NEKO DRUGI
Izdajica
Je li izdaja od zemlje koju toliko voliš, toliko da svoju i još poneku stranku zoveš probosanski blok (dakle ostale su, eo ipso, antibosanske), svakodnevno krasti, osiromašivati je, ne dopuštati joj napredak ili je izdaja barem ponekad, u napadu zdrave svijesti i savjesti, ukazati na to? Jesu li izdaja kriminal, korupcija, nepotizam... ili ukazivanje na to?
Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki: A kto je to i šta je to izdajica da prostiš? A zapitani odgovor njemu hitan tad dade…
Ovih je dana jedna od nekoliko političkih anonimki dovedenih da u sarajevskoj kantonalnoj skupštini budu poslušne dizačice ruku rekla: ”Najviše mrzim izdajice!”
A rekla je to nakon što je kolega do nje podnio neopozivu ostavku na sve funkcije u Stranci, pa je tim činom postala upitna i Vlada tog kantona, ali i mnogo toga drugog.
I tako naša omladinka, pametnica, a još više od toga - poslušnica - ispalila kao u dječjoj igri: ”Najviše mrzim izdajice”.
Ne, ne reče ona Brankoviće, jer to je iz drugog narativa, a k tomu Brankovića ima i kod njih, ona reče izdajice, jer ”Mi smo seje ispod Kozarice, gdje ne rađa majka izdajice!”
Rigidne omladinke su te koje uvijek znaju tko je izdajica i one pjevaju o tome…
Ima se stoga smisla pitati tko je to, što je to izdajica? Što je izdaja i tko je izdajica danas i ovdje?
I ima li toga igdje izvan dječje igre i, eto, politike?
Svjetska je povijest (a tek umjetnička ”prezentacija” fenomena) puna izdaja i priča o izdajicama. Ništa novo, tako da mi dođe da povjerujem na riječ mladoj političkoj anonimki, tj. poslušnici.
No, da ipak vidimo kako ovdje stvari stoje…
S novom izdajom i novim izdajicom…
Već smo mnogo puta (možda i previše puta!) i doživjeli i vidjeli izdaje i izdajice i u ovim našim kratkim životima. Izdajica je ono što kod drugih najviše volimo, a kod svojih najviše mrzimo.
Tako se u Sarajevu izdajice srpske ili hrvatske ”stvari” doživljavaju kao ”pošteni Srbi i Hrvati”. Oni isti koji su negdje drugdje i nekome drugome izdajice, oni koji se ”najviše mrze”.
Ta je formula s pridjevom ”pošteni” ostala od vremena komunizma, samo je varirana, ako već nije i doslovce prepisana.
Tada je bila, sjećamo se ili podjećamo zarad stranačkih omladinki: ”Radnici, seljaci i poštena inteligencija”. U Sarajevu su to danas, kako rekosmo, osim pošteni Srbi i Hrvati (ne znam kako stoji s poštenim ili nepoštenim pripadnicima manjina), i oni koji cinkare Trumpa, ali nisu oni koji cinkare Erdogana ili iranskog ajatolaha.
U Banjoj Luci ili Mostaru su neki drugi omiljeni, i neki drugi omraženi izdajnici.
Pretpostavljate, sve suprotno od Sarajeva.
Ništa lakše za shvatiti, jer pobogu, znamo da je svijet crno-bijeli film, s crno-bijelo podijeljenim ulogama i junacima gdje na kraju uvijek pobijedi pravda. A ako ne na zemlji, onda svakako - na nebu!
Tako nas barem uče vjernici, naročito oni koji gore od pravdoljubivosti i koji su u ime te obećane ”pravde na nebu” spremni već ovdje izigravati božje egzekutore. Dugo im je i daleko čekati na vječnost (ako u nju, osim deklarativno, stvarno vjeruju)! A i zašto bi kad oni znaju što Bog, Alah… želi, a bit će da su od njega i ovlašteni.
A, eto, riječ izdajica ovih je dana prilijepljena kao etiketa na leđa jednog od njih (doskora miljenika!) koji mjesecima upozorava na kriminal, korupciju, nepotizam, neprocesuiranje (makar i interno, stranačko) ”grešnika”, dapače upozorava na nagrađivanje nositelja najgorih kriminalnih radnji u njegovoj Stranci o kojima bruji ne samo cijelo Sarajevo, nego i cijela država, a Stranka se pritom guši u šutnji.
Zavjera šutnje kakvu bi poželjela bilo koja mafijaška struktura na jugu Italije. Šutnje o problemu i posvemašnje diskvalifikacije izdajice.
I sad da vidimo, zajedno s tim djevojkama koje su bez dana radnog iskustva (osim ako iskustvo nije lijepljenje predizbornih plakata za Stranku) uskočile u skupštinske klupe za velike plaće i za malo posla (pogledati ponekad u šefa stranačkog kluba i na njegov mig dići ili ne dići ruku), kako stoje stvari s izdajom.
