Međuvrijeme

Međuvrijeme i demoni međuvremena. Međuvrijeme zna biti opasna kategorija: ako se otegne može da istanji nadu, a može i da stvori uslove za jasniju sliku.

Ima i ovo međuvrijeme svoju dinamiku i zanimljive narativne čvorove. Aktuelno političko iskustvo - pregovaranje oko nove vlade, demontaža sistema - svima je ovdje novo. A to znači da imate spektar reakcija koje pokrivaju sve, od euforije do opreza pa i konfuzije.

Kako je sve to, rekosmo, novum, ponekad je, kod dobrog broja građana, moguća nepodešena zona očekivanja. Što zapravo očekivati? Što će biti važno iz vizure nove vlasti, a što iz vizure “novog” građanina? Hoće li budvanski crkveno-opštinski cirkus biti nova slika uloge crkve u ovom društvu? To nisu nevažna pitanja, naprotiv.

Pojavljuju se i analize kako sve ovo, zapravo, ide na ruku Đukanoviću. Čudo je ljubav prema političarima - postoje oni koji toliko vjeruju u njegovu nepogrešivost i nepobjedivost da iskreno misle da se sve ovo odvija po njegovom planu. Da je čak i poraz - njegova pobjeda.

Kao refren ovoga međuvremena odjekuju nacionalni lelekači... Prognoze su toliko crne da će sve ispod omanjeg smaka svijeta biti - neprimijetno...

Uočljiv je stanoviti oprezni optimizam kod građana, a to je osjetljiva biljka. I važna. Iako optimizam ne ulivaju povremene verbalne akcije polit veterana, kao ni Amfilohijeve slavodobitne konstrukcije oko vaskrsavanja kapele na Lovćenu. Toga filma neće gledati, pa da živi još sto godina. Takva akcija ujedinila bi Crnogorce mnogo efektnije i intenzivnije od Đukanovićeve partije i njegove intelektualne posluge sa pretenzijama nacionalnih radenika, a moglo bi značiti da “nova vlast” ima i neke skrivene obaveze prema Crkvi ili njenom mitropolitu. Ne vjerujem da je pametno novu vlast opterećivati takvim sumnjama, a mitropolitova potreba da uživa i da simbolički eksploatiše pobjedu nad Đukanovićem mogla bi postati ozbiljno opterećenje.

Uprkos aktuelnom korona bontonu međuvrijeme mnogima može skinuti maske. Kao što može ponekad stvari i ljude svesti na pravu mjeru. Današnji kandidati za novu vlast ujedinjeni su prije svega svojim - nepristajanjem. A što nakon nepristajanja? Na što pristati?

Svakako ne na poigravanje sa datumima i njihovim simboličkim potencijalom: 9. maj je nesporan, ako je išta u CG nesporno.

Profesor Krivokapić je imao sreću da uđe u izbore kao neko o kome Crnogorci malo znaju. Sada se ta “pogreška”, a zapravo blagoslov za političkog kandidata, “ispravlja” na način policijsko-propagandne mašinerije, pronalaze se slike sa nedoličnih događaja i slično… Taj policijski refleks još dugo će obitavati u crnogorskim uslužnim medijima. To vam je mjera: kada taj manir počne da nestaje, ili postane odista marginalan, to će značiti da smo na pragu normalnog društva.

Sada su popularni crkveni termini - čuli ste da Budvu zovu Mitropolijom crnogorskog turizma - mora da je i ovo okupljanje kadrova na polutajnim sastancima “sabornost” na način Veljovića.

Novinska vijest pojašnjava da je od policijskih funkcionera tražena lojalnost državi Crnoj Gori, ali, to je valjda nešto što se podrazumijeva, i što će biti jednako važno i u novim političkim okolnostima. To je zapravo, dimna zavjesa za ono što je pravi razlog, ali što zvuči mnogo manje patriotski: obavještavanje Veljovića. I poslije Veljovića - Veljović, drugim riječima…Veselo međuvrijeme. 900. broj Arta vam je u rukama. Osamnaesta godina, punoljetstvo jednog dodatka za kulturu, to nije mala stvar, čak ni u ozbiljnim kulturama…U tih 900 brojeva stalo je mnogo - čitava jedna enciklopedija priča, stavova, zapisa, gotovo hiljadu razgovora, mnoštvo kritika, teorijskih analiza, kolumni, antologijskih pjesama... Crnogorska javnost upoznala je desetine novih autora sa stranica ovoga dodatka, bila je to, svih ovih godina, tribina, otvorena i dinamična. Biće to i dalje.

( Balša Brković )