Pregovori

Bilo je tako malo potrebno da se vratimo unazad. Naravno, ne ni u devedesete ni u srednji vijek, već u vrijeme kada među tada opozicionim partijama, a sada članicama nove parlamentarne većine nisu ”cvjetale ruže“. U narodu sada kažu da su se “vratili na fabrička podešavanja“ misleći na sve one godine međusobnih trvenja, svađa, optuživanja, napadanja, sukobljavanja, nejedinstva. Svježa su sjećanja na jun i jul, kada je svako ko nije htio na jedinstvenu opozicionu listu, bio proglašavan izdajnikom, pa sad znamo da niti je bio izdajnik niti je to bila dobitna formula.

Sada ponovo čujemo nepodnošljivu buku koju uporno proizvodi nekoliko opozicionih tribuna. Ta buka je muzika za uši odlazećeg režima i njihovih medija, koje beskrajno raduje svaka razlika unutar parlamentarne većine, gdje svaka ucjenjivačka izjava dobija naslovnu stranu i urednički komentar. Bilo bi zato mnogo korisnije da se pregovori vode iza zatvorenih vrata, a da ih ne prate kontroverzni tvitovi, postovi i intervjui.

Za dogovor o vladi je potrebno vrijeme, kako za dogovor o ličnostima, tako i za usaglašavanje sadržaja mandatarovog ekspozea odnosno programa rada. Što više pitanja bude usaglašeno već u ovoj fazi, što manje spornih pitanja bude ostavljeno za naknadne rasprave, lakše i brže će nova vlada raditi svoj posao.

S druge strane, nije dobro da se proces nepotrebno odugovlači, jer se tako daje prostor za manipulacije odlazeće vlade tenderima, trošenje budžetskih sredstava, neopravdana ili nezakonita imenovanja i zapošljavanja, brisanje institucionalne memorije u javnoj upravi. Štoviše, doprinosi se utisku kako je nova parlamentarna većina, nepomirljiva družina bez mnogo šansi na dugo trajanje. Jedna susjedna vlada i njen premijer su svojevremeno politički propali onda kad je dogovor o vladi postignut pola sata pred istek ustavnih rokova. Možda je to iskustvo iz kojeg se nešto može naučiti.

Ove parlamentarne većine ne bi bilo bez mnogih pojedinaca, partija, organizacija, koalicija, medija. Koliki je čiji doprinos, može da se analizira, procjenjuje, ali nema mnogo smisla u upornom, javnom licitiranju i isticanju bilo čije uloge i značaja. Teško je dokazivo, a i pomalo djetinjasto, danas tvrditi kako je ovaj ili onaj “donio“ nekim svojim činom ili podrškom, neki broj mandata ili neku hiljadu glasova. Kao što je naknadna pamet i prevarna priroda koja se distancira od onih koji su nesumnjivo pomogli.

Ono što je sasvim jasno i čemu ne treba tumača, jeste da svaka koalicija, pa i svaka partija ima određeni broj poslanika, te da je svaki od njih neophodan za potrebnu podršku u parlamentu.

Za pošten odnos svih prema svima, može pomoći svijest o tome da URA ima posebno mjesto jer je prešla duboki jaz koji je između dvije političke polovine decenijama kopao DPS i ima težinu u zapadnoj međunarodnoj zajednici, da Demokrate imaju značajno veći broj mandata, kao i široku prihvaćenost u zemlji i inostranstvu, ali i da je Koalicija za budućnost Crne Gore osvojila ubjedljivo najveći broj mandata. Stoga je prirodno očekivanje da više-manje srazmjerno političkoj snazi budu predstavljeni u vladi. Niko ne može svoja prava zasnivati na istraživanjima javnog mnjenja ili projektovanoj slici sopstvene veličine.

Očekivanja svih aktera se broje ministarskim mjestima, posebno važnim resorima i drugim pozicijama u javnoj upravi za koja se traži politička odluka, ali i nekim obećanim politikama i odlukama. Brojna i različita očekivanja sada treba staviti u jedan okvir - očekivanje građana, ne samo birača pobjedničke većine, ali i međunarodne zajednice, da vlada bude formirana relativno brzo, na jasnim i održivim temeljima.

U pregovorima, svaka strana mora dovoljno odstupiti od svojih početnih pozicija koje su uvijek značajno više postavljene od realnih, na koje će u krajnjem pristati svaka od strana u pregovorima. Zato oštre izjave u medijima, više liče na podizanje ljestvice, zauzimanje tvrdih pregovaračkih pozicija, nego što su iskaz ludosti i dugog jezika pojedinca.

Nova vlada ima obavezu da izvrši ozbiljne, a u nekim oblastima i radikalne reforme. Takve reforme su preduslov trajnog raskida sa starim režimom i njegovim praksama i zalog da neće biti povratka na staro. Na tom putu će se suočiti sa izazovom da makar dio postojećih mehanizama iskoriste za uspostavljanje i promovisanje sopstvenih političkih interesa, ali i sa otporima duboko ukorijenjenih struktura starog režima.

Za tako nešto su potrebni ljudi koji dovoljno poznaju sistem i resor rada, koji se neće ponašati kao slon u staklarskoj radnji, neće histerično tražiti nemoguće, niti podsjećati na bahate, samodovoljne i lažljive prethodnike. Dakle, trebaju nam pošteni stručnjaci koji se ne plaše, a koji mogu da rade u timu i sistemu koji pretpostavlja pravila i procedure.

Ukoliko učešće i podrška novoj vladi budu samo sredstvo u pojedinačnoj izbornoj kampanji za naredne parlamentarne izbore, odmah piši propalo. Ako ministri budu zagledani isključivo u sopstveni politički profil, radeći sve na korist svoju i svoje partije, a sve na štetu tima, biće svi na gubitku, a i građani zajedno sa njima. Nova vlada, kao i svaka prethodna, po Ustavu ove zemlje se bira na mandat koji traje četiri godine. Ukoliko neko pristane na ideju da je vlada privremena, kratkoročna stvar i da se umjesto državnim poslovima valja baviti sobom i narednim izborima, onda će ta vlada biti unaprijed osuđena na neuspjeh. A od tog neuspjeha, neće imati koristi nijedna partija koja je čini.

Stabilnost nove vlade zavisiće od političke volje svih aktera da se djeluje u okvirima neophodnih kompromisa, i da se partijski ciljevi stave u drugi plan u odnosu na najmanji zajednički imenitelj iskazan u zajedničkim ciljevima: da se održi ekonomija zemlje, demontiraju mehanizmi vladanja stare vlasti, ubrza proces evropskih integracija, izvrše reforme u pravosuđu i otpočne suštinska borba protiv korupcije. Na kraju, bolje da urade tri velike stvari zajedno i u cjelosti, nego stotinu sporo, dopola ili nikako. A na narednim fer i demokratskim izborima, biće prilike da se sve partije izmjere u samostalnom nastupu.

Autor je predsjednik Upravnog odbora Instituta alternativa

( Stevo Muk )