Je li izdaja od zemlje koju toliko voliš, toliko da svoju i još poneku stranku zoveš probosanski blok (dakle ostale su, eo ipso, antibosanske), svakodnevno krasti, osiromašivati je, ne dopuštati joj napredak ili je izdaja barem ponekad, u napadu zdrave svijesti i savjesti, ukazati na to?
Jesu li izdaja kriminal, korupcija, nepotizam u što ne smijemo sumnjati ako na to ukazuje insider (jedan od brojnih zadnjih godina) ili ukazivanje na to? (Gdje su sad Alah i vjerska učenja, moralne norme? Ili su one tu samo zarad drugih?)
Je li to možda, pitaju li se pritom omladinke, rušenje BiH ili su za ”rušenje” krivi oni drugi. Uvijek i samo drugi, oni koji za sebe nisu na vrijeme prigrabili atribut patriotski?!
I, ne najsposlije, ništa im o ”izdaji” ne govori čak ni riječ njihova predsjednika koji ne negira sve rečene optužbe zbog čega je član njihova predsjedništva izišao iz Stranke, nego govori imanentno (uključujuće) priznanje: ”Vidite gdje su sad oni koji su izišli iz Stranke!”
Čudno, ali ne i neuobičajeno. Ne kaže da to nije istina, nego vidite gdje su sad oni koji su upirali prstom u to?!
Sjećamo se da su u BiH deseci tužbi (ako su uopće!) podignute (ili barem zaprijećene nakon spektakularnih medijskih ukazivanja na afere ili čak hapšenja) protiv visokopozicioniranih političkih osoba (ili osoba pod zaštitom stranaka) i nijedna nije završila pravosnažnom presudom.
A iz svijeta, iz međunarodne zajednice se svakodnevno ukazuje na BiH kao na visokokorumpiranu zemlju i njezine kleptomanske čelnike.
I nikad nijedan od njih nije demantirao kriminal, umiješanost u kriminal, zloupotrebu ili opstrukciju sudskih postupaka, ali jesu govorili kako nisu zadovoljni radom sudskih vlasti (kad bi trebalo procesuirati neke od njih), što je značilo upozorenje njihovim ljudima u tim strukturama, kao pristisak na taj (tobože) stup društva.
Čak su i licemjerno govorili kako imaju povjerenje u bh. sudsku vlast, a i to je bilo samo upozorenje njihovim ljudima koje su iz stranaka postavljali i za tužitelje i za suce da paze što rade. (Jer su ljudi od povjerenja i da ne budu izdajice!)
Pa tko bolje zna opstruirati provedbu zakona od onih koje je Stranka (Stranka te prati - rekao bi jedan lik iz humorističkog serijala Lud, zbunjen, normalan) za takvo što i postavila na to mjesto.
Zastare, proceduralne pogreške, nedostatak dokaza samo su neke od fraza koje za visoke plaće (kao i kod onih kantonalnih omladinki!) pokrivaju njihov nekvalitetan rad ili nerad.
Zamislite kirurge, zubare, ginekologe, okuliste, vozače autobusa, pilote, profesore… da godinama tako nekvalitetno rade svoj posao…
Ne bi BiH imala ni ovih sadašnjih jadnih 3,5 ili mrvu više milijuna stanovnika i ne bi joj trebala korona da joj dohaka…
No, eto, pravnici, što školovani, što s kupljenim diplomama, ali svakako sa stranačkim blagoslovom i strankama ucijenjeni, rade najnekvalitetniji posao u zemlji.
I to za koje visoke plaće!
Što je također dio onog već spominjanoga visokokorumpiranog sistema zbog kojega je ”zabrinut” i tužan čak i Visoki predstavnik u BiH.
Dakle, što je izdaja? Tko je izdajica?
Mi očito ne znamo, ali omladinke u Kantonalnoj skupštini to, bit će, znaju. Dobro znaju. I zato ga najviše mrze. Sreća pa one pritom dok svesrdno mrze izdajice, same ne izdaju nade i očekivanja naroda i 30 godina nakon rata pa nam sve cvijeta…
A izdajice su oni koji su napustili ovu zemlju i otišli u zemlje vladavine prava…
A ne tamo, vidi vraga, gdje vladaju Lukašenko, Erdogan, kojekakvi ajatolasi…
Čak i od njih, tih njihovih idola svijet bježi. Kamo? Pa na Zapad! Kamo bi drugo?
Te omladinke i slične ne-izdajice (slijepim posluhom ”slijepim” vođama) doveli su ovu zemlju dotle da nam se i migranti s naših ulica počinju rugati: ”Što vi čekate, mi toliki svijet prošli da odemo na Zapad, a vi ni tu jednu granicu da pređete…”
Omladinke iz ove priče i stranački poslušnici (uhljebi) znaju zašto ne, a ostali neka razmisle.
( Željko Ivanković )