Konkurs Ministarstva sporta

Kažu da ima nekoliko hiljada sportskih klubova u Crnoj Gori. Možda se pitate, zar toliko, skoro koliko i sportista? Pa... bilo je izgleda unosno osnivati klubove svih ovih godina. Stotinak eura za registraciju, za poligon - ko te pita... koristiš tuđi, trenera - ma kakvi... to nekako smuljaš, i još par sitnica, statut, pečat, i.... eto kluba! Lijep kao Real, u pravnom smislu. Dalje kreće ono glavno, sitan vez oko komisije za raspodjelu novca na državnim konkursima. A konkursa je godišnje tri. Jedan uvijek početkom godine kod Sekretarijata (danas Ministarstva) za sport. Drugi s jeseni, od prihoda igara na sreću. U međuvremenu bude i onaj treći, opštinski konkurs. Uglavnom, država nije ostajala dužna sportu, igra je bila sa raspodjelom. Isto tako shvatamo i zašto je toliko klubova.

Po prirodi stvari, u malim ekonomijama nema puno izvora novca sportu. Konkursi mu, nekako, dođu kao zlatni rudnik. Učestvuju svi, i olimpijci i neolimpijci, i profesionalci i amateri, i reprezentativci i rekreativci, i ko voli Crnu Goru i ko ne, i klubovi i savezi... ma svi. Ono ima i par jakih ino-firmi, ali to su kraljevski jeleni, zabranjeni za odstrel običnih klubova. Stoga je većina okrenuta konkursima, nišani par stotina eura, neko hiljada, i to je to. Tako godinama, svima po malo, nikome dovoljno, i kvalitet crnogorskog sporta je pao. Šaljivo rečeno, sve ih češće „ćeramo preda se“ na velikim takmičenjima. Ne može se reći da nije bilo uzleta naših sportista, ali kratkog daha. Prosjek je pojeo kvalitet. Dok se podmire svi, talenat pregori i ode u aut. Gdje krivim zakonodavca - nedorečeni pravilnici. Sjutra osnuješ klub za male pare - dobiješ glas u skupštini ravan višestrukom šampionu sa pet reprezentativaca. Pa kako, mili?! Ha... pa tako, zakon ne ograničava.

Sa ovakvim nasljeđem, novom Ministarstvu sporta nesporno da nije lako. Na konkursu se sada traži brdo papirologije od klubova. OK, da nisi u blokadi, da si ovamo registrovan, da onamo ne duguješ, jesi li živ... itd. Samo niko ne pita ono najvažnije: baviš li se ti, prijatelju, ozbiljno tim sportom? Učestvuješ li na takmičenja ili se samo takmičiš po konkursima? Da vidim bilten sa državnog prvenstva, sa lige, sa kupa. Gdje si tu, prika moj!? Ostavi se zvučnih naslova programa na konkursima, sve šampion do šampiona. To borci za mlade, to protiv droge, za zdrav duh... i tandara mandara. A ovamo nemaju poligon, jedan trener radi kod petorice, praktično nemaju ni kluba.

Pomenuh ranije, ti klubovi od sto eura. Ne samo da sisaju krv našem sportu, oni ulaze u samu njegovu srž. Kao surlaš u srce palmi. Dosežu do odluka izbornih Skupština sportskih saveza. Kako? Evo, tip 'ladno dođe na Skupštinu, iz rukava izvadi 20 punomoćja uredno registrovanih (uspavanih) klubova, tresne od stol - i prevagne u izboru predsjednika saveza. Potpuno legalno, iako nemoralno, njegova struja preuzme savez i formira izvršni odbor! Pa kako je to moguće? He, he... prosto kao pasulj, po sadašnjoj regulativi, a neki je hvale da je solidna. E sad zamislite koliko su štete napravile te stotine praktično falš klubova, računajući na to da „dva loša ubiše Miloša“. Nama pregaoci i reprezentativci, ako slabo koga poznaju u Podgorici, s reda bivaju skrajnuti od grupe šunja po kabinetima i konkursnim komisijama. Ma da li je to moguće, pitate se ponovo, u zemlji pretendentu na mnogo čega i članstvo u svašta nečemu po Evropi i svijetu. Da da, dragi moji, i te kako, dešava se, danas, live!

Autor je predsjednik Streljačkog kluba Herceg Novi

( Nikola Perišić )