Stvaralaštvo koje sebi namijenim nema ogradu

Crtani filmovi mnogima su obilježili djetinstvo, no rijetki su umjetnici koje su upravo motivi iz ovih ostvarenja inspirisali. Srpskog muzičara Aleksandra Mitrovića Acarta inspirisao je Pera Detlić za kompoziciju koja nosi naziv “Nuklearni detlić”. Pomenuta numera u sebi nosi čuveni muzički motiv iz crtanog filma “Pera Detlić”, ali je reč o veoma složenoj kompoziciji u kojoj se provlači više žanrova. Na “Nuklearnom detliću” Mitrović je radio dvije godine, a više o kompoziciji kojom najavljuje treći album muzičar priča u intervjuu za Vijesti.

Objavio si novu kompoziciju u kojoj se kao motiv provlači čuvena sekvenca iz crtanog filma Pera Detlić. Zašto te je baš ovaj crtani inspirisao?

Taj muzički motiv sam neko vrijeme šeretski provlačio na svirkama jer mi se dopala njegova vrcavost. Sa kulturološkog stanovišta sam tada često bivao impresioniran reakcijom publike na tako jednostavnu frazu. Bilo je očigledno da nas detlić mađija još od najranijeg djetinstva. Shvatio sam da me interesuje razrađivanje te teme. Sjeo sam da dokomponujem neke note i takvog djetlića, ispresijecanog jednim džez standardom, folklornim motivima, poliritmijom i improvizacijama smo snimili za EP Studio Sessions, 2018. Kasnije smo tu verziju svirali na Nišvilu i drugim festivalima, kao i na solističkom koncertu u Domu kulture Studentski Grad. Međutim, bilo je tu još štošta za iskopati… Negdje na polovini rada na novom albumu, producent izdanja, Petar Rudić, mi je predložio da zgazimo u neriljano i da, radi eksperimenta, donesem u studio neku nerazrađenu temu. Samo patrljak. Bez ideje za orkestraciju i probe sa bendom. Onako, klot, pa da u studiju isprobavamo rješenja. Poželio sam da to bude djetlić. Ali je moj uslov bio da što dalje pobegnemo od naše postojeće verzije. Da bude kentaur, neka nova nuklearna ptica, esid etno…

Numera ima malo teksta, uglavnom na mjestu gdje je predviđen refren. S obzirom na to da si je u početku zamišljao kao instrumentalnu numeru, da li je zbog toga malo teksta ili si htio da staviš akcenat na samu melodiju i sve faze kroz koje prolazi?

U početku mi nije ni padalo na um da kompozicija bude vokano-instrumentalna. Razmišljajući kako da napravim kontratežu već snimljenim sint basovima i skofildolikim gitarama sam počeo da maštam neke etnoze u pjesmi. Vjerovatno pod tim utiskom me je jedne noći i probudio tekst koji sam povjerio ‘Srpskim glasovima’. Pošto pjesma pleše po bini sastavljenoj od raznih žanrova, što je od mene već i očekivano, dogovorio sam se sa violinistom Danielom Lazarom, koji gradi karijeru u Norveškoj, da kao gostujući solista u pjesmi zabetonira etno momente.

Inače, od samog početka sam htio rasterećeniju formu. Oblike tipa pjesma sa refrenom, prelazni oblik pesme i sl. nisam razmatrao. Tačna je konstatacija da su pjevanja refrenolika, ali se između njih dešava sijaset toga što nas odvlači od percepcije da postoje regularne strofe. Moram da priznam da sam ovdje išao za slobodnijim, linearnim poretkom, u želji da muzika ispisuje dramaturgiju. Htio sam da slušaoca provedem kroz pjesmu koja počinje skerciozno, a završava u repriznim mantrama fatalnog teksta: ‘Mene dragi nije ‘teo, Oden’o mi crni veo’…

Pjesma prolazi kroz nekoliko žanrova, koliko ih je bilo teško sve uklopiti i da li si na ovaj način želio da pokažeš da muzika nema granice?

Kaleidoskop moje muzike nije proizvod planske namjere, već izraza, slobode i kreacije. To je razglednica sa putovanja koje je počelo klasičnom gitarom, i preko džeza i godina koje sam poklonio bluzu, putuje i dalje... Ne kapiram sebe kao monožanrovskog stvaraoca. Bilo bi mi dosadno da takvo muzičko odijelo sebi krojim. Plivanje u samo jednom žanru sobom nosi redukcionizam, tj. odricanje od tonova koji su iz drugih filmova, a koje volim. To je u sukobu sa mojom trenutnom, stvaralački eksplozivnom fazom.

