Knjigom koju nisu čitali brane gospodara palanke

Druga Srbija? Često se, u posljednje vrijeme, u Crnoj Gori, sa mnogih zvaničnih mjesta o njihovoj poželjnoj Srbiji pominje pojam „Druga Srbija“. Barem dvoje sam čuo da pominju Radomira Konstantinovića i njegovu knjigu Filozofija palanke.

Priča o toj knjizi jeste zanimljiva. Prvo je pročitana na čuvenom Trećem programu Radio Beograda, daleke 1969. Pričali su mi da se pomno slušala, ali je bilo i onih koji su jedva čekali da se pojavi časopis Treći program u štampanom izdanju. (Valjda su više voljeli da ČITAJU nego da SLUŠAJU). Kasnije je izlazila u mnogim izdanjima. Ja sam imao jedno sa žutim koricama. Obavezno se nosila pod rukom kao znak da si neko ko pripada nekoj intelektualnoj eliti (mladalačke zablude). Nekad Tin i Branko Miljković, a tada Konstatinović. Fascinantna knjiga. Naročito ako se ima u vidu kontekst u kojem se pojavila. Naravno, knjiga je ostala a konteksti su se mijenjali. Mnogi su kafanska naklapanja počinjali rečenicom - Naše iskustvo je palanačko. Kao neuki student u toploj čitaonici Narodne biblioteke počeh da je pažljivo čitam.

U početku ide odlično, uz to još po neki njegov tekst, a onda nastupaju teškoće. Zamršen, nerazumljiv, sa podužim objašnjenjima. Zamalo da prekršim obećanje dato sebi za sva čitanja - pročitati knjigu koji si počeo do kraja pa ma kakva bila. I pročitah. Što se desilo u mom mozgu boga pitaj?

Kasnije se dešavaju čudne stvari. Knjiga se čita, pominje, ali mi se nešto ne poklapa sa mojim doživljajem. Naročito poslije povratka u Crnu Goru.

Razmišljam - bio sam mlad, neuk i nijesam mnogo shvatio. Pristupih još detaljnijem čitanju. I onda shvatih jednostavnu istinu - tu knjigu koju sa takvom lakoćom pominju uopšte nijesu čitali. Pročitali prvih desetak stranica i tačka. A onda razmetanje razlikom između PALANAČKOG i SVJETSKOG. I niko da se zapita ima li u mišljenju VELIKOG Konstatinovića išta spornog, nečeg sa čim se može polemisati. Ne. Samo prihvatanje bez sumnje, kao Biblija. Nastaju degutantni nazivi Otac Druge Srbije, a đe je otac tu je i majka (Latinka Perović, samo ne znam kakve ona veze ima sa Konstatinovićem iz Filozofije palanke). Nedavno se u crnogorskom javnom prostoru knjiga pominje kao kultna. (Što bi sam Konstatinović mislio kad bi čuo te kvalifikacije, kao radikalno kritički intelektualac. Morao sam upotrijebiti ovaj očigledni pleonazam, pa neka mi zamjeri ko hoće). A drugi kaže - Ja bih sarađivao samo sa onom Srbijom čiji je Otac Radomir Konstatinović.

Napravimo jedan mali misaoni eksperiment - što bi R. Konstatinović mislio o onima koji zdušno brane jedan, po savremenim standardima, hibridni sistem, što bi u prevodu značilo - autokratski. Ili o prononsiranim nacionalistima koji svoj nacionalizam prikrivaju kritikujući onaj drugi. Naravno, Konstantinović bi ih bez mnogo onih svojih misaonih vratolomija, da su djelovali u Srbiji svrstao u Prvu Srbiju, i to kao perjanice, a nikako u Drugu što bi oni očigledno pomno željeli. Ili su se oni vezali za onu problematičnu Konstatinovićevu rečenicu - Tito je svjetska pojava u odnosu na palanku koju smo živjeli. Protivrječnost. (Ovim se neću baviti podobrnije jer je ovaj tekst pisano samo uzgred, uz veći tekst u pokušaju osporavanja teze sa je Broz bio Svjetski u odnosu na palanačke nacionaliste).

