U ringu sa koronom

Navikao je Nikšićanin Ratko Drašković da u magičnom četvorouglu bije bitku sa superteškašima i da uglavnom izlazi kao pobjednik. Na profesionalnom ringu je imao 50 mečeva i ostvario 35 pobjeda. Navikao je i da protivnika gleda u lice, da zna koga i gdje treba da udari. Nije ni slutio da će morati da se bori sa protivnikom koga ne vidi, kome se do juče podsmijavao i da će ga savladati tek u 12. rundi - poslije 11 dana provedenih na kiseoniku.

“Ma kakva korona. U nju nijesam vjerovao, sve do momenta dok me nije snašlo. Bio sam prehladio, tri-četiri dana imao temperaturu i tome nijesam pridavao pažnju. Sportista sam, nikada kod ljekara nijesam išao i mislio sam da to nije ništa. Ali, kako sam i četvrti i peti dan imao temperaturu 40 stepeni, otišao sam kod ljekara. Dali su mi terapiju i rekli da ujutro dođem na rendgen. Kako rendgen ništa nije pokazao, sledeći dan sam uradio skener i vidjeli su da imam upalu pluća sa obje strane. Odmah su me legli u bolnicu“, priča za “Vijesti“ Drašković.

Tada je saznao i da je pozitivan na kovid i da zbog ozbiljnosti zdravstvenog stanja, mora da ide u Klinički centar Crne Gore. Nije, kaže, pristao, i na svoju ruku ostao je u nikšićkoj bolnici.

“Na kiseoniku sam bio 11 dana. Prvo sam bio na 18 odsto, a maksimum je 20. To je trajalo sedam dana. Onda su počeli da spuštaju na 15, 12, pa na dva. Nije im bilo jasno kako su mi nalazi vrtoglavom brzinom otišli nabolje. Poslije deset dana, kiseonik su mi smanjili na dva. Nalazi su bili odlični, kao i skener. Onda su probali da budem 12 sati bez kiseonika, zatim 24 sata i kiseonik je pokazao maksimalnu vrijednost, stotinu. Pustili su me kući i rekli da se pazim, da dva mjeseca ne trčim. Ne trčim, ali svaki dan šetam po pet-šest kilometara i odlično se osjećam. U bolnici su mi tek nakon sedam dana rekli da sam prva tri dana bio životno ugrožen, ali da su me spasili moj život i moja snaga“.

Nažalost, kaže Ratko, bilo je i onih koji su izgubili bitku sa koronom. Među njima su i njegova školska drugarica, kao i dobar prijatelj.

“Tog dana su ih oboje prevezli mrtve pored moje sobe. I još dvoje sugrađana. Možete misliti kako se čovjek u tom trenutku osjeća. Bilo je pacijenata koji su maltene psihički pali zbog stanja u kome se nalaze, ali i onih koji su se dobro borili“.

Ta borba, kaže on, bila bi nemoguća bez požrtvovanosti medicinskih radnika. Zato i mora da ih pomene, jer zaslužili su.

“Što se tiče ljekara, medicinskih sestara i ostalog osoblja nikšićke bolnice, da im je plata 5.000 eura u ovo vrijeme - bila bi mala, koliko su požrtvovani, koliko rade, koliko se bore za svakog bolesnika. Svaki sekund su tu, izgarali su za sve nas podjednako, bez obzira da li se radi o nekom mladom čovjeku ili staroj osobi, o poznatom ili nepoznatom. Prema svima su jednaki - maksimalno profesionalni. Sve pohvale za njihov rad. I za doktore, medicinske sestre, i za servirke, čistačice, ma za sve. Nijesam kod medicinskih radnika nijednog trenutka vidio strah, ali jesam umor. Mnogo umora“.

Priznaje Ratko, da sada “vjeruje“ u koronu i da mu ne služi više za podsmijeh. Vjeruje ni onima, a njih je u Nikšiću nažalost dosta, koji su morali da “ukrste rukavice“ sa koronom.

