Proces oslobađanja sporta u Crnoj Gori

Nešto manje od 46 mjeseci od kada je ponovo uspostavljeno Ministarstvo sporta (kasnije dodato u naziv „mladih“), dovoljno je vremena za kratku analizu rada i funkcionisanja ovog javnopravnog organa u oblasti sporta.

Slabost horizontalnog sistema strateškog planiranja ogleda se u odsustvu dugoročnog sistemskog pristupa u procesu realizacije mjera/aktivnosti u oblasti sporta, pa tako i izvještaji o realizovanim mjerama/aktivnostima zadatim strateškim dokumentom su opšteg karaktera.

Hroničan je nedostastak analize ljudskih resursa, kao ključne pretpostavke za realizaciju pomenutih aktivnosti. Ministarstvo je formirano Uredbom o organizaciji i načinu rada državne uprave sa identičnim djelokrugom rada (plus okvir za sportsku infrastrukturu), kao nekadašnja Uprava za mlade i sport ili Ministarstvo sporta iz 1997. Zaposlenih u Ministarstvu sporta 1997. godine je bilo predviđeno sedam izvršilaca - plus starješana organa, dok je za funkcionisanje Uprave za mlade i sport predviđeno 14 izvršilaca (plus starješina organa), a sada ovaj resor ima preko 50 izvršilaca. U procesu kadriranja, rukovodilo se isključivo partijskim interesom, dok je neformalna komunikacija/koordinacija zastupljenija u sprovođenju sektorskih politika. Slično je bilo i 1948, kada je Komisija za fiskulturu osnovana kao samostalni organ pri Predsjedništvu Vlade NR CG („Sl. list NRCG“ br. 4/47), u saradnji sa KPJ i sreskim organizacijama krenula u sprovođenje partijske indoktrinacije kroz sport.

Kakav je kvalitet minulog rada ovog organa slikovito govori presuda Upravnog suda (U. br. 3906/18 od 24. 12. 2019. godine), kojom je ukazano da su rješenja o registraciji sportskih organizacija sačinjena u suprotnosti sa Zakonom o upravnom postupku.

Budžetske stavke ne prate strateški okvir, a primjetna su brojna odstupanja u raspodjeli sredstava usljed nedostatka jasno utvrđene metodologije za programsko finansiranje. Takođe, iako važeći proposi ne prepoznaju tu mogućnost, Crnogorski olimpijski komitet dodjeljuje određena sredstva poreskih obveznika mimo saglasnosti i/ili kontrole ministartsva. Što se tiče COK-a, ova ključna institucija u sistemu sporta već duže vrijeme ne primjenjuje standarde dobre uprave predviđene dokumentima Međunarodnog olimpijskog komiteta (Olimpijske povelje, ASOIF 2016 i BUP 2008). Iako je država Crna Gora finansirala organizaciju Igara malih država prošle godine, a poreski obveznici su ostali uskraćeni za izvještaj o organizaciji uz prateći finansijsku dokumentaciju. Podsjetio bih na slučaj Šahovskog saveza, transkacije posredstvom ofšor destinacija, sa sudskim procesima u Sloveniji i Bugarskoj kao epilogom manira organizovanja sportskih takmičenja. U svim ovim slučajevima su politički eksponirane pojedinci u organima ili pozicijama odlučivanja, jer postojeći propisi, konkretno čl.12 Zakona o sprečavanju korupcije i čl. 80 Zakona o državnim službenicima i namještenicima, omogućavaju da državni službenici i javni funkcioneri budu birani za članove organa upravljanja sportske organizacije. Važećim Zakonom o sportu je uveden kozmetički oblik depolitizacije, pa su nekadašnji čelnici saveza, izabrani za direktore ili predsjednike skupština sportskih organizacija, zadržavajući političku moć i institucionalni monopol u toj grani sporta. Pored činjenice da se ne prate savremene tendencije u oblasti sporta i međunarodno preuzete obaveze i standarde, zakonopisac je izjednačio status profesionalnog kluba poput FK Budućnost ili ŽRK Budućnost i sportskog rekreativnog društva. Razumljivo, namjera ovogg pravnog rješenja je da se omogući dalje preusmjeravanje sredstava državnih organa, posebnih odluka lokalnih samouprava, i javnih kompanija, poput “Monteput” d.o.o. Na taj način, pomenuti sportski kolektivi čuvaju monopolski položaj, a sredstva koja bi trebalo da se izdvajaju za podizanje fizičke aktivnosti i zdravih stilova života građana Crne Gore se nerijetko preusmjeravaju za plate inostranim sportistima. Ono što se ispostavilo kao izazov ne samo za Crnu Goru, već i još neke zemlje u regionu jeste postavljanje pripravnika, iako nesumnjivo vrhunskih sportista, za starješinu organa. Koliko je ta pojava devijantna, najpodesnije ilustruje ocjena iz Programa rada Republičkog sekretarijata za obrazovanje, kulturu i fizičku kulturu za 1990. godinu:

”Angažovanjem bivših sportista kao predstavnika političkih partija na pozicijama odlučivanjima u organima državne uprave, ali i u sportskim organizacijama, bez potrebnih i stečenih znanja na stručnim poslovima rukovođenja, planiranja i ostvarivanja programa i akcija u oblasti sporta, i to samo zato što su bili sportisti, nosi sa sobom velike negativne posljedice ne samo sa stanovišta struke, već i sa zdravstvenog, vaspitno-obrazovnog, sociološkog, pedagoško-psihološkog i kulturnog stanovišta”.

Crna Gora nije zaokružila sistem sporta, a ostala je i na margini po pitanju primjene savremenih metoda zdravstvene zaštite sportista, ali i sportske dijagnostike. Prethodno potvrđuje i ocjena ekspertskog tima Savjeta Evrope kojim se ukazuje na nizak nivo sprovođenja međunarodno obavezujućih standarda u borbi protiv dopinga u sportu. Tom prilikom je ukazano da je Komisiji za antidoping neophodan potpuno drugačiji institucionalni okvir koji bi obezbijedio profesionalizaciju s jedne, i nepristranost s druge strane jer je primijećen visok nivo zavisnosti od Ministrstva sporta i mladih i Crnogorskog olimpijskog komiteta. Prije nešto više od 6 godina, Uprave za mlade i sport je formirala Radni tim za ispitivanje organizacije, funkcionalnosti i primjene propisa i standarda sportskih saveza u Crnoj Goru. Izvještajem br. 01-807 od 30. 06. 2014. godine, Radni tim je predložio formiranje Zavoda za medicinu sporta, kao najvažnije karike u lancu razvoja takmičarskog sporta fokusiran na: (1) utvrđivanje zdravstvene sposobnosti sportista i sportskih radnika; (2) stanje pripremljenosti sportistkinja i sportista; (3) stručna asistencija u procesu planiranja, praćenja i korekcije trenažnog procesa.

Iz izloženog se da zaključiti da je mnogo izazova na putu stvaranja savremenog i po mjeri potreba građana, sistema sporta. S tim u vezi, neophodno je otpočeti sa profesionalizacijom Ministarstva sporta i mladih, analizom funkcionisanja, revizijom poslovanja, i punom depolitizacijom sporta. Dalje, važno je razgraničiti profesionalni od amaterskog sporta i zaokružiti sistem sporta uvođenjem relevantnih vaspitno-obrazovnih, zdravstvenih i naučno-istraživačkih institucija. Važno je vratiti sport sportistima i stručnim osobama u sportu.

Autor je docent na fakultetu za sport

( Doc. dr Marko Begović )