Svi koji žele bolji život su Antigone danas

Zajednička sreća, ponos, ali i podsticaj i energija za novim životnim ostvarenjima, kao i budućim igranjima utisci su ansambla nakon igranja predstave “Antigona 2.0” nastala je po ideji i u režiji profesora književnosti Miroslava Minića, a mladi glumački ansambl čine njegovi (sada već bivši) učenici iz Gimnazije “Petar I Petrović Njegoš” iz Danilovgrada: Filip Ćuković, Nikolina Dobre, Vasilije Marunović, Savo Šćepanović, Irena Kandić i Miloš Smolović koji igraju svako po jednu Antigonu, ali i svi zajedno hor.

Predstava je sinoć izvedena u Tivtu, a večeras je na repertoaru u Danilovgradu, u Centru za kulturu u 20 časova. Ipak, utisci sa premijere u Podgorici, na Festivalu internacionalnog alternativnog teatra FIAT, još uvijek prevladavaju.

“Utisci nakon premijere su nestvarni, jer ni sami nismo znali da će predstava dobiti toliki odjek i promociju. I samim tim da nakon premijere nismo razočarali ljude, nego je svako bio oduševljen dosta govori o tome koliko smo ponosni što smo dio svega ovoga! Ovo iskustvo za mene je značilo da na kraju dana mogu da podijelim sa ljudima ko sam ja u stvari i da pokažem kako publici tako i sebi, da me sve stvari koje su mi se desile u prošlosti bile loše ili dobre, čine Filipom kakav sam danas i da sa ponosom i integritetom mogu i moram da stojim iza svojih riječi”, iskreno kaže Ćuković.

Radost dijele i kolege:

“Zaista smo presrećni i ispunjeni najljepšim mogućim utiscima. Iskreno mislim da je premijera prošla veoma dobro što nam je bitno za naša dalja izvođenja i nastupe. Posle ovakve premijere svakako da smo dobili još veću želju i energiju za igranje, a samim tim smo stekli i jedno izvanredno iskustvo igranja pred publikom na ovakav način, koje je veoma značajno za naš dalji rad”, kaže Marunović.

“Ovo iskustvo nam je definitivno mnogo značilo, pogotovo kao mladim ljudima čiji se glas često i ne čuje. Ovaj osjećaj afirmisanosti bio je još jači nakon premijere budući da se gledaocima ne samo svidjela sama predstava već su i teme koje su naši monolozi obradili shvatili ozbiljno”, ističe Nikolina Dobre.

Prva podgorička premijera od marta

“Antigona” je premijerno izvedena na nedavno završenom FIAT-u, na krovnoj terasi Kulturno-informativnog centra “Budo Tomović”, a usljed mjera u borbi protiv pandemije virusa korona koje su uslovile da broj gledalaca bude ograničen na stotinu, veliki broj zainteresovanih ostao je ispod stepenica slušajući ovu maestralnu izvedbu kojoj se ni po jednom segmentu ne bi moglo reći da je ekipa sastavljena od bilo koga do od profesionalaca. To je ujedno bila i prva pozorišna premijera u Podgorici otkako se kovid-19 pojavio u našoj državi, u martu, pa sama ta činjenica govori o želji, ali i ozbiljnosti mladog tima, na čelu sa mladim profesorom Minićem.

“Tekst je nastao kao odgovor na konkurs prvog Festivala srednjoškolskog teatra ‘Dijalog 2020’, koji je organizovala Srednja mješovita škola iz Golubovaca. Kako su uslovi konkursa zahtijevali da se napiše originalni dramski tekst osjetio sam kod učenika istinsku stvaralačku strast i odlučio da ih podržim. Proces rada na žtekstu zahtijevao je da zajedno istražimo ko su junaci u našem čitalačkom iskustvu, a ko su stvarni junaci našeg doba. Donijeli smo gotovo jednoglasnu odluku - radimo tekst inspirisan Sofoklovom „Antigonom“. Teskt iz petog vijeka prije nove ere, koji je i danas, svuda u svijetu, veoma aktuelan. Razgovarali smo o likovima, njihovim odlukama i postupcima I odlučio sam da svaki učenik napiše svoju priču, svoje razmišljanje. Tako je i ostao naslov. Dodali smo tu oznaku ‘2.0’ što je poziv da publika odmah shvati da je to neka nova, savremena, ‘apdejtovana’ Antigona. Svaki učenik dao je u potpunosti autentičnu priču. I znao sam da ćemo napraviti dobru predstavu jer su to fenomenalni, pametni ljudi”, priča Minić čiji je projekat osvojio prvo mjesto na spomenutom konkursu.

