Zašto se ne oglasite kad vidite kako gaze ponosnu malu zemlju?

„Zašto ćutite?”, piše u pismu. „Zašto se ne oglasite kad vidite kako gaze ovu ponosnu malu zemlju? Mi smo i dalje vaša braća.”

Ovim riječima se bjeloruska književnica i nobelovka Svetlana Aleksijevič obratila kulturnoj eliti susedne Rusije, pozivajući je pruži podršku demonstrantima u njenoj zemlji.

Tražila je od njih da ubijede Kremlj da ne pomaže Aleksandru Lukašenku, predsjedniku Bjelorusije, čiji legitimitet osporavaju opozicija, Evropska unija i Sjedinjene Američke Države.

Lukašenko je proglasio pobjedu na izborima 9. avgusta, uprkos protivljenju opozicije koja tvrdi da je prekrojio rezultate izbora.

Evropska unija potom je saopštila da ne priznaje Lukašenka za predsjednika Bjelorusije i to samo dan nakon što je on organizovao iznenadnu inaguraciju i položio predsjedničku zakletvu čime je započeo svoj šesti mandat na toj funkciji.

Poslije izbora njegovi protivnici počeli su da organizuju proteste, koji traju i danas. Lukašenko je, poslije nekoliko nedjelja protesta, otputovao u Rusiju, odakle se vratio sa podrškom ruskog predsjednika Vladimira Putina.

Ta podrška izražena je u vidu kredita od 1,5 milijarde dolara i izjavom da je ruska policija spremna da reaguje ako se protesti otrgnu kontroli.

U međuvremenu, gotovo svi vodeći opozicioni političari su ili napustili Bjelorusiju i otišli u susjedne zemlje ili su privedeni, poput Marije Kolesnikove. Jedna od rijetkih koja je ostala i koja je na slobodi je upravo bjeloruska nobelovka Svetlana Aleksijevič. Ona je posljednji od glavnih članova opozicionog Koordinacionog savjeta još uvijek na slobodi.

Evropski ambasadori i novinari posjetili su je početkom septembra u njenom domu u Minsku pošto su nešto ranije „nepoznate maskirane osobe” pokušale da joj upadnu u stan.

Neustrašiva kritičarka Kremlja

U izvjesnoj mjeri Svetlana Aleksijevič nije baš uspjela u namjeri da probudi ruske intelektualce. Međutim, Aleksejevič nije ni potpuno ignorisana - Ljudmila Ulicka, jedna od najslavnijih ruskih spisateljica, odgovorila joj je javno. Ulicka je izrazila divljenje prema demonstrantima i uvjerenje da će se ono kroz šta prolazi Bjelorusija jednog dana dešavati i u Rusiji.

Ruska književnica, inače velika Putinova kritičarka i zagovornica slobode govora, pričala je za BBC na ruskom o protestima u Belorusiji i njenim nadama za budućnost Rusije. Ulicka je vjerovatno jedna od najcjenjenijih ruskih spisateljica u svijetu.

Osvojila je ruski Buker 2002. godine, nagradu Simon de Bovoar 2011. godine, a dodijeljen joj je i orden francuske Legije časti. Njeni romani su prevedeni na više od 25 jezika - najpoznatiji su „Jakovljeve lestve” i „Zeleni šator”.

Ipak, pored književnog uspjeha Ulicka je poznata - i po tome je možda jedinstvena - po glasnoj i neustrašivoj kritici Kremlja.

I to važi za bilo koju vladu koju je Rusija imala proteklih decenija.

„Ne samo staljinizam, na niz lidera koji su uslijedili posle Staljina, na postsovjetsku, na Putinovu”, kaže ona.

Ali ona može da zamisli svjetliju budućnost.

Model za budućnost

Ulicka ne priča uvijeno. Jasno je, kaže ona, da bjeloruski demonstranti ne mogu više da trpe Lukašenka, „opijenog vlašću, neobrazovanog i ograničenog”.

