Neslavan kraj nekadašnjeg giganta: Ulcinjska Solana otišla u istoriju kao staro željezo

Simboli ulcinjske solane - samohodni transporter, kolosijek i dresine, kojima se so iz bazena dovlačila u pogone za preradu i pakirnicu, završili su prije mjesec i po u starom željezu, čime je nakon 86 godina i formalno stavljena tačka na postojanje jedine fabrike soli u državi.

Zajedno sa njima, šleperi su pokupili i dva bagera, vozni park, metalne stubove za struju...

Stečajni upravnik solane Žarko Ostojić potvrdio je “Vijestima” da je sve što je prodato, bilo u skladu sa ranije objavljenim oglasom.

“Najveći dio prihodovanog novca isplaćen je bivšim radnicima na ime dijela zarada koje su ostvarili u periodu trajanja Plana reorganizacije“, kazao je Ostojić.

Prema saznanjima “Vijesti”, sa solane je odneseno oko 600 tona starog željeza.

Od pumpi, u funkciji su one u Đeranama i na broju 16. Najvažnija, broj 31, bez koje fabrika ne može da funkcioniše, nije u upotrebi...

Tako, od polovine avgusta, samo nepregedni bazeni sjećaju na nekadašnju fabriku i blistava vremena.

Urušena stara upravna zgrada, hangar bez pola krova i propale montažne barake na samom ulazu u posjed od 15 miliona kvadrata, svjedoče o nekim drugim vremenima, propalim privatizacijama, strateškim partnerima, ljudskoj pohlepi...

Predstavnik bivših radnika Saša Mitrović potvrdio je da su radnici, njih oko 70, od stečajne uprave u zadnjih mjesec i po dobili po hiljadu i sto eura.

“Jednom su nam dali po 500 eura i dva puta po 300. Ipak, dug firme prema nama je i dalje preko milion eura“, kazao je Mitrović “Vijestima”.

Zamoljen da prokomentariše prodaju simbola solane u strao željezo, Mitrović je ocijenio da je stečajna uprava vjerovatno bila primorana na taj potez.

“Sve je to bilo više od 90 odsto trulo i odavno za rashod“, kazao je on.

Uprkos tome što bi neki novi investitor morao da krene od nule, Mitrović je optimista. Kaže da se uzda u novu Vladu i preduzeće koje još nije formirano, a koje bi trebalo da upravlja solanom.

“Nama ne trebaju velika ulaganja da bismo imali proizvodnju soli za dvije ili dvije i po godine. Za Vladu to nijesu velika izdvajanja, posebno imajući u vidu da je već bila donijeta odluka o milion eura za potrebe saniranja. Potrebna su nam dva bagera, 30 radnika i malo lijepog vremena da bi obavili zemljane radove i bazene doveli na nivo od prije deset godina“.

Nacionalni parkovi Crne Gore produžili su 24. avgusta ugovor o zakupu ulcinjske solane na još godinu.

Aneks ugovora, zaključen je pod istim uslovima kao i prethodne godine.

To Javno preduzeće, shodno odluci Vlade, najstarijim ulcinjskim preduzećem upravlja od avgusta 2015. godine, s ciljem zaštite biodiverziteta.

Opština Ulcinj koja je trebalo da preuzme upravljanje solanom 24. avgusta ove godine, ranije je odustala jer nije stvorila pravne pretpostavke da uđe u taj posao.

Ulcinjska Solana je nakon usvajanja odluke na sjednici SO Ulcinj 24. juna 2019. godine proglašena zaštićenim područjem - Parkom prirode.

Ministarstvo održivog razvoja i turizma kandidovalo je Solanu za Ramsar, treće močvarno područje u Crnoj Gori, u julu 2019.

Solana je u septembru te godine proglašena močvarom od međunarodnog značaja i uvrštena na Ramsar svjetsku listu močvarnih područja.

Solana je u većinskom vlasništvu Eurofonda koji posjeduje 71,48 odsto akcija.

I Solanu i Eurofond više od deceniju i po kontrolišu ljudi povezani sa biznismenom Veselinom Barovićem.

Stečaj u ulcinjskom preduzeću uveden je u prvoj polovini 2005. godine, a neuspjeli petogodišnji plan reorganizacije trajao je od početka 2006. godine. Pošto plan reorganizacije nije uspio, ulcinjska kompanija je ponovo u stečaju od 2011. godine.

Postupak privatizacije AD Solana “Bajo Sekulić“ Ulcinj je počeo 2001. godine, na početku masovne vaučerske privatizacije, a država nema nijedan procenat vlasništva u tom društvu.

Preteča turizma i razvoja

Preduzeće je formirano 1927.godine, bez ikakavog odjeka u javnosti tadašnje Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca, u kojoj se tih dana na parlamentarnim izborima birala nova vlast.

Sedam godina kasnije, neposredno prije Marseljskog atentata 1934. na kralja Aleksandra I Karađorđevića, primorski gradić na krajnjem jugu ubrao je prve kristale soli.

Ni najveći optimisti nijesu vjerovali da je otvaranje fabrike revolucionarni iskorak u razvoju grada...

Tako je počela solana, koja je u nadolazećoj eri turističkog razvoja, kao preteča, lansirala Ulcinj u spisak najpoznatijih ljetovališta na Jadranu.

I dok su nicali hoteli i odmarališta i otvarana nova preduzeća, solana je pulsirala životom grada.

Postala je njegov imidž, a onda je nekom, krajem prošlog vijeka, palo na pamet da bi se umjesto proizvodnje soli, na atraktivnom zemljištu, moglo i graditi.

Tako je solana na stend baju već devet godina jer Savjet za privatizaciju nikako da prelomi - da li je za nju plaćena tržišna cijena ili ne.

U međuvremenu, fabrika je prestala da postoji...

Grad je posljednje tri decenije nevoljno pratio sudbinu hotela i preduzeća.

Kada je solana ubrala prve kristale, Ulcinj je bio siromašan grad.

Danas, nakon 86 godina, kada fabrika više ni formalno ne postoji, Ulcinj je ponovo siromašan grad - prema zvaničnoj statistici, među posljednjima u državi kada je riječ o prosječnoj zaradi, a ubjedljivo zadnji na primorju.

Da, gradu treba nova solana...

( Samir Adrović )