Kad se hoće mogu i “ZOOM probe”

Na pitanje kako je sve počelo, pa i kako su se odvijale probe, s obzirom na cjelokupan period pandemije tokom kojeg nijedno crnogorsko pozorište nije radilo, Minić odgovara da su svi oni veoma srećni zbog rezultata koji su dobili za njihov trud.

“Sjećam se, posljednje sedmice u školi, u martu - sjedjeli smo ispred škole i maštali o predstavi, dogovorili se da počnemo probe… Nismo ni slutili da već od 16. marta nećemo imati časove u školi, već online. Bili smo svi nespremni… I onda sam im predložio da ne očajavamo, da iskoristimo te dane kada smo bili u našim domovima, da preko ZOOM aplikacije krenemo da vježbamo, da razgovaramo o tekstu, scenama, likovima… I tako smo došli do premijere, i to na tako značajnom festivalu kakav je FIAT koji postoji od 1985. i na kome su igrane značajne predstave iz Crne Gore, regiona, Evrope, svijeta… Uz to, ‘Antigona 2.0’ je prva premijera u Podgorici od početka pandemije. Kad sam ih gledao na FIAT-u, razmišljam: svi imamo maske i posmatramo mlade ljude pune energije na sceni koji su se tokom pandemije ‘zarazili’ čitanjem, pisanjem, stvaranjem i igranjem predstave! A reakcije publike su bile predivne. Drago mi je što su u publici bili i profesionalni glumci, reditelji, producenti, umjetnici, kolege - profesori i svi su nam prilazili i čestitali. Mnogo nas je obradovala kritika Stele Mišković, dramaturškinje i dramske spisateljice...” kaže Minić za “Vijesti”.

Iako su probe tekle tokom korone, najčešće putem Zoom aplikacije, to nije ometalo mlade glumce. Minić ističe da jeste bilo izazovno, ali ne i teško, jer, “svi smo htjeli da radimo na sebi i da zajednički stvorimo predstavu”. “Rekla bih da je zbog trenutne situacije priprema generalno bila izazovna, pogotovo na početku. Naravno, tu su online probe preko Zoom-a, ali ništa se ne može porediti sa kontaktom uživo, budući da predstavu ne čini samo tekst, već i naš položaj na sceni, pokreti tijela, tehnički elementi kao osvjetljenje i naravno muzika. Izazovno je za sve nas bilo i izaći pred ljude (nebitno jesu li to samo drugovi i profesor, kao na probama, ili 100+ ljudi kao na premijeri) i ispričati intimnu priču. Na kraju krajeva, sve ove priče smo mi pisali, jednostavnim jezikom, iskreno i istinito, i tako ih i izvodili, što nas svakako ostavlja ranjivim, ali daje prostora i publici da se pred našom otvorenošću zamisli, možda zastidi ili naljuti - da naša iskrenost pomogne da se otvore prema emociji, kakva god bila. Inspirativno i za mene iznenađujuće je bilo to što smo izvodeći svoj monolog na probama iznova i iznova nalazili neku novu emociju, a time i osnovu za njegovo izvođenje. Tu je, naravno, i satisfakcija i iznenađenje kada od ljudi čujemo svakakve kritike i raznovrsne načine na koje su shvatili i osjetili tekst”, ističe Dobre.

U komadu iznijeli svoje lične priče

Mladi glumci su u ovom komadu iznijeli svoje lične priče, iskustva, događaje kojima pokreću izuzetno važne teme, od vršnjačkog nasilja, položaja žena, preko diskriminacije, pritiska okoline, odlaska mladih, kiču koji je sveprisutan, pa govore i o apatiji, mentalitetu, identitetu a kroz sve to govore (o) društvu i pojedincu...

