Sirara nestala, ne zna se gdje je

Mještani beranskog sela Šekular zatražili su da se pronađu i vrate mašine iz sirare koje su u nepoznatom pravcu odnesene uoči lokalnih izbora prije šest godina, na kojima je DPS otišao u opoziciju.

Zahtijevaju da se mašine ponovo instaliraju u njihovom selu, ili negdje na području Berana, jer kažu da su kao donacija bile njima namijenjene i ističu da im se ne može mijenjati vlasnik.

Fabrika sira u Šekularu otvorena je četiri godine ranije, i za tu priliku je formirana nova zemljoradnička zadruga “Planinka“, jer stara “Javorak“ i ljudi na njenom čelu nijesu bili “politički podobni“.

“Negdje prije lokalnih izbora 2010. godine, kada su gradili ovu malu fabriku u našem selu, shvatili su da postojeća zadruga nije bila za DPS. Kada već nijesu mogli da manipulišu ljudima iz prve zadruge, osnovali su novu gdje su rukovodici bili svi iz DPS“, prisjeća se mještanin Vesko Davidović.

Sirara u Šekularu je sagrađena sredstvima koja su bila međunarodna donacija njemačkog Ministarstva poljoprivrede i tamošnjeg zemljoradničkog saveza, a koštala je, kako je zvanično saopštavano, oko 150 hiljada eura.

Fabrika je trebalo da ima efekat povećanja stočnog fonda i zaustavljanja migracije stanovništva, međutim to se nije desilo, i otvarana je i zatvarana od izbora do izbora.

“Devet šekularskih sela koja su nekada imala četiri hiljade stanovnika, sada imaju jedva 500. Svake godine po nekoliko porodica ode odavde u potrazi za boljim životom“, priča Davidović.

Neko je ranije izbrojao da je šest veselja o državnom trošku organizovano od početka do završetka gradnje fabrike sira “Planinka“ u Šekularu.

Nekom prilikom je bilo toliko veselo da se završilo i masovnom tučom podnapitih gorštaka, koja je kasnije imala epilog na sudu. Letjele su pivske flaše, a “neznatno“ je oštećena i oprema.

Sirara je ranije najmanje dva puta zvanično otvorena, a prvi put prije lokalnih izbora 2010. Drugi put poslije tih izbora. Dva puta je i zatvorena, da bi ponovo počela da radi pred parlamentarne izbore 2012.

“Prvi sir je zabrkao ministar poljoprivrede Milutin Simović. Ministar u povratku vjerovatno nije još ni stigao do Podgorice, a sirara je prestala da radi“, kaže Davidović.

On priča da niko iz sela ko nije bio za DPS nije pozvan, niti je znao za otvaranje sirare.

“To je bila DPS proslava, tempirana pred izbore“.

Sve bi bilo u redu da je fabrika nastavila da radi i proizvodi sir.

Davidović objašnjava da fabrika sira u selu nije ni mogla rentabilno da radi kada je projektovana za dnevnu proizvodnju od 50 kilograma, odnosno više od hiljadu litara mlijeka kao osnovne sirovine.

“U čitavom Šekularu nema dovoljno sirovine. Nije rijedak slučaj da i seljani za lične potrebe kupuju tetrapak u gradu. Za potrebe sirare su dovozili mlijeko iz Berana i Andrijevice“.

Sada se, ipak, postavlja pitanje šta je sa opremom jedine fabrike u čitavom tom kraju, a mještani traže da se uključi i državno tužilaštvo i da se ispita pod kakvim okolnostima su odnesene mašine.

“To je urađeno u tajnosti. Kamioni su stigli noću. Kada je jedan od prvih komšija vidio šta se radi, zgrabio je vilu u ruke i jurnuo da brani da odnesu fabriku. Nekolicina ljudi sa strane su ga smirili i rekli mu da samo rade šta im je rečeno i naređeno. Gdje su mašine odnesene, to ne znam“, kaže Davidović.

Mještani smatraju da je ova investicija predstavljala klasično preturanje donatorskog novca.

Sirari u Šekularu prethodila je i izgradnja fabrike sira u selu Konjuhe kod Andrijevice. Ni ta fabrika ne radi. Sirare su tih godina, izgleda, za nekoga bile dobar posao, pa je jedna napravljena i u Brezojevicama kod Plava, ali ni ta nije proradila.

Ipak se nije odustajalo, pa je potom najavljivana izgradnja još dvije sirare na području Bijelog Polja i jedne u najmlađoj crnogorskoj opštini Petnjici. Možda se, kaže Davidović, računalo da se tamo preseli neka od ove tri što ne rade u Šekularu, Andrijevici i Plavu.

Spekulisalo se da su i mašine za šekularsku siraru odnesene na Žabljak, gdje je fabrika sira takođe neko vrijeme radila i potom zatvorena.

Mještani Šekulara zato pitaju gdje je otišla njihova fabrika.

“A tamo negdje gdje ima izbora. Možda i izvan granica Crne Gore“, kaže Davidović.

Ako siraru nije moguće pronaći, kako kažu, slučajem bi trebalo da se pozabavi neko novo državno tužilaštvo, kada dosadašnje nije.

( Tufik Softić )