam daje zadovoljstvo postizanja unutrašnjeg mira. Dešavalo mi se da mi se jave ljudi koji su kupili sliku, da mi kažu da na njih djeluje terapeutski. To mi je laskalo, mada nisam to imao za cilj. A kakav je naš svijet? Izgubljen u depresiji, zlu, bez mjera i ukusa. U takvom poretku, ova žena je po meni nosilac civilizacijskog iskoraka, i na tu temu imam svoju teoriju koju niko do sada nije pobio, još od doba pećinskog čovjeka koji je bio lovac svakog svog dana. Na njegovom drugom polu bila je žena i artefakti iz tog doba govore o figurinama ukrašenim trouglastim i romboidnim šarama koje su opservacijom ondašnjeg bića prenijete sa zmije na male skulpture. To je ta prva fantazija-žena je odabrala intelekt, kreativnost, da se bori protiv brutalnosti, snage i moći muškarca lovca i to je niz koji se do danas ne prekida, od Šeherezade koja pričom brani svoj život, do Andrićeve Aske koja se plesom spasava od dželata-vuka. Prevazilaženje ljepotom, to je zadatak umjetnosti”, ističe sagovornik “Vijesti”.

Komentarišući moć umjetnosti u XXI vijeku, Muratović akcentuje da se na globalnoj sceni uopštavanjem “sve pretvara u bižuteriju” i pita gdje su u posljednjih deset godina autorske veličine koje mogu opstati u svjetskoj umjetnosti poput helenskih stubova. U vrijeme kada je od svojih profesora Nikole Gvozdenovića, Luke Berberovića i Bata Pravilovića otkrivao tajne slikarske vještine, ni u naznakama nije bilo granica koje će dosegnuti tehnologija na svim poljima ljudskog djelovanja, pa i u umjetnosti. Ovakav upliv, i djela koja iz toga proizilaze, umjetnik opisuje kao “trenutak slatkog pića, ogroman švedski sto, prehranu u prolazu”.

“Sada nemamo više velikana u umjetnosti, zadnji su bili ovi što ih pamtimo, Dado, Bejkon, Lubarda, Marina Abramović. Sada se prati šta se radi u Njujorku, šta se tamo crta, trendovi i razvoj tehnike čine da se danas jednako slika i u Mrkojevićima, i u Tokiju i u Njujorku, i to je potpuno gubljenje identiteta. I ja koristim pogodnosti interneta da vidim što se radi u svijetu: meni je to sve nekako isto, od crteža i ekspresionističkog izraza do boja, to je kao zbirka dobrih viceva. Teško je napraviti platno “dva sa dva”, neće više niko satime da se time bavi. Krivci za to su opšta globalizacija i ogroman pritisak na umjetnost koji lokalnim kulturama ne da da budu svoje i da čuvaju svoje, jer, ako dobro poznajemo svoje običaje i kulturu - znaćemo, i nećemo se lako zbunjivati, lakše ćemo sarađivati sa drugima, a tako odbacujemo mogućnosti sukoba”, veli Muratović.

Duhovna avantura stvaralačkog procesa mu je i dalje neprekidno preipitivanje, svaka slika je novi izazov. U ateljeu, kaže, uopšte nije sam sa slikom, još od prvog dana ima osjećaj kao da ga gledaju svi velikani slikarstva, “kao da sam pred publikom”.

“Akt stvaranja je kao performans na pozornici, kao da sam glumac ispred kojeg je gledalište. Taj me osjećaj stalno prati dok slikam, kao neka skrivena kamera, osjećaj odgovornosti, i to mi pomaže, dobijam znake da to što radim možda nije dobro. Kao što odgovoran čovjek mora da pazi u 'redovnom' životu, i u stvaralaštvu morate da imate neki tok, da to što radite mora da živi i za druge. Pri tome, odavno se kaže - dok je slikar živ, nikad nije provjerio vrijednost svoga djela, ta njegova stvarnost se dešava tek kad on sam postane prošlost”, zaključio je Muratović.

"Moderan" stil je postao pošast, ubio animu i animus

Merkantilistički duh vremena neminovno se odražava i na umjetnost i na samo ljudsko biće, ali, to nije od juče, kaže sagovornik “Vijesti”, dodajući da je prava likovna umjetnost izgubila dušu onog trenutka kada je francuski slikar na naručenoj slici prodavcu sapuna na njegov zahtjev napisao ime firme.

“Znao je šta je učinio, uzeo je velike novce i prodao dušu đavolu. Onda je umjetnost otišla u drugu stranu. Liberalna ekonomija je proizvela ljude koji imaju velike želje i veliki novac, a novac i oružje su u neukim rukama velika opasnost, i sada više nema savremene umjetnosti, ' moderan ' stil je postao pošast, ubio animu i animus, da ne idemo dalje od arhitekture u kojoj više nema ničeg lirskog zavičajnog i tradicionalnog. U takvim uslovima gubimo korijene, sudaramo se sa totalnom estetskom nesvjesnosti i bestidnoj grubosti u izradi građevina koje isijavaju stereotipe megalomanije i neuroze dugog materijalnog i duhovnog siromaštva. Plod hipermaterijalizma je da se radi po impulsima kompleksa i erektivne disfunkcionalnosti, grčke karijatide se dekontekstuiraju i puko prenose ovdje, uništavajući sve ono što je domaće, a koje je sada 'prosto'. Nema empatije, sada dominira agresivnost, u podsvijesti je u svemu tome libido. Pogledajte dizajn automobila, nekada su ga krasile skoro ženske obline, a sada su to nabildovane linije. Žena silikonima pravi od sebe lutku koja hoda, lišava se prirodne ljepote, duše koju mora da ima. Ako počnemo da gubimo svoje prirodno bitisanje, to više nije priča o čovjeku, i to je najveći problem savremenog čovjeka”, ukazuje Muratović.

Kako se oduprijeti uticajima

“Čujemo često danas, loša hrana je ubica. Ako se i na dugovnom planu loše hranimo, to je pogubno, moramo se okrenuti pravim vrijednostima. Slikar prije svega mora da vidi, ako već nije, klasiku, renesansne majstore, pa i moderne velikane. To su gradacije bez kojih se ne može, slikar mora sebe da upoređuje i tu leži velika opasnost da ga velikani ne zarobe, jer je onda uvijek korak iza svega, gubi svoj identitet. No, ako se uspije napraviti lijepa interakcija sa svim tim što se vidi, da se može 'razgovarati' sa starim majstorima, obogatite se i u duhovnom i u zanatskom smislu. Sjetimo se Dimitrija Popovića, on komunicira sa Leonardom, ali, nije mu dozvolio da ga proguta. To je moć velikih majstora i velikih slikara”, objašnjava Muratović.

( Radomir Petrić )