Može li smjena vlasti da oživi projekat Ekološke države

U nedjelju 20. septembra 2020. je 29 godina lažnog predstavljanja Crne Gore za Ekološku državu. Umjesto ekološke države, Crna Gora je postala evropski i svjetski šampion u divljačkom razaranju, rasprodaji i obezvređivanju teritiorije. Bezobzirno i drsko obezvređivanje teritorije je bilo izvor bogaćenja vlasti i domaćih i bjelosvjetskih tajkuna.

Građani stariji od 50 godina (a to je manje od jedne trećine sadašnjeg stanovništva) sigurno se sjećaju velike medijske pažnje sa kojom je dočekan projekat ekološke države, koji sam prvi put predstavio javnosti daleke 1990. godine (više od godinu dana prije raspada Jugoslavije). Nažalost, dvije trećine mlađih građana su samo čule riječi “ekološka država”, ali ne i suštinu koja stoji iza tih riječi; naizgled utopijski, ali i tekako realan projekat preporoda Crne Gore, uzdizanjem do visine planetarnog primjera mudro i humano organizovanog ljudskog društva koje kvalitetno živi u harmoniji sa prirodom. Projekat ekološke države je jedini postojeći projekat, koji nam može donijeti veliku svjetsku prepoznatljivost, ugled i simpatije i obezbijediti ogromnu razvojnu pomoć u znanju, donacijama i društveno odgovornim investicijama.

Stari Rimljani su rekli da je istorija učiteljica života (Historia magistra vitae est). I jeste; zato ću ukratko reći šta se desilo sa projektom ekološke države tokom 1990/91. godine, uz napomenu da pametnim ljudima i narodima događaji iz prošlosti ne smiju biti izvor netrpeljivosti i mržnje, ali moraju biti izvor mudrosti za sadašnjost i budućnost.

U knjizi “Manje od igre - više od života” objavljenoj 1991. godine, na strani 135, u poglavlju “ekološka država - utopija koja to nije”, tadašnji predsjednik Crne Gore Momir Bulatović pored ostalog piše: “Upravo u danima i mjesecima u kojima smo raspredali ove teške misli i grozničavo tražili načina da se oslobodimo more, i izvučemo iz bespuća i odredimo novi cilj, pojavila se spasonosna zamisao. Doktor Dragan Hajduković, fizičar sa zadivljujućom moći imaginacije, u dugačkim razgovorima iznosio je ideju i naznake programa da Crnu Goru proglasimo i učinimo prvom ekološkom državom na svijetu”. Momir je bio čovjek sposobam da čuje, osjeti i shvati; naši skoro svakodnevni (i javnosti nepoznati) razgovori tokom januara, februara i marta 1991. su ga pokrenuli na akciju koja je rezultirala usvajanjem deklaracije o ekološkoj državi 20. septembra 1991. godine na Žabljaku.

Momir je bio privržen ideji zajedničke države sa Srbijom, kojoj je ostao vjeran do kraja života, ali je, bar u mom slučaju, pokazivao (tada nezamislivo) poštovanje prema drugačijem mišljenju, to jest prema mome nepokolebljivom stavu da u slučaju raspada Jugoslavije, Crna Gora mora postati samostalna država članica Ujedinjenih nacija. Mada se nije mogao oduprijeti emocijama koje su ga vukle prema zajedničkoj državi, ipak je prvi put u životu shvatio da je suverena Crna Gora kakvu ja predlažem u stvari dobro rješenje, koje nas uz projekat ekološke države može učiniti jednom od najboljih država Evrope i svijeta. To je i pokazao potpisivanjem plana lorda Karingtona u oktobru 1991, bez obzira što je kasnije pod prinudom povukao podršku tome planu.

Građani mlađi od 40 godina teško mogu razumjeti i vjerovati, da je početkom devedesetih godina prošlog vijeka biti Crnogorac bio najveći smrtni grijeh u Crnoj Gori. Pošto sam, bez imalo kajanja, počinio najveći smrtni grijeh toga vremena, čak ni relativno moćni i dobronamjerni predsjednik Bulatović nije mogao da spriječi da me jastrebovi tadašnje jedinstvene DPS i tadašnje Narodne stranke (koji su svoje karijere, bogatstvo i privilegije gradili na ropskoj poslušnosti prema tadašnjem srpskom gospodaru Miloševiću) počnu posmatrati kao neprijatelja. Već u proljeće 1991. Momir je morao prekinuti komunikaciju sa mnom; sve što se dalje dešavalo sa idejom ekološke države, dešavalo se bez mene.