“Ova drama je život lica na sceni i van nje i vrlo je angažovana predstava. Epilog, koji i njih šestoro nakon vriska izgovore glasi - tekst drame ‘Antigona 2.0’ je nastao od šest autentičnih životnih priča koje pričaju njihovi vlasnici. Odustajući od klasičnih dramskih normi, svaka priča je drama za sebe, sa svim razvojnim etapama i bez ideje da katarza bude patetična”, objašnjava Minić. Marunović dodaje da su zajedno “crpjeli inspiraciju iz svijeta koji nas okružuje i iz stvari koje su na neki način uticale na nas i na izgradnju naših ličnosti”. S obzirom na to da je u pitanju originalni tekst, na pitanje ko su današnje Antigone i kakve borbe vode, a zatim i ko predstavlja Kreonta u našim životima, Minić odgovara:

“Svi koji pokušavaju da žive u boljem svijetu, da grade bolji život su današnje Antigone. Svi ovi likovi na sceni i van nje su poslali jasnu poruku - da ne gledamo svijet kakav jeste već kakav može da bude. A Kreont - svi oni koji moć grade na račun tuđe nesreće, ali kome se možemo suprotstaviti ako smo stvoreni i spremni za ljubav, prijateljstvo, pomoć”, poručuje Minić. I iako je jedna od najčešće citiranih rečenica ove tragedije, riječi “Za ljubav, ne za mržnju, ja sam rođena” ne izgovara se u njihovoj predstavi... “To je važna rečenica, najvažnija! I svi je znamo... Namjerno je niko ne izgovara naglas, ali ona je tu, osjeća se u cijeloj predstavi!”, objašnjava profesor - režiser.

Bunt i opomena - o diskriminaciji, nasilju, pritiscima

“Pokušavamo da prikažemo pod kakvim su pritiskom adolescenti danas, koje su njihove obaveze, očekivanja drugih i na posletku - suočavanje mladih sa svojim mislima. Sama predstava je nastala kao bunt i kao opomena na probleme koji su trenutno aktuelni u našem društvu. Sve naše priče predstavljaju probleme sa kojima se mladi suočavaju. Mislim da mladima nikada ne možete biti dovoljno posvećeni”, ističe Vasilije Marunović koji u jednom dijelu svog teksta govori o problemu sa kojim se mladi susreći prilikom upisa fakulteta.

“Jedan dio mog teksta se bavi problemom upisivanja fakulteta. Sa jedne strane imamo ono šta bi mi htjeli da upišemo a sa druge strane očekivanja drugih, šta oni od nas žele i šta očekuju da upišemo. Lično smatram da ljudi ovdje treba više da slušaju sami sebe i da ne podliježu uticaju drugih. Treba da vjeruju u svoje sposobnosti i svoje snove”, poručuje mladić, koji je sada brucoš Ekonomskog fakulteta.

Filip Ćuković donosi priču o vršnjačkom nasilju koje je i sam iskusio, a govori i o tome kako škola, prijatelji, roditelji reaguju na to. “Koliko su sami ljudi spremni da pomognu osobi koja kroz to prolazi, i prije svega koliko su spremni da to vide. Kao neko ko priča iz ličnog iskustva želim da ljudima otvorim oči i pokažem im da nije sve crno i bijelo, i da ni moja priča o nasilju nije priča o tome šta su mi vršnjaci radili, nego o tome kako su svi oko mene reagovali kad su saznali za to i koliko malo empatije su pokazali”, iskreno priča mladić.

Dobre “Vijestima” otkriva kako je odlučila da u predstavi govori o diskriminaciji žena...

