Iskorak u nešto apsolutno

Juče su me opet skolile neke arhitektice mlade - mnogo mlađe od onih iz prethodnih epizoda - i neuporedivo slađe. I vele mi da je došlo vrijeme da se izjasnim po pitanju svesrdnih nastojanja dr Amfilohija Radovića - arhiepiskopa cetinjskoga, mitropolita crnogorsko-primorskoga - slava mu i milost - u pravcu, kako rekoše arhitektice mlade, “rušenja Meštrovićevog mauzoleja na Lovćenu”.

Djevojčice drage, rekoh, molim vas, hajdemo redom. Prvo, naježim se čak i na pomen riječi ‘rušenje’. Zašto ne bismo koristili eufemizam ‘uklanjanje’ - Ili ‘izmiještanje’? Drugo, mauzolej je Njegošev. Meštrović je, sa svoje strane, ispjevao divnu odu cetinjskom boniku, što će reći da je pomogao da se neke ključne stvari, vezano i za Njegoša - vječna mu slava i milost - i za njegovo djelo - i djelu njegovom vječna slava i milost - stave u nadnacionalni, odnosno u opštecivilizacijski kontekst...

Sačekajte! - uzviknu arhitektica u crvenoj majici (PANTONE 3546 C) i podiže desnu ruku visoko. Vrlo visoko i vrlo autoritativno. Vrlo. Nije me čak udostojila ni pogleda. Zatim je izvela neku čaroliju na svom Apple iPhone 11 pro (ekvivalent mom godišnjem honoraru - pedesetak tekstova) i opet uzviknu - Aha, to je to! Tekst je, za vašu informaciju - sad se ipak obratila meni - objavljen u beogradskoj Politici, 20. septembra. Pa kaže: “Amfilohije: Vratiću Njegoša na vrh Lovćena”, to je naslov. “Neću”, kaže Amfi, “umreti” - Čujete li? On neće “umreti”! - “a da na vrh Lovćena”, veli, “ne vratim Crkvu Svetog Petra Cetinjskog i kao narod ispunimo zavet Njegošev”. Zamislite vi to. “Nemoj”, nastavlja Amfi, “da misliš da sam star za to. Ne, Gospod će je, za moga života, vratiti tamo gde je i bila”.

I? Što vi sad kažete na to? - nadoveza se arhitektica koju su krasile oči boje livadskog meda (poddurmitorske livade). To je flagrantna uvreda upućena i Njegošu i crnogorskoj naciji.

Meni je tu, rekoh, najinteresantnije to što Amfi smatra da ako on fula - u ne-daj-bože-slučaju, je li, iz njegove perspektive, naravno - niko neće smoći snage da nastavi borbu za vraćanje kapele na Lovćen. Zato i insistira na tome “za moga života”. Ne smijemo dozvoliti da nas... Amfi ponižava? - uskoči arhitektica koja je obitavala u gustom oblaku nečega što je - ako me nos nije varao - podsjećalo na “Joy” (ali mislim da to ipak nije bio “Joy”).

OK, rekoh, možemo to shvatiti i kao ponižavanje. Ali u ovom trenutku su nam ipak jasne neke stvari koje mnogima - možda čak ni Amfiju - nijesu bile jasne 20. septembra. Amfi je u međuvremenu, u to nema nikakve sumnje, opet prešao na stranu dobrih momaka. Biće da je u prošlu nedelju...

Da li je moguće da se nije našao neko - umiješa se arhitektica, izrazita crnka, nehajno prolazeći rukom kroz gustu crnu kosu - da mitropolitu ponešto i objasni?

Šta da mu objasni!? - opet podiže ton arhitektica u crvenoj majici. Da mu objasni da je...

Molim vas, rekoh, molim vas - moramo razlikovati istorijsku vrijednost od arhitektonske vrijednosti. Prva Njegoševa kapela - ona originalna, koju je Njegoš podigao stricu u čast - u čast Petra I Petrovića Njegoša - slava mu i milost - posjeduje - pardon - posjedovala je nesumnjivu istorijsku vrijednost. Bila je to, rekli bismo, autentična kapela - za razliku od druge - one koja je srušena da bi se na njenom mjestu gradio mauzolej. Druga je žalostan pokušaj krune Karađorđevića da instrumentalizuje Njegošev kult u svrhu promocije neodržive političke agende...