Naravno, igranje žanrovima podrazumijeva precizno poznavanje estetike datog stila. Jedan od mojih najvećih muzičkih prioriteta je što bolje poznavanje stilova ponaosob. U ostalom, kao recenzent muzičkih izdanja koja pristižu iz cijelog svijeta, uputno je da budem otvorenih ušiju. Važno mi je da stvaralaštvo koje sebi namijenim nema ogradu. Ono što se u mom muzičkom kazanu spravi, gulaš je od mnogolikih sastojaka.

Sa druge strane, za druge često pišem muziku koja je žanrovski vrlo precizna. Prija mi da se povremeno stilski stacioniram. Upravo ovih dana za narudžbinu komponujem muziku inspirisanu francuskom muzikom, a pišem recenziju albuma na kome gudački kvintet izvodi isključivo rumunsku folklornu muziku.

Na pjesmi si uz prekide radio dvije godine. Šta je to što ti je bilo najkomplikovanije i zašto je uopšte rad toliko trajao?

Pjesmu smo načeli još 2018. godine. Tačno je da nismo neprekidno radili samo na tome. Mnogi od nas su paralelno gurali i druge projekte i poslove, nastupali smo… Nekad i sam život bacaka tamo-amo pa se dogodi da po nekoliko mjeseci ne uđete u studio. Međutim, ne postavlja se pitanje samog konkretnog rada, to jeste vremena da se nešto snimi, isproducira itd. Najskuplji resurs, i onaj koji ište najviše vremena je - ideja. Pošto svoje projekte osmišljavam sam, a tek kasnije se granaju na ljude u bendu, producenta, ostale svirače, reditelja spota (ili u ovom slučaju autora vizuala), izdavačku kuću; nekad je potrebno da prođu dani i mjeseci da biste krenuli dalje. Kopate za najboljim rješenjem za neku situaciju u pjesmi, preslušavate snimak stotinama puta, vizualizujete arhiktekturu novih melodija itd. Ranije mi se dešavalo da pregovoranje za gostovanje nekog muzičara u pjesmi traje mjesecima iz najrazličitijih razloga. Često ti ljudi žive na drugom kontinentu… Zatim i najosnovnija logistika - kada se nešto zajednički snima treba uskladiti termin nekolicine ljudi rastrzanih obavezama u velikom gradu. Zatim, prekidaju vas godišnji odmori, banje i bolovanja, povrede, turneje, renoviranja studija, selidbe, spremanje ajvara... U ovom slučaju nam je poznati virus odložio premijeru pjesme za minimalno pola godine, jer smo mjesecima bili spriječeni da zajednički snimamo.

U pitanju je najeksperimentalnija numera koja će se naći na tvom albumu. Zašto je sve što nije standar - numera od dvije strofe i refrena, sa jednim ritmom i ponavljanjem melodije koja ispira mozak kod nas eksperimentalno?

Rekao bih i da je numera najslobodnija i ima najviše produkcijskih zahvata, iako cio album vrvi od neukalupljenosti i netipičnosti. Mada, ako je se složimo da je Zapa eksperiment, ja dođem pitak kao vlaško kolo. A šta je standar, a šta eksperiment, zavisi od konzumenta. Jer, takve numere uračunavaju konzumerizam kao ideju vodilju i precizno se oblikuju po potrošaču. To je, dakle, proizvodnja muzike iz potpuno drugih pobuda: ekonomskih, a ne umjetničkih. Kad, na primjer, proizvodite jeftin sapun, vi gađate određeni profil kupca. Po njegovom profilu osmišljavate i ambalažu, plasman… Dakle, muzika je u slučaju koji ste rekli precizno profilisan proizvod. Što je konzument standardizovaniji i sa (većim) manjkom individualizma, utoliko je lakše napraviti proizvod koji zadovoljava njegove potrebe. A, identične potrebe posjeduje još nebrojeno mnogo ljudi i može se naći muzički konfekcijsko rešenje...

I, kao drugo, to je uvozni proizvod. Region je malo tržište kako bi imao svoju autonomnu muzičku mikroklimu. Cijela planeta je pretrpana tim zvucima. Njih zovem zvuka. Ustručavam se da to svrstam u muzičku umjetnost. Čak, sve to odavno i nije eksperimentalno, već zacementirano i armirano. O ovome sam i ranije govorio - pojedinac ima izbor da li će to slušati i/ili davati djeci na slušanje. Imamo slobodu da to (ne)konzumiramo. Stvar je lične odluke. Opravdanje o opštoj društvenoj prihvaćenosti lošeg ukusa ne nalazim ni kao minimalan uput da sebe lišim mozga i ušiju. Dovoljno je, za početak, da čovjek razvija kritičku svijest. Treba shvatiti da kada loše stvari ne bi imale konzumente, one se ne bi proizvodile. Vrlo je jednostavno - u nama je snaga. To je odluka da na nešto ne pristanemo.

