Vračanje

Nakon vradžbina, evo i - vračara... Serijal tekstova novinara Vijesti ukazao je na neke živopisne slojeve naše svakodnevice. A to je jedan od onih segmenata stvarnosti prema kojima kao da ne znamo kako da se odnosimo: stvar je suluda i pomalo smiješna, ali daleko je to od humora. Uvjerenost onih koji traže potvrđuje koliko se malo povjerenja ima u neke druge, u normalnim društvima uobičajenije i vidljivije adrese.

Ali snimak osobe koja nešto vrača odnosno izvodi nekakav (pseudo)magijski ritual ispred ulaza u Bloku VI je već - Kusturičin film. Stvar se od periferijske tračerske ornamentike seli u zonu konkretne akcije.

I inače, kao da to postaje preovlađujući znak: ova država sve više liči na Eldorado za gatare. Kultura, politika, ekonomija... sve kao da se odvija u duhu vračanja i gatanja. I slivanja olova, mada to više ide uz vojsku, zbog klasične asocijacije na otrovni metal. Pa i ovi nesrećni rukometaši - kao da su (kolektivno) stali na sugreb...

Stara istina je da se vračevi i magovi množe u vrijeme krize. A ovdje taj trend nezaustavljivo raste od kraja osamdesetih godina. Devedesete su bile eksplozija - vlast je rada bila vidjeti u medijima svakakve gluposti - samo da se ne piše o onome što jeste bila stvarnost. Kao danas rijaliti programi - nije bilo novina bez rubrike o magovima i vračarama. Objavljivali su se feljtoni o slavnoj Bugarki, baba Vangi, a Tarabići su bili toliko prisutni da ste mogli pomisliti da su proizvedeni u stalne članove srpskog parlamenta.

I ovo je vrijeme bijede i gladi, vrijeme nevolja, zato su mediji tako blještavi.

U najvažnijoj naraciji crnogorske tradicije postoji takođe lik koji manipuliše takvim očekivanjima od ljudi. Baba iz Gorskog vijenca, možda i prvi prikaz modernog specijalnog rata u južnoslovenskim književnostima.

I dok se kod nevoljnika može razumjeti mnogo toga, pa i spremnost na sve, otužan utisak ostavlja što sve više imate utisak da čitavo društvo počinje da funkcioniše po takvom, iracionalnom modelu. To je mnogo opasnije od bizanrnih ličnih vjerovanja ili očekivanja ove ili one vrste.

Da je društvo drugačije... Da ima više empatije, da postoje mehanizmi koji pomažu ljudima u nevoljama... Da je standard veći, da je bijede manje, da je korupcija rijetka zvjetka... Tada bi se možda valjalo čuditi - otkud sve ovo. Otkuda povratak u ranosrednjovjekovne forme? Ima li to veze sa činjicom da nam i država sve više liči na feudalni posjed. Sa feudalnim vlastodršcima.

Pošto imamo zbunjenu opoziciju (kao da im je neko uvračao da ne mogu da se dogovore ni oko čega, neko je “bačio spicu”), očito se najkonkretnija antivladina politika vodi na - Dvoru. Nedavno objavljena spomenica / zbornik Radmilinih heroja o borbi za "autonomiju" univerziteta bivše rektorke i njene ekipe svjedoči upravo to. Raskošna i obimna knjiga, pod izdavačkom palicom posljednjeg laureata Njegoševe (za tu priliku preimenovane u Nušićevu) nagrade jedno je od najskupljih i najjasnijih svjedočanstava o svim složenim ali odista zanimljivim slojevima crnogorskog društva danas. Tako crnogorski: antivladina inicijativa sa dvora. I ova knjiga je jedna vrsta bijele magije - da božanstvo lično vidi ko se bori za njega... A onda će se ostvariti sve želje. Tako to ide.

Iz govora u Ulcinju mogli bismo zaključiti da i Đukanovićev doživljaj politike ima nešto od magijske logike. Ukratko: vlada samo on, od vajkada. Ali, kad god dođu izbori on saopšti da su sve dosadašnje pobjede bile uzaludne, jer, ova je - neophodna, ili će se opet vratiti najmračnije utvare prošlosti. A te utvare - koje su odavno morale biti sahranjene - on drži u zdravlju i životu. Svako malo im da zamah... pa onda brani ljude od zla. Kao da je neko nešto uvračao, definitivno.

( Balša Brković )