Praznina današnjice u komadu "Ko se boji Virdžinije Vulf"
U djelu "Ko se boji Virdžinije Vulf" stariji bračni par ugošćava mlađi, nakon jedne žurke, što vodi priču u pravcu ogoljavanja konvencionalnosti malograđanskog života u jednom malom mjestu.
Došlo je vrijeme za pozorište, vrijeme za rad i predstave, poručuje reditelj Paolo Mađeli koji u Kraljevskom pozorištu Zetski dom završava svoju režiju „Ko se boji Virdžinije Vulf“ po kultnom tekstu Edvarda Olbija.
Premijera je u srijedu, sedmog oktobra, a reprizna izvođenja osmog, devetog i desetog, sve u skladu sa mjerama koje nameće borba protiv virusa korona.
Ulaznice će biti u ponudi od ponedjeljka.
„Mogu vam mirne duše reći, a to sam rijetko govorio u svom životu, imam glumačku ekipu snova! Ne bih mijenjao nijednog od njih ni za živu glavu, oni su uradili posao koji sam ja želio. Zbog korone nisu imali večernja izvođenja i mi smo ovu situaciju iskoristili kako bi radili više. Tako je sada u evropskim pozorištima, vrijeme je da se predstave stvaraju, naravno i da se igraju, ali naročito - da postoje za neko bolje vrijeme. Zahvalan sam svima koji su radili sa mnom. Zaljubio sam se u Cetinje, u njegovu demokratičnost koju ima u odnosu između dvorane i pozornice. Rijetko se događa da dođete u teatar gdje imate idealnu priču, od srca to govorim“, kazao je Mađeli kojem je ovo druga režija uvijek atraktivnog Olbijevog djela.
Ipak, ova predstava nema sličnosti sa onom koju je prije 15 godina radio u Drezdenu, kaže on i dodaje, da ni svijet u kome živimo nije isti. Tokom ovog vremena moguće je mjeriti propadanje našeg morala i vrijednosti.
U djelu „Ko se boji Virdžinije Vulf“ stariji bračni par ugošćava mlađi, nakon jedne žurke, što vodi priču u pravcu ogoljavanja konvencionalnosti malograđanskog života u jednom malom mjestu.
“Maske padaju na kraju, priča se završava vrlo negativno, samo sa jednim ciljem - da bi se afirmisalo ono pozitivno. U mraku teatarskog gledališta moramo se zapitati kakav bi bio život bez snova?”, poručuje se u saopštenju iz Zetskog doma.
Pored režije, Mađeli potpisuje i kostimografiju, asistenti režije su Milo Vučinić i Hana Rastoder, a asistent kostimografa Lina Leković.
Dramaturg je Željka Udovičić Pleština, a sistent dramaturga Stela Mišković, kompozitor je Ljupče Konstatinov, scenografi Lorenco Banci i Marko Petrović Njegoš. Glumački ansambl čine: Ana Vujošević, Dejan Ivanić, Ana Vučković, Frano Mašković i Miloš Pejović.
Cjelokupna ekipa je izuzetno zadovoljna radom na predstavi, ali i međusobnoj saradnji tokom oživljavanja jednog od najpopularnijih savremenih dramskih djela.
“Mislim da smo ono što je Olbi napisao pročitali tako da ne iznevjerimo njega, ali na način koji nas se tiče ovdje i sada. Unutar tih mračnih, divljih, ali vrlo često duhovitih dijaloga zapravo padaju maske tog načina života, imamo priliku zaviriti iza kulisa takvog društveno normiranog ponašanja. Vidimo da su oni ranjivi, da se brane brutalnošću. U ovom našem čitanju zanimljivo je to da smo mi svjesni dolaska jedne nove generacije koja je za uspjeh, mjerljiv jedino novcem, spremna ići i preko mrtvih. Ipak, lijepo je da i u takvom svijetu gdje padaju maske i postoji život bez iluzija, još uvijek imamo pravo osamiti se u ovoj civilizaciji buke i tražiti pravo na svoju utopiju“, rekla je Udovičić Pleština, a Mađeli je zaključio:
„Mislim da je ovaj tekst fantastično anticipirao ovu prazninu današnjice gdje ljudi nemaju vremena ni čitati, ni misliti o snovima, niti u sebi koordinisati neko političko ja koje bi bilo jasno i duboko utemeljeno u kulturološkim bazama. Živimo u srednjem vijeku elektronike i taj novi barbarizam stvara jednu kolektivnu prazninu i površnost“.
( Jelena Kontić )