Na svijetu postoje megatone muzičkog blaga. Neprestano se snima nevjerovatna muzika. Za svakoga ima po mnogo toga interesantnog za slušati, kao i odgledati, pročitati... Ali, kao i svako blago - ono nikad nije na izvol’te. Ono je uvijek sakriveno i do njega se dolazi trudom. Samo korov niče svuda i nema nikakve muke da se do njega dopre. A, najzreliju voćku ubiremo na najsakrivenijoj grani.

Pjesma “Nuklearni detlić” najavljuje tvoj treći album. Šta sve publika može očekivati od istog i hoće li biti još ovakvih muzičkih ekslerimenata?

Album je planiran da bude objavljen krajem jeseni. Ranije izdati singlovi, “Kona”, “Lament” i “Oj vrbo”, su kompozicije koje će se naći na ovom albumu- Homo Ludens. U oktobru će se desiti premijera još jedne nesvakidašnje numere. Samo, ovaj put nesvakidašnje u drugačijem kontekstu. U pitanju je koncept koji nikada ranije nisam radio, a pao mi je na pamet sticajem okolnosti - dok sam pokušavao da iznjedrim tekst kompozicije.

Želio sam da ovaj album bude cjelina čije će pjesme biti stilski veoma daleko jedne od drugih. Igrao sam se fankom, dabom, džez improvizacijama, sevdalinkama, ambijentalnim zvukom, ska gruvom, programiranjem udaraljki, kaosilatorom i sl. Album ću završiti retro notama, kao i jednom svojom, a vrlo folklornom kompozicijom…

Koliko je situacija sa pandemijom sve usporila?

Pandemija je usporila planetu, čovječanstvo. Poput komete je pala na muzičku, filmsku i pozorišnu produkciju i nastupe. Muzičari najrazličitijih orijentacija i afiniteta se nadaju pokretanju sa ove tačke u toku sljedeće godine. Mnogi od njih su na rubu egzistencije. Jednostavno, bilo da svirate u restoranu ili imate skupo opremljen studio, procenat naručenih poslova je opao. Ali, pošto nemamo drugu realnost, hajde da probamo da opravimo postojeću! Svako koliko može. Postoji nebrojeno mogućnosti da se humanost izrazi. Verujem da zbir akcija može da donese čudo! Jer, ni jedna energija ne može pobjeći u etar…

Obaveza društva je da naraštajima prikazuje kulturne domete svog naroda

Ni ovoga puta nijesu izostali etno motivi. Koliko je značajno da kroz moderna djela sačuvamo tradiciju od zaborava?

To je sastavni dio, odavno srastao sa mnom. Događanje motiva inspirisanih narodnim stvaralaštvom u mojim pjesmama je spontano. To ne znači da ću vazda komponovati muziku farbanu folklorom, ali i neću stavljati sebi zabranu da se ti momenti dese na mjestima gdje se to ne bi očekivalo. Jer, prvenstveno pišem muziku kakva se meni dopada, u kakvu vjerujem, i na koju mogu da zavibriram.

Bitna je stvar štititi i pronositi kulturno nasljeđe. U svakom obliku. Naposljetku, iluzorno je očekivati da to neko umjesto nas radi. Mada, naš nabusiti etnocentrizam najčešće ima nepoklapanje na relaciji riječi - djela. Mnogi će prije obuti opanke, nego kupiti ulaznicu za koncert na kome se izvode Primorski napjevi. Jasno je šta je ovde forma, a šta suština.

Još ću reći da njegovanje tradicionalnog treba činiti iskreno. Nikako na silu. Poznajem ljude koji vrlo strastveno osjećaju soul muziku, a hladni su na ‘Bor sadila moma Evgenija’. Dolazimo ovdje do tačke u kojoj je obaveza društva da naraštajima prikazuje kulturne domete svog naroda. Tako da, iako najviše vjerujem u individualne domete i ličnu evoluciju, ne bi bilo zgoreg da se balkanska društvena svijest višestruko pozabavi problematikom (ne)podržavanja kulture i umjetnika.

( Marija Vasić )