Da, da - opet se pokrenu i progovori oblak nečega što definitivno nije bio JOY - onda su komunisti srušili - ili izmjestili, ako vam je tako draže - Aleksandrovu kapelicu i podigli... Što? To vi nama recite.

U kontekstu Meštrovićevog opusa, rekoh, projekat Njegoševog mauzojela na Lovćenu je sasvim jasan iskorak u nešto apsolutno - ili, da pojednostavimo stvari, ka nečemu što će kasnije, tek za nekih desetak ili dvadesetak godina, u nedostatku preciznije odrednice, biti nazvano postmodernizmom. Mauzolej je izvanredna, vrlo logična anticipacija povijesnog slijeda koji je krenuo... Recimo da je krenuo u antici i da je svoje vrhunce dosegao u doba kad je Meštrović bio student u Beču. Nije to neoklasicizam, molim vas - to dobrano izlazi iz standardnih okvira neoklasicizma - to je vrlo nadahnuta interpretacija antičkih uzora, uz lagane natruhe art deco stila. Dakle, još uvijek smo čvrsto u granicama antičkog uzora - ali se osjeća da je u sve to utkana i neka...

Dozvoliću sebi da kažem jugoslovenska ili svejužnoslovenska paradigma - koja opet počiva na ideološkoj matrici barbarogenija - plemenitog divljaka - koja je bila aktuelna upravo u razdoblju između dva svjetska rata - i koju baštine Karađorđevići, molim vas... Na koncu, rekoh, Njegoš jeste naš, ali je ipak neodvojiv od jezika koji danas nosi četiri naziva. Neodvojiv je i od konteksta romantizma...

Čitava ta stvar vrhuni - uze riječ mlada arhitektica izrazito bijele puti - u činjenici da Njegoš ne ljubi lance, što bi se reklo.

Čim je progovorila, osjetio sam vreli led u njenom glasu.

Pokušaji da se Njegoš utrpa u pravoslavne okvire - nastavi ona - u uske okvire Amfijevog pravoslavlja, preciznije - zapravo su odraz našeg strahovitog duhovnog potonuća. Njegoš je, svi to osjećamo, bježao od pravoslavlja kao... Vidio sam gdje to vodi. Morao sam intervenisati. OK, molim vas, rekoh, ne pretjerujmo. Ako uvedemo u priču “Gorski vijenac”, ključno Njegoševo djelo, onda...

Ako uvedemo u priču “Gorski vijenac” - opet preuze arhitektica vilinski bijele puti - onda imamo, poslužiću se vašom frazom, iskorak u nešto apsolutno, u nešto što nadilazi standardnu dihotomiju dobra i zla - za razliku od banalnih, izravnih tumačenja Gorskog vijenca koja su bila aktuelna u devedesetim godinama prošlog vijeka - i koja su se svodila na pozive na etničko čišćenje - i koja, svakako, nijesu vrijedna pomena.

Zatim me pogleda pravo u oči - i nastavi - uz đavolji osmjeh. U tom kontekstu, reče, ideja da se Aleksandrova kapela vrati na Jezerski vrh je bezumnija čak i od ideje da se prethodno sruši mauzolej - da se ukloni, izmjesti, oprostite.

Osjetio sam blagi napad panike...

I za kraj - bila je nemilosrdna arhitektica vatreno ledenog glasa, izrazito blijede puti i izrazito plavih očiju - da vas pitam: da li u okviru mauzoleja postoji toalet? Ne znam - jedva procijedih kroz zube, izgubljen u ledenoj vatri njenog đavolskog glasa.

A kad bi Amfilohije podigao Aleksandrovu kapelicu između izlaza iz tunela i ulaza u mauzolej - da li bismo tu kapelicu mogli preurediti u toalet? S toplom i hladnom vodom. U slučaju da ne postoji toalet. OK, toalet bi bio bogohuljenje, oprostite. Možda bi ta kapelica mogla da posluži kao nekakva ostava, šupa za alat? Ili info pult?

OK, ispucah kvotu za danas - nastavak u narednom, ili u nekom od narednih brojeva.

( Borislav Vukićević )