Za ove velike fanove R.K. bilo bi značajno da pročitaju jednu izjavu Konstantinovićeve supruge u kojoj kaže da je rezignirani Konstatinović pred kraj svog života njoj rekao - Ja jesam u sporu sa Srbijom zbog srpskog nacionalizma, ali sam u sporu i sa svim nacionalizmima u okruženju koji su bujali kao loše interpretacije njegove misli, uzgred nepročitane. Ta poruka je jednostavna - ako si i „I“ od intelektualca onda opleti prvo po svom nacionalizmu a onda se ustremi na druge.

Ti veliki poštovaoci Svjetskog duha, nasuprot palanačkom imali su priliku da se pokažu bezbroj puta. Ali ako je gospodar palančanin, a kritičan prema naciji prema kojoj je bio kritičan i Konstatinović, eto razloga za aboliciju. Jedan primjer je znakovit (što bi rekao B. Brković). Ako je iko filmovao Konstantinovićevu knjigu to je Živko Nikolić, naročito u svojim dokumentarcima. Sjetimo se njegovog Ždrijela. Izlazak iz onog omeđenog kruga ne znači izlazak iz palanke. Jer, palanka, kako i sam Konstatinović potencira nije u mjestu, nego u glavi, u duhu. Palanka nije geografski, nego problem duha. A jedan veliki funkcioner u C. Gori je javno rekao da je Živko Nikolić bio najveća bruka Crne Gore. I ostade živ, bez kritike i sa zdravom desnom rukom. Zašto je ta ruka važna. Jer ne daj bože da je povrijedio u kakvom lupanju o sto kad drži onako vatrene govore protiv “Bruke od Živka Nikolića“ kako bi ona nešto kasnije onako strpala 97500 novčanih jedinica u uski unutrašnji džep Versaćeovog odijela. (Kad sam vidio tu scenu pomislio sam da nije napravio neku vrpcu sličnu onoj koju je napravio Raskoljnikov kako bi neprimijetno sakrio sjekiricu da zbog njegove svjetskoistorijske uloge ubije nesrećnu zelenašicu).

Nije ovo mjesto za potenciranje velike uloge R. Konstantinovića u kasnijem intelektualnom životu Beograda i čitave Jugoslavije. Njegova prepiska sa piscem Godoa (nije dočekao demokratiju i slobodu, a ne bi ni da je danas živ). Formiranje Beogradskog kruga. O polemičkim knjigama povodom njegovog djela i njegove recepcije - npr. Mila Lompara i Milorada Belančića (sa suprotnih pozicija). Pa novi izraz kao što je autošovinizam i td. I td.

I na kraju jedna pikanterija - kada su neki crnogorski rukovodioci (u sve su se miješali) predložili žiriju za dodjelu Njegoševe nagrade Radomira Konstantinovića glatko su odbijeni od predsjednika žirija (Radonje Vešovića) - Konstantinović ne može dobiti Njegoševu nagradu jer je veliki srpski nacionalista (izvor Cvjetičanin – Hronika. Konstatinović). I zbog ovakvih stvari dobili smo simpatičan naziv - zemlja čuda.

Mozda se, misleći i na sebe i druge trebamo vratiti Konstatinoviću i literaruri pisanoj povodom njega da bismo tom djelu pristupili onako kakvo je bilo Konstantinovićevo metodsko načelo - radikalno kritički, čime bi knjiga, siguran sam dobila na značaju. A da se manemo epigona koji za avionsku kartu, udoban hotel i „belo“ meso od ajkule, površno, neuko i tendenciozno upotrebljavaju Konstantinovića udvarajući se režimu sa čijeg stola kupe mrvice.

Mnogi su i mnogi vrše nasilje nad mišlju R. Konstatinovića imajući u vidu političku korist. A politika se često na ovim prostorima manifestovala kao nasilje. Podsjetimo se M. Belančića: “Nasilje je protiv-predmet mišljenja. U njegovoj blizini mišljenje nužno postaje nemoguće. Ili, bar, gubi svoju uravnoteženost. Misao bez „istorijske distance“, suviše uronjena u vratolomna zbivanja, postaje pristrasna, opsedenuta udarima i protivudarima nasilja. Nasilje je za filozofa izvor najgoreg mnenja... Eto zašto je filozofu potreban „duševni mir“. I “zaborav nasilja“.

( Ranko Vuković )