Ona smatra i da bi ono što Bjelorusija trenutno doživljava moglo jednog dana da zadesi i Rusiju.

„Šaljem vam pozdrave od srca, želim vam zdravlja i snage, želim da živite u zemlji oslobođenoj od nesposobne i ogavne vlasti.

„A što se mene tiče, draga moja, sebi želim isto”, kaže ona za BBC, citirajući dio pisma koje je napisala Aleksijevičevoj.

„Za nas (u Rusiji), događaji prethodnih nedjelja u Bjelorusiji predstavljaju model za blisku budućnost. I to je dobar model”, kaže ona.

Ona je pohvalila, kako je navela, dostojanstveno ponašanje demonstranata koji protestuju na ulicama Minska, iako bjeloruske vlasti zabranjuju okupljanja.

„Mirni protest, bez razbijanja izloga ili spaljivanja automobila, probuđen zbog zlog apetita vlasti, koju predstavlja netalentovani diktator”, navela je ona. Ulicka kaže da su događaji u Bjelorusiji duboko dirnuli nju i njene prijatelje.

„Napeto pratimo sve šta se dešava”, ističe.

„Znamo za hapšenja, znamo za nove, predivne lidere i svjesni smo da je vaša zemlja doživjela nešto što bi sjutra moglo da se desi i u našoj zemlji.”

Istrajna opozicija

Ulicka kaže da je ruskoj opoziciji dugo nedostajalo jedinstvo i da je zbog toga nije mogla da se efikasno suprotstavi vlastima.

I Bjelorusija se sa sličnim problemom mučila godinama, a pokušaji da se Aleksandar Lukašenko svrgne s vlasti tokom 26-godišnje vladavine propadali su u više navrata. Međutim, sada se pojavio novi tip opozicije - čini se spontano - bez jednog istaknutog lidera i istrajniji, ali sa snažnom željom za promjenom.

Ruska podrška je Lukašenku potrebna da bi se odbranio od ove nove prijetnje po njegovu dugu vladavinu.

Posljednja članica na slobodi

Aleksijevič je spisateljica i istraživačka novinarka, koja je 2015. godine dobila Nobelovu nagradu za književnost.

Prilikom saopštavanja dobitnika nagrade u Stokholmu, predsjedavajuća Švedske akademije Sara Danijus nazvala je njeno pisanje „spomenikom hrabrosti i patnji našeg vremena”. Ona živi u Minsku, glavnom gradu Bjelorusije, i aktivna je u opozicionim protestima, koji su izbili nakon osporenih izbora 9. avgusta.

U pismu objavljenom na internetu ona je, kao posljednja članica Koordinacionog savjeta bjeloruske opozicije koja se nalazi na slobodi, apelovala na pomoć međunarodne zajednice.

Njeni opozicioni prijatelji i saradnici, rekla je ona, „svi su u zatvoru ili su protjerani iz zemlje”.

Krajem avgusta bjeloruske vlasti su i nju pozvali na saslušanje, ali je kasnije puštena.

Grupa zapadnih diplomata pojavila se u stanu Svetlane Aleksijevič, nakon što je ona obavijestila da da joj nepoznati ljudi zvone na vratima. Ostali su sa njom dan i noć, dijeleći zajedničke fotografije sa spisateljicom na društvenim mrežama.

Ipak, ona ističe da hapšenja i zlostavljanja neće pokolebati opoziciju.

„Prvo su oteli našu zemlju, a sada otimaju najbolje među nama. Ali doći će stotine drugih i zauzeti mjesta onih koji su odvedeni iz naših redova.

„Lukašenko kaže da neće da razgovara ‘sa ulicom’.

„Ali ulice su pune stotina hiljada ljudi koji izlaze da protestuju svake nedjelje i svaki dan. To nije ulica, to je čitava zemlja”, navodi ona.

( Katerina Kinkulova, Oleg Antonenko )