“Priča koju ja pričam je tema diskriminacije prema ženama. Budući da je ova tema sama po sebi komplikovana i ima istorijski, sociološki, religiozni, biološki, psihološki i mnoge druge aspekte - nemoguće ju je sagledati samo iz jednog ugla, a ja svakako nisam ekspert ni u jednoj od ovih oblasti. Odlučila sam da pričam jednostavno iz ugla jedne žene, po svom iskustvu, zasnovano na svojim pretpostavkama o uzrocima ove diskriminacije. Svjesna sam da je, nažalost, ova tema u današnjem dobu “isprana” i da mnogi ljudi na pomen feminizma prevrću očima, da je pokret za prava žena danas daleko odlutao od svojih korijena i prvobitnih ciljeva i da poruka koju neke ekstremistkinje šalju nije zahtjev za jednakošću već ogorčena prikrivena želja za superiornošću našeg pola. Zbog ovoga sam dala sve od sebe da tekst napišem tako da publici dam do znanja da većina žena od ovoga želi da se distancira i ne želi da bude posmatrana niti kao objekat, ali ni kao ideal - samo kao čovjek. Svjesna sam da muškarci i žene nikad neće biti jednaki - u tome nas prvenstveno sprečava biologija - i smatram da je to nešto što treba slaviti. Isto tako nikad neću poreći da vjekovi ugnjetavanja, prisilnih brakova, nepristupačnost obrazovanju i prikovanost žene domaćinstvu nisu ostavili mnogo stereotipnih ubjeđenja koji se još generacijama neće moći ispraviti. Ali čvrsto vjerujem u to da se sve ovo može premostiti ako svi, muško ili žensko, prihvatimo svoju ljudskost i sve što ona obuhvata, jer je pol samo još jedan konstrukt koji nas spriječava da shvatimo da se jednako smijemo kad smo veseli i da kada nismo plačemo iste suze. Na kraju krajeva, pretpostavljam da je to moja poruka publici, kao što sam u predstavi i rekla - jedna molba da se ženama sudi kao ljudima, a ne kao ženama”, priča mlada žena.

Ulaganje u mlade ljude je ulaganje u budućnost

Miroslav Minić je prepoznat kao profesor (književnosti) koji na jedinstven, originalan, kreativan, koristan, i uz sve to blizak način pristupa nastavi i pronalazi posebne motivišuće metode vaspitno-obrazovnom procesu. Na osnovu svega toga očigledno je da shvata koliko je srednjoškolski period neprocjenjivo važan za stasavanje mladih. On je jedan od profesora koji ostave poseban trag na ličnosti, a i pored brojnih priznanja - skroman... “Ja imam najljepši posao na svijetu. Rad u učionici me ispunjava, a tek kad osjetite da su đaci spremni da znanje i vještine koje su stekli, a i iskustvo, iskoriste da stvaraju - svjestan sam da sam na pravom putu! Mogu reći za sebe da pokušavam i da ću se uvijek truditi da mladim ljudima prenesem tu ljubav prema literaturi, a ovo je još jedan dokaz kako mladi pametni, obrazovani ljudi mogu da stvore magiju - prelijepu predstavu tokom teških dana za sve nas”, ističe on.

A kako društvo i okolina gledaju na mlade?

“Čini mi se da ima dovoljno tih platformi za mlade, ali kao da je to sve nekako performativno. Traži se naše mišljenje samo priče radi. Svjesna sam da smo mladi i neiskusni, ali postoje teme koje su adolescentima mnogo bliže i problemi za koje mogu predložiti interesantna rješenja. Mladost pruža ne samo inovativnost i kreativnost u mišljenju, već i prednost u tome što smo upućeniji u današnje trendove i javno mnjenje o mnogim pitanjima. Drago mi je, međutim, što je većina mojih vršnjaka 30. avgusta izašla i dala svoj glas. Pogotovo na prostoru kao što je naš, bitno je korektno obrazovati mlade o istoriji i politici da bi ubuduće mogli da iskoriste svoja prava da poboljšaju državu za sebe i svoju djecu”, smatra Nikolina Dobre. Filip Ćuković ističe da se mladima često spočitava upravo zbog njihove mladosti. “Pa mislim da se danas generalno mladi ljudi vrlo slabo slušaju, uz izgovor “još si ti mlad, naučićes” ili “ma ti nemaš dovoljno iskustva da bi pričao o tome..” Da, iskustvo jeste jedan od važećih faktora da bi se nečije mišljenje važilo, ali zar nije ponekad potrebno i pratiti to neko “šesto čulo” i neki glas unutar nas koji nam govori da je vrijeme za promjene i da ih mi kao mladi ljudi možemo napraviti. I isti ti mladi ljudi kad budu ućutkani od starijih će jednog dana porasti i oni postati “odrasli” i raditi isto što se i njima radilo i to je jedan začarani krug sve dok jednog dana jedna strana ne bude bila spremna da sluša...”, priča on. Marunović problematizuje da se o pitanjima vezanim za mlade najmanje njegovi vršnjaci pitaju, ali poručuje da se moraju izboriti za sebe.

