Budućnost Crne Gore je na Zapadu