“Sada vjerujem u koronu. I sin i snaha su bili pozitivni, ali srećom nijesu imali upalu pluća i dobro su prošli. Svima bih poručio da se paze, nose maske i ako nešto osjete da se odmah jave kod ljekara, da ne rizikuju i čekaju kao što sam ja rizikovao šest-sedam dana“.

Umorni, ali riješeni da istraju

“U redovima ispred kovid-ambulante nema zastava, nema transparenata, ni poskočica. Samo zabrinutost, ćutnja, tiha nervoza zbog čekanja...”, napisao je na svojoj Fejsbuk stranici internista Goran Jovanović, koga je kotorske bolnica u kojoj je zaposlen poslala na ispomoć kolegama u Nikšiću.

Tamo je proveo sedam dana, postao dio tima sa ljudima koje do juče nije ni poznavao, ali ih je briga i požrtvovanost za pacijente zbližila. Naučili su da ćuteći pričaju, da pogledima razmjenjuju poruke, da “uskaču i jedan drugog pokrivaju” jer, kako kaže, “sramota te pomisliti da se izmakneš ili da nešto prebaciš drugome”.

Kada je stigao u nikšićku bolnicu sačekali su ga paviljoni puni “ležećih pacijenata”, a ispred kovid-ambulante veliki broj onih koji su čekali da budu pregledani. Znao je da ga čeka dosta posla. I nije pogriješio.

“Kolege internisti iz bolnice rade u dvije smjene. Svaki dan, bez dana odmora. Njih dvojica drže i pripravnost tokom noći - naizmjenično na drugi dan. Smjene su osmočasovne, ali često se produže i na deset ili dvanaest sati. Ja sam prve večeri ‘zaglavio’ u ambulanti do ponoći. Pregledao sam dok je bilo pacijenata ispred. Jednog jutra, uprkos tome što ambulanta počinje sa radom od 14 časova, zbog velike gužve koja se napravila, počeo sam u osam ujutru i skoro da nisam stao dok mi u 15 sati nije došla pomoć. Smjenske sestre imaju dan manje za odmor nego što imaju redovno. To znači da imaju nepun dan odmora samo nakon izlaska iz noćne smjene i već narednog dana moraju na posao”, priča Jovanović.

Kaže da nije ni potrebno da pominje hronični premor zdravstvenih radnika, kao i da se događalo da zaborave na vodu, hranu i fiziološke potrebe u želji da što prije zbrinu pacijente koji su samo pristizali.

“Jedna iskusna i autoritativna sestra iz ambulante se fino dosjetila - poslala je pacijente kući i zvala ih svakog ponaosob da dođu kada se približi vrijeme njihovog pregleda. Rekao sam joj da bi joj se u normalnom sistemu smiješilo mjesto u organizacionoj hijerarhiji ustanove”.

Posao ljekara se, kaže Jovanović, ne završava odrađenim pregledima. Treba pisati i otpusne liste, a umor sustiže. Ali se ne predaju.

“U međuvremenu, primaju nebrojene pozive jer familija i prijatelji pacijenata na sve načine pokušavaju da izvuku koju informaciju više o zdravstvenom stanju. A ako ne mogu doći do doktora, mole članove porodice da oni pitaju doktora. Sve to čini rad u kovid-bolnici izuzetno zahtjevnim i napornim. Kažu da su im obećali solobodne dane, da odmore kad prođe trenutna kriza. A kriza traje... Na kraju, kada se završi radni dan, malo vremena ostaje za odmor i porodicu. Poseban problem čini kada se ljekari i medicinske sestre zaraze i budu ‘izbačeni iz stroja’. Tada sav posao pada na preostale”.

Na koronu nijesu imuni ni zdravstveni radnici. Prema posljednjem izvještaju, u Opštoj bolnici u Nikšiću kovid pozitivno je pet ljekara, 17 medicinskih sestara i tri zaposlena u tehničkoj službi.

