Pitanje neba

Kad političare treba držati za riječ? Uvijek. Kad ih treba shvatati ozbiljno? U svakom trenutku. U protivnom, bili bismo kao meteorolozi koji ignorišu radarske izvještaje. U protivnom, moglo bi nam promaći da prije izlaska treba ponijeti kišobran. I ko bi nam onda bio kriv što nam se nebo obrušava na glavu?

Zdravka Krivokapića, kao i nebo, shvatam veoma ozbiljno. Recimo, spremno sam mu povjerovao kad je, uoči izbora, objasnio kako ga je tek Zakon o slobodi vjeroispovijesti motivisao da se uključi u politiku. Shvatio sam ga ozbiljno i kad je za jednog od svojih uzora istakao Mahmuda Ahmadinedžada, kolegu inžinjera i bivšeg predsjednika Irana, poznatog po asketskom imidžu, bijelim košuljama i mučenju političkih protivnika, te tvrdnjama da u Iranu homoseksualnost ne postoji i da je AIDS zapadnjačka izmišljotina. Nisam bagatelisao ni njegovu ozarenost na snimku iz 1999, kad je učestvovao u nekoj vrsti četničke grupne terapije pod vođstvom guru-teroriste Nikole Kavaje, tik ispod slike izvjesnog Radovana K, ratnog zločinca. Izuzetno sam ozbiljno shvatio i uznešeno padanje na bradu mitropolitu Amfilohiju, veče nakon izbora, kaogod i kafansku zdravicu Marku Careviću, u kojoj je, inžinjerski nadahnuto, valjda ponešen Carevićevim kađenjem budvanske Opštine tamjanom, uskliknuo da „ako se ne budemo okrenuli do kraja vjeri onda sve što smo radili je malo; mi treba prvo da svjedočimo vjeru pa sve drugo”. Zdravicu je dr Zdravko iskoristio i da predloži da se više ne slavi 9. maj, dan pobjede nad fašizmom, već 23. i 24. septembar, dan neke „druge pobjede”, koja bi trebalo da transformiše Crnu Goru u nekakvo metakompetitivno društvo u kom ne treba „da se svađamo, da se nadgornjavamo, nego da budemo u takmičenju ko je bolji domaćin”. Kome to nije bilo jasno, zanesenjački je dodao kako je Crnu Goru na dan izbora, vješto se natkrilivši, od zla sačuvala Bogorodica lično. (Okej, ovo je malo teže shvatiti, ali ipak zvuči ozbiljno.)

Priznajem, nisam htio ozbiljno da shvatim ostroške konsultacije oko sastava buduće vlade, niti mi je prijalo da zamišljam Amfilohija i Joanikija kao Don Vita i Don Mikelea crnogorske politike, ali ipak sam morao, jer je radarski izvještaj tako nalagao. Nije mi bilo ni do čitanja Krivokapićevog manifesta u Washington Timesu, relativno beznačajnom mediju, ali zato pouzdanom glasilu američkih rasista i ekstremnih desničara koji vole da se pretvaraju da to nisu. Međutim, morao sam da se uozbiljim kad sam vidio da budući mandatar tamo pominje nekakav „progon hrišćana” (što američkoj desnici draži intervencionistički nerv) i da Zakon o slobodi vjeroispovijesti naziva „neustavnim”, iako pitanje njegove ustavnosti nije odlučivano ni pred jednom sudskom instancom, domaćom ili međunarodnom. (Dalo bi se očekivati da jedan profesor na predmetu „Sistem menadžmenta kvalitetom” pravi razliku između preliminarne procjene i ovjerenog sertifikata, ali tu smo ga možda preozbiljno shvatili.)

U političkoj meteorologiji, takođe treba obratiti pažnju na varijacije u pritisku i vlažnosti atmosfere, koji recimo dovode do toga da se inicijalna prognoza o „ekspertskoj vladi” polako pretvori u, kako Krivokapić nedavno najavi u Vijestima, vladu od “eksperata za pojedine oblasti” i „ljudi koji su u politici”. Tu su i mjestimična zasljepljujuća svjetlucanja, poput Abazovićeve izjave da crnogorskoj opoziciji nije pomogla Crkva već Bog lično (a ne tek puka Bogorodica, neinformisani naš Krivokapiću), te Bečićevo dodolsko prizivanje božje pomoći za skupštinskom govornicom. Ne treba zaboraviti ni na mračnije fenomene, one koji se prećutkuju ali svi znamo da postoje, poput Milačićevog veselog primitivizma dok cijepa zakon o istopolnim partnerstvima pred kamerama, Mandićeve skupštinske pošalice na temu političkih ubistava, te značaja koji se pridaje ženama u politici: od minimalnog prisustva u klupama do maksimalnog odsustva u pregovorima oko vlade. (U ovom poslednjem novi pobjednici se ne razlikuju puno od DPS-a.) Sve u svemu, političare treba shvatati ozbiljno.

Trokoalicionoj koaliciji treba, naijskrenije, poželjeti sve najbolje u njihovoj deklarisanoj misiji unapređivanja života u Crnoj Gori. Uz to se, međutim, ne smije sklanjati pogled s političkog horizonta, niti se smije (samo)ućutkivati kritička svijest. Upravo zato što je DPS, putem raznih spiskova, snimaka, koverti i tajnih dilova dovela zemlju do ruba ponora, uključujući to da popovi vode kadrovsku politiku, pogled u političko nebo treba što više izoštriti.

Sasvim konkretno, s obzirom na sve rečeno i viđeno prije i nakon izbora, treba se spremiti na pokušaje pretvaranja jedne sekularne demokratije u rajski vilajet po mjeri monaških snova. Tim snovima, nije teško pretpostaviti, plutaju vizije o ulivanju Crne Gore u “srpski svet”, uvođenju vjeronauke u škole, zabrani abortusa, ukidanju zakona o istopolnom partnerstvu, reviziji istorijskih udžbenika po mjeri onih koji popove-koljače proglašavaju za svece i odlikuju ratne zločince, učešću lica u mantijama u nadzornim i upravnim odborima, te povezivanju Crne Gore sa klerikalno-desničarskim organizacijama u Rusiji i Evropi. Kad snovi dođu na dnevne redove raznoraznih skupštinskih odbora i državnih komisija za odbranu permanentno ugroženog srpstva, nećemo imati pravo da se pravimo da ništa od ovoga nismo vidjeli na vrijeme, makar i živo meso - kako nam mitropolit jednom poželje - od nas otpadalo, pet puta i pet hiljada puta.

Gledajmo, dakle, u nebo. Sad kad je palo i zasvježilo, ne bi loše bilo da malo dune i razvedri. Oblaci su to. Ko zna kakva se smutina valja iza brda.

Autor je neurobiolog i pisac. Živi u Čikagu.

( Vojislav Pejović )