Računi i račundžije

Izbori su završeni, sve je sabrano i oduzeto, a podijeljeno je već odavno. Stvarni rezultat-posljedice, za očekivati je, znaćemo za godinu-dvije.

DPS i njegovo, do sada džepno izdanje (SD) dugo su ostali da rješavaju jednu, naoko jednostavnu, jednačinu 30 + 3 + 3? + 1? + 1? + -2 + x = 41, koju nijesu mogli da riješe za 15 dana, uz svu pamet, snagu, silu i ostale vrline kojima raspolažu. Uz Dontovu formulu i svođenje Ludolfa na prost broj 2 nikako da izračunaju kvadraturu kruga. Tako to biva kada se omane u računici zaokruživanja. Zdušno su im pomagali brojnei račundžije svih zanimanja (fela) i nacija, „besplatnim“ savjetima, molbama, a bogme, pri kraju i prijetnjama, ali uzalud, nikako da riješe ono „iks“, a i znakovi pitanja se polako uspravljaju.

Samozvani i pozvani (po pozivu) analitičari, sa ili bez portala, svojim predizbornim računicama kao da su namjerno uspavali vlast tvrdnjom da su izbori formalnost, koju samo treba odraditi radi svjetske javnosti, mada bi bilo jeftinije da skupštinska većina produži sebi mandat za još četiri godine, a ostali ne moraju ni dolaziti. Sada, kada ispade da „analitičari“ više liče na babe gatare, počeli su da đekaju, nariču, kunu i proklinju i da kao jato crnih gavranova zloslute Crnoj Gori, žaleći što je vlast izgubila vlast, više i od same vlasti. I ovi račundžije su pobrkali u računici; nije znak jednakosti između vlasti i Crne Gore.

Nije viša matematika pa ne izračunati kada prepoznatljivi predstavnik DF zvanično kaže da je sabrana većina poslanika za konstituisanje Skupštine CG, a dalje ćemo demokratski jer se zna procentualno učešće u toj većini. Još u prvom razredu smo učili da se ne mogu sabirati kruške i jabuke, šljive i mandarine i limun žut. To sve je, za sada zajedničkog imena voće, iliti Sporazum (lat. probus paktum) koje samo zajedno ima ogroman (nemjerljivi) vrijednosni iskaz i zove se temelj nezavisne i demokratske Crne Gore.

Da u računici ponekad pogriješe i oni koji rezultat znaju i prije nego što je zadatak postavljen, svjedoči i nedavna Milova izjava „Ne zalijećite se, ima nas više“.

Računica o većini u Crnoj Gori je nepouzdana, jer je prečesto promjenljiva. Samo za moga vijeka (rođ. 1948), te promjene su teško objašnjive. Prema popisu iz 1948. Crnogoraca je bilo skoro 91%, a Srba nepunih 2%, nešto manje nego Hrvata, a tri puta manje nego Albanaca. Računica po popisu iz 1991. je nešto drugačija i zbog novih nacija (Muslimani i Jugosloveni, zbirno oko 19%), tako da je Crnogoraca bilo oko 62%, a Srba 9,3%, uz veoma bitnu napomenu da je taj popis bio dvije godine poslije prevrata („AB revolucije“).

Samo godinu dana kasnije (1992) na referendumu, od izašlih glasača 4,04% se, uslovno rečeno, izjasnilo za samostalnu Crnu Goru, tako da je rezultat samo GP URA, na poslednjim izborima za 37% nadmašio taj procenat. I ovo je neka vrsta računice, tačna ali relativna.

Rastući u zajedničkoj leji (SRJ) crnogorski Srbi su se mnogo brže množili, a Crnogorci su se skoro prepolovili, tako da je na popisu 2003. godine u istom plasteniku živjelo 43% Crnogoraca, a 32% Srba. Stanje je malo promijenjeno na popisu 2011. godine (Crnogoraca 45% i skoro 29% Srba).

Zaslužuje oprez izjava A. Vučića da njega manje brine rezultat avgustovsikih izbora, i ako ih je, po sopstvenom priznanju častio velikom parom, nego naredni popis u Crnoj Gori, dogodine. Nejasno je da li želi da se broj Srba u CG ne smanji, ili želi trendove iz zajedničke leje. U svakom slučaju Vučić je odavno prisutan na Zapadnom Balkanu, pa i nije neka velika zagonetka, tj. složena računica.

Iz konačnih izbornih brojeva može se izvesti računica da je makar 2/3 državljana Crne Gore za njenu nezavisnost, a bez posebnih istraživanja vjerujem da bi za promjenu socio-ekonomske situacije glasalo najmanje 95%, a da se 99% osjeća postiđeno kada svjetski zvaničnici kažu da je naša država zarobljena i hibridna, sa endemskom (sveprisutnom) korupcijom i kriminalom, a da je prezadužena znamo i sami. Kada rezultate izbora posmatramo kroz prizmu samo ova četiri parametra, onda su izborni rezultati odlazeće vlasti izuzetno dobri.

Siguran sam da nijesu račundžije velika većina onih koji su se prije desetak dana okupili na Cetinju i Podgorici da „brane“ Crnu Goru, glasno žigošući ljude koji su mnogo doprinijeli i doprinose da imaju što da brane, a mnogo bolje reći, da branimo. Neki su došli krišom ili vidno da brane još po nešto i njihova računica je očigledna, mjerljiva eurima, hektarima, hektolitrima i kilovatima. Njima toga dana nije bilo mjesto pod onoliko crnogorskih zastava i samo su učnili da se i onima sa stvarnom patriotskom brigom manje vjeruje.

Ono što je sigurno jeste da je „nezavisnost Crne Gore zagarantovana“. Taj garantni list, upravo tim riječima, na našem maternjem jeziku, da bi ga svi dobro razumjeli, dao je gosp. Jens Stoltenberg u junu 2017. godine, pozdravljajući prijem naše države u NATO. A i mi se pitamo.

Sporazum o principima nove Vlade je potpisan, čime je izračunat najmanji zajednički sadržalac sporazumnika. Njegov značaj je ogroman, slobodno se može reći istorijski. U ovom trenutku je i nada i šansa, koje podržavaju svi dobronamjerni i misleći ljudi u Crnoj Gori i van nje, što znači velika većina, i to javno iskazuju.

Branioci nezavisne, demokratske i uređene Crne Gore najbolje će je braniti radom, znanjem, poštenjem..., pa i glasanjem, sa uvjerenjem da će to biti jedina, a dovoljna sredstva za njenu zaštitu od svih jada i zala koji su je vjekovima pratili i prate.

( Miloš Šušter )