“Za to sedam dana najteže mi je padala vizita. Obilazak pacijenata je trajao satima. Počne oko 8 ujutro i završi oko 13 ili 14 časova, a nekad i kasnije. U ambulanti nekako brže prođe vrijeme, a na odjeljenju nikad da prođe”. Pacijenti različito reaguju, kaže Jovanović, kada im saopšte da moraju biti hospitalizovani.

“Neki su zabrinuti, neki se ne boje. Neki su voljni da ostanu, neki ne, pa se moraju ubjeđivati da je u njihovom interesu da prihvate hospitalizaciju. U kovid ambulanti je, po gruboj procjeni, oko 90-95 odsto pozitivnih, a od toga najmanje 80 odsto ima lakšu ili težu upalu pluća”.

Tokom prvog talasa u Nikšiću ljudi gotovo da nijesu znali nekoga ko je kovid pozitivan. Danas se sa bojaznošću pitaju - a ko nije. Zato je smijeh, onaj zdravi, koji se ne prepisuje na recept, ali je neizostavan u borbi protiv svake bolesti, prijeko potreban. Zna to doktor Jovanović. Zato je navikao da pacijente, osim znanjem i stručnošću, liječi i razgovorom.

“Trudim se da razgovorom i šalom oslobodim pacijenta straha i grča. Iz Nikšića posebno pamtim jedan bračni par kada je domaćin prvi krenuo da se pregleda, a ja zahtijevao da prednost da supruzi. Iz tog detalja je nastala priča o istorijskom položaju žena u crnogorskom društvu, a suprug je prihvatio šalu pa je govoreći anegdote o tome nasmijao cijelu ambulantu”, kaže doktor kome je nikšićki humor prijao.

Prijale su mu i kolege sa kojima je sedam dana dijelio dobro i zlo. Zato bi, bez razmišljanja, ukoliko bude potrebno, ponovo došao na ispomoć.

“Apelovao bih na kolegijalnost i solidarnost kod svih medicinskih radnika, kao i na veće razumijevanje i toleranciju građana. Zdravstveni sistem je prenapregnut i mora se spriječiti njegov kolaps”.

Život ne smije stati, ali nema mjesta opuštanjima

“Napisao sam ovo jer znam da ne vjerujete NKT-u iako su konačno malo odmorili od politike. Znam da meni vjerujete. Ne zaj…….. se ljudi! Pamet u glavu. Zbog svojih bližnjih”, napisao je Jovanović na FB stranici na kraju posta u kome je opisao jedan dan iz nikšićke bolnice.

Za “Vijesti” kaže da sada svi moraju zaboraviti na razlike, prestati sa teorijama zavjere, jer suviše je skup način “razbijanja iluzija”.

“Mjere NKT-a prvih mjeseci krize, uprkos izrazitoj restriktivnosti, uglavnom su se poštovale. Nakon toga zapažena je nekonzistentnost i kontradiktornost u odlučivanju, osjetio se upliv dnevne politike u struku i mnogi građani su bili ogorčeni i ljuti. Dio njih ne poštuje mjere iz inata, dio iz neznanja i prihvatanja teorija zavjere. Lično sam u više navrata kritikovao odluke i neodgovorne izjave predstavnika NKT-a, ali mislim da je sad situacija takva da se svi skupa, uprkos razlikama, kao medicinski radnici i građani izborimo sa epidemijom koja uzima veliki danak. Život ne smije stati zbog korone, ali nema mjesta opuštanjima. Mi se stalno gubimo u krajnostima, a za balansiran pristup po sada dostupnim iskustvima, nam treba više samosvijesti i samoodgovornosti. Oni koji ne vjeruju u koronu su, uprkos informisanosti i upozorenjima stručnjaka, skloni teorijama zavjere. Kod njih uvjerenje nadilazi razum i to je opasno, jer kada se oni ili njihovi bližnji razbole, to je najskuplji način razbijanja iluzija”.

( Svetlana Mandić )