Druga strana Alpa

Do jučer ga nije bilo na našem jeziku, a onda eto dva romana gotovo u istome danu: Austrijanac Robert Seethaler, lijepo i dobro godište devetsto šezdeset i šesto, pojavio se nekako pred Interliber sa svojim najpoznatijim romanima, kratkim i u svakome smislu laganim za nošenje i za čitanje, kojima je prije nas osvojio i mnoge druge zemlje, sudeći po oduševljenim prikazima iz međunarodnoga tiska. Rečenice su to, mislim na one iz recenzija, gdje su kritičari vidljivo očarani, valjda zato što su Seethalerove knjige od te vrste: mnoge čitatelje očaravaju, no druge vjerojatno naposljetku ostave pomalo ravnodušnima, mada u biti blagonaklonima, jer nema u njima ničega što bi tjeralo na odbojnost. Ili ima?

Kako god, Seethaler svojim proznim pismom kao da emanira sve suprotno od onoga što smo navikli dobivati od suvremene austrijske književnosti visokoga ugleda, nerijetko upadljivo distancirane od “običnoga” čitatelja: od mrgodnosti i svjetonazorno-poetičkog radikalizma jednoga Bernharda do svakovrsne književne nekonvencionalnosti, a potom i političke, hm, ekscentričnosti jednoga Handkea, do univerzalne neprispodobivosti Elfriede Jelinek, u kojoj je još jedan posve unikatni Austrijanac kakav je Michael Haneke našao jedno od vrela inspiracije.

E, kod Seethalera kao da imate tragova sličnih tematsko-motivskih opsesija koje proganjaju starije i razvikanije mu koleg(ic)e, ali obrađenih i plasiranih posve drukčije, tako da ih se da puno lakše progutati i svariti. Ta je “lakoća” očito mnogo kome baš po mjeri, a drugi će možda zanovijetati da je ima i odviše... Pri tome, sve i da niste pročitali da je, osim što je romanopisac, Seethaler još i scenarist i akademski glumac (gledali ste ga kod Sorrentina u “Mladosti”), čitanje ovih knjiga od početka bi vam stvaralo onu vrst slikopisnih sljedova u glavi iz kojih je jasno da prizivaju reinkarniranje u filmskom mediju. Poslije taj film završi, negdje između Božića i Silvestrova, na nekom od boljih kabelskih programa, znate već, onih koji preferiraju umjetničke filmove, ali ne baš onako preopterećujuće umjetničke.

Surovo življenje

Ako je suditi po ova dva romana, izvorište i uporište Seethalerova svijeta su austrijske Alpe (ja tu, iskvaren kakav jesam, odmah pomislim na Bernhardove toksične invektive glede endemskoga alpskog kretenizma), mada je sam spisatelj rođeni Bečanin. No, upravo na tom kontrastu igra roman “Trafikant”, čiji je protagonist Franz Huchel, dijete idiličnoga planinskog krajolika - koji, da ne bude nesporazuma, Seethaler, iako notira njegovu divlju ljepotu, uopće ne prikazuje bukolički, nego kao mjesto siromaškoga, skučenog i u osnovi surovog življenja. No, kada njegovoj dobroj materi ponestane sredstava da ga izdržava, ona mladoga i sa svijetom i ljudima posve neiskusnog Franza pošalje u neizrecivo daleki i egzotični Beč svome starom prijatelju “koji joj duguje uslugu” Ottu Trsnjeku, jednonogome veteranu iz Prvoga rata, vlasniku trafike s novinama, cigaretama i ostalim finim potrepštinama za gospodu i dame iz boljih bezirka. Godina je 1937-8, i međuratna Austrija zapravo doživljava posljednje tjedne i mjesece, krvožedno nacističko Ništa ne samo da riče pred vratima nego je jednom nogom već unutra, i zapravo se čitav jedan svijet raspada Franzu naočigled; svijet koji Franz istodobno tek upoznaje, ostajući začuđen njegovom složenošću i omamljen njegovim divotama, recimo onim u vidu misteriozne češke djevojke koja će ga upoznati sa slastima ljubavi i baciti u najdublje očajanje - također ljubavi, naravno.

Otto Franzu ne umije pomoći u stvarima ljubavi pred kojima je i sam nemoćan, ali mu zato predaje nauk o ljudskoj i građanskoj časti, a i onoj profesionalnoj, trafikantskoj. A pomaže mu i Sigmund Freud, glavom i bradom! No, što je u trafici najčarobnije? Što u njoj ima mnogo novina, i sve pišu različito, pa ih zato sve valja čitati ako želiš nešto znati i razumjeti. No, ubrzo će nastupiti vrijeme u kojem će sve novine pisati isto, i svi će ljudi misliti isto, a oni koji tako ne misle neka začepe gubicu da ne bi ostali bez nje. Beč će uroniti u mračno barbarstvo praćeno tihom zluradošću ili zastrašenom šutnjom većine, i u tome će nestati i Trsnjeka i trafike, a Franz će doživjeti stvari o kojima ni sanjao nije i kroz njih će se iskaliti i postati Čovjek, mada po vrlo visokoj cijeni.

Hitlerove arije

Roman “Čitav jedan život” prati, kroz dobar komad dvadesetog stoljeća, neobičnu a opet i posve ordinarnu sudbinu Andreasa Eggera, priprostog seoskog momka iz stanovite alpske zabiti ne na pola puta do Ničega, nego baš Ničemu u centru, tamo gdje ima samo golih stijena i snježnih lavina koje mogu nepovratno zatrpati cijele kuće, sa ženama unutra, kao što će se i Eggeru dogoditi, negdje u jedinom trenutku njegova života kada se učinilo da se napokon skrasio i da je sve kako treba. Egger raste kao siroče dodijeljeno bezdušnim rođacima; prvi deseci stranica romana kao da su replika na ličke priče Damira Karakaša, isti je to svijet spontane, nereflektirane, “prirodne” brutalnosti čovjeka u neposrednom kontaktu s najsurovijom prirodom, a daleko od svake tzv. kulture.

Osam godina

Eggerov je svijet jedno gotovo izvanpovijesno postojanje, i Seethaler je dobro učinio što je sve te planinske toponime naprosto izmislio (iako takvih ima napretek u alpskoj stvarnosti) jer su po sebi nekako mitski; mislim da se riječ “Austrija”, Njemačka” ili bilo što slično nigdje ne spominju, zapravo, prvi gerilski upad povijesti dolazi tek onda kada Eggeru jedna starica - koja inače rado sjedi doma uz aparat i sluša Hitlerove arije - kaže da je upravo čula na radiju da je počeo rat... U tom će se ratu Egger brzo naći u sovjetskom zarobljeništvu i provesti dugih osam godina u nekoj azijskoj nedođiji. Potom će se vratiti doma, iznova kao društveni nitko i ništa koji radi povremene poslove, i iz svoje će marginalne pozicije posljednjega čovjeka u selu na rubu svijeta gledati nadolazak neke nove epohe i civilizacije, gledat će kako se planina pretvara u varljivi raj za skijaše i turiste, gledat će na čudnoj spravi zvanoj televizor kako čovjek skakuće po Mjesecu, čudit će se pomalo nekim novim i drukčijim ljudima i jednoga će dana zgasnuti u svojoj kolibi, zadovoljan životom koji je proživio. That’s all, folks. Mudrost (u) jednostavnosti? Teško je reći, ali ima tu nekog vraga. Seethaler je svakako sebi prokrčio usku stazu kroz alpsku lavinu.

(Jutarnji.hr)

( Teofil Pančić )