Da bi mlade generacije bolje shvatile vrijeme zla početkom devedesetih godina prošlog vijeka, navešću kao ilustraciju, najbolniju (mada ne i jedinu) monstruoznu laž koja je raširena o meni, uz napomenu da je bilo Crnogoraca koji su bili izloženi i mnogo većim prijetnjama i napadima nego ja. U februaru 1994. sam kao plaćeni dodatak u Monitoru i na dvije plaćene strane u Pobjedi, objavio “Program obnove crnogorske države”. Već sjutradan je tražena ostavka “odgovornih” u Pobjedi, a mediji u Podgorici i Beogradu su me opisali kao crnogorskog ultranacionalistu i ekstremistu koji je potpisao neki zapadni poziv za bombardovanje Beograda. Zamislite da vas optuže da tražite bombardovanje bilo kog grada na kugli zemaljskoj (dakle, pozivate na ratni zločin) a pogotovo da pozivate na bombardovanje grada u kome ste i studirali i doktorirali i dobili prvi posao (u elitnoj Matematičkoj gimnaziji u Beogradu, koja je tada bila jedna od dvije najbolje takve gimnazije u svijetu). Imao sam mnoge neprilike i ružne trenutke zbog te laži, ali sam naučio da imam neprijatelje koji ne biraju sredstva i više se nikada nijesam uzbuđivao zbog bilo koje laži i podmuklog udarca. Moj život je bio i ostao, misliti i odlučivati mojom glavom, i govoriti samo ono što vjerujem i mislim, a ne ono što moćnici žele da čuju. Zbog toga su me, skoro čitavo vrijeme, mrko gledale i vlast i opozicija i građani koji ih podržavaju.

Početak projekta ekološke države u XX vijeku je postao nemoguć, kada je početkom novembra 1991. definitivno odbačen plan lorda Karingtona. Da podsjetim, lord Karington je predlagao da svih šest republika bivše Jugoslavije (Slovenija, Hrvatska, Srbija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Makedonija), u granicama koje su imale u Jugoslaviji, postanu suverene države članice Ujedinjenih nacija, uz sugestiju da zadrže minimum zajedništva slično Evropskoj uniji toga vremena. Predsjedniku Bulatoviću služi na čast što je, shvatajući da je to jedini način da se spriječi krvavi raspad Jugoslavije, potpisao plan lorda Karingtona, koji su potpisale sve bivše jugoslovenske republike sem Srbije. Građanima Crne Gore i liderima tadašnjeg DPS-a i Narodne stranke, ostaje istorijska krivica što nijesu snažno podržali predsjednika Bulatovića da istraje u prihvatanju Karingtonovog plana. Da je Karingtonov plan prihvaćen, ne bi bilo rata u Bosni, ne bi bilo tragedije Srba u Hrvatskoj, Srbija bi danas bila u granicama koje sada može samo da sanja, a teritorija kompletne bivše Jugoslavije bi već više od četvrt vijeka (svakako prije Bugarske i Rumunije) bila u sastavu Evropske unije.

Da je bilo sreće, projekat ekološke države bi bio pokrenut poslije referenduma 2006. godine i Crna Gora bi već danas bila država srećnih i uspješnih porodica i pojedinaca, ali neću ulaziti u dugu priču zašto nije bilo tako.

Ostavimo istoriju u kojoj će ostati zapisano da su zla vremena i nesposobna i štetočinska vlast, onemogućili početak projekta ekološke države i 1991. i 2006. Javno postavljam životno pitanje, od koga uveliko zavisi budućnost Crne Gore i budući kvalitet života građana: da li je nova vlast svjesna postojanja razvojnog projekta ekološke države i njegove vrijednosti i hoće li omogućiti da projekat konačno počne ove 2020. godine, trideset godina poslije prvog predstavljanja projekta crnogorskoj javnosti. Mislim, naravno, na stvaran početak projekta, a ne na prazne priče u dnevno-političke svrhe, kojih je bilo i biće.

Projekat ekološke države je i velika šansa nove vlasti i veliki test dometa i otvorenosti uma i srca vladajuće koalicije.

( Dragan S. Hajduković )