Ukus politike

Demokratija, sloboda, pravda, dostojanstvo, ljudska prava, prosperitet, zaštita socijalno ugroženih, podrška preduzetnicima, sigurnost u sistem zdravstva i školstva, tolerancija... Ovim ili nešto drugačijim redom vjerovatno će svi koji su na bilo koji način uključeni u politiku nabrojati svoje razloge da pristanu da uđu u tu prljavu baruštinu. I da postanu meta zatrovanih ili frustriranih koji će sav svoj otrov posipati po njima, anonimno na portalima ili otvoreno na društvenim mrežama. OK, sve ima svoju cijenu. Uz to su pristali da budu predmet intriga nekih koji im se predstavljaju kao prijatelji, da budu saplitani, gurani, varani, žigosani, žrtve besprizornih pokušaja narušavanja njihovog privatnog života i porodičnog sklada... Riječju, da hodaju po ivici između gubitka lične i porodične harmonije, i uspjeha, kao prirodne posljedice vjere da je dužnost svakog pojedinca da reaguje u trenucima posrnuća svoje društvene zajednice.

Sve je to, kažu, politika. Jeste, nažalost. S tim što na ovim našim nesrećnim prostorima postoji još jedna komponenta koja izaziva muku u stomaku. Riječ je o vrlo otpornom virusu, kreiranom u laboratoriji Dvora, koji je zahvatio i dobar dio opozicije. Taj virus neće nauditi njihovim nosiocima, ali je razoran po hiljade onih drugih koji vjeruju u promjene. To je virus koji čuva sistem. Njegovom mutacijom su i oponenti postali čuvari sistema, tj. posluga Dvora. Kako je to moguće? Pa lako, to je cijena prihvatanja DPS (Demokratska partija socijalista) pravila igre i logike da se strvinari društva i države mogu pobijediti njihovim oružjem. Po toj logici, i opozicija mora tamo gdje ima priliku namiještati svoje ljude, koga briga za reference. I mora namiještati tendere, kontrolisati medije... Jer, to je put za jačanje partijske baze i za motivisane funkcionere.

„Pobratime, ne može se bez tako. Kako ja da držim na okupu moje ljude kada oni vide kako DPS-ovci profitiraju od politike“, veli mi prije neku godinu jedan „tradicionalni opozicionar”.

Šta nam to govori? O nedozrelom građanskom društvu, o našem mentalitetu, o nedostatku svijesti i građanske hrabrosti, o mračnim centrima moći koji na sve načine sabotiraju svaki pokušaj iskoraka.

Tako se, umjesto promjena, dobar dio opozicije bavi međusobnim jalovim nadmetanjem. Umjesto vizije - kalkulisanje, umjesto požrtvovanja - loša gluma, umjesto tolerancije - žigosanje, umjesto iskrenosti - patetika... Tako se prepoznaju prvi simptomi DPS virusa.

Ima li lijeka? Ima - čvrst karakter, mudrost i neumoran rad. Koji mogu da podnesu onu mučninu u stomaku. I da se i sami ne pretvore u onog „tradicionalnog opozicionara“.

Autor je poslanik URA u Skupštini Crne Gore (Tekst je prvobitno objavljen u Biltenu Škole demokratskog rukovođenja)

( Neđeljko Rudović )