“Ulaganje u mlade ljude je ulaganje u budućnost. Ono što se da primjetiti je da se donosi veliki broj odluka vezanih za mlade ljude a da oni uopšte nisu uključeni u donošenje tih odluka. Svako se trudi da iznese svoje probleme... Mi smo to uradili tako što smo izašli na scenu i odlučili da jasno svima damo doznanja šta muči mlade danas”, kaže Marunović.

Zajednička poruka njihovog projekta bila bi:

“Da moramo svi biti svoji, da znamo ko smo to mi, da volimo sebe, ako želimo da mijenjamo sebe i svoj život - da to uradimo, da zalužujemo da svi budemo srećni! I za ljubav, a ne za mržnju mi smo rođeni!”, kaže Minić.

Na kraju dana najvažnije je naći sebe

Predstava i njeni akteri doživjeli su veliki uspjeh, posebno iskustvo samo tokom rada na predstavi, a istovremeno i rada na sebi. Na pitanje kakvi su im planovi u periodu koji slijedi, otkrivaju:

“Ja sam probao da upišem glumu, ali nažalost nisam uspio, tako da pauziram godinu. Nikad nisam bio srećniji što je tako, jer evo ako ovo čita neka osoba koja takođe razmišlja da li da pauzira godinu ili ne (ili je to ranije uradila), moj savjet je da ako iz nekog razloga nisi spreman ili ti jednostavno nije uspjelo sa željenim fakultetom, zašto odustajati od snova i upisivati nešto što te ne zanima i ne voliš samo zato da bi “upisao fakultet”? - Nije vrijedno. Na kraju dana najvažnije je da u životu nađete sebe i gurate to što vas od početka zanima, a ne da se prilagođavate ili zadovoljavate za nešto osrednje. Ja ću iskoristiti ovu godinu koja dolazi da radim na sebi, da nađem posao, položim vozački i radim sve ljudske stvari... To me ne čini ništa manje vrijednim. A svim ljudima koji čitaju ovo bih poručio da nikad nije sve onako kako izgleda, svako prolazi kroz neke svoje probleme i unutrašnje borbe, svima je teško ponekad. Pokazati malo empatije prema nekom drugom nije loša stvar, niti znak slabosti, već sasvim suprotno, to je pokazatelj da smo svi ljudi i da smo svi ranjivi i da se svi veselimo, strepimo i plačemo... Ne treba bježati od naše prirode, treba prihvatiti svaki dio sebe i razviti svoju unutrašnju ličnost što više možemo, jer jedino tako ćemo biti pobjednici u ovoj igri zvanoj ‘život’ “, poručuje Ćuković. Marunović je ranije otkrio da je upisao Ekonomski fakultet, a Dobre će, kao i Ćuković, pauzirati godinu jer nema čistu sliku o tome šta želi da upiše, iako zna čime želi da se bavi...

“Voljela bih da se bavim književnošću, ali shvatam da je to nesiguran put, te bih rado studirala nešto što bi mi pružilo priliku da se finansijski osamostalim i pišem, ako ništa drugo, sama za sebe. Nažalost nisam upisala željeni fakultet u junskom roku, a nemam čistu sliku o tome šta bih htjela da studiram, pa sam odlučila da ovu godinu pauziram. Nije idealno, ali znam da je ovakva odluka samo u našim krajevima neuobičajena, a u mnogo progresivnijim zemljama normalna ili se čak ohrabruje. U tom duhu, čitaocima koji su možda u istoj situaciji bih poručila da nije kraj svijeta! Imamo 18 godina, kad tad ćemo završiti i taj fakultet, a u međuvremenu raditi, možda položiti vozački, dobro porazmisliti, i naravno polako odrastati”... Kako se bliži nova školska godina...

“Ne znam šta nas očekuje, ali znam da ću dati sve od sebe da mojim učenicima bude to lijep period”, poručuje Minić.

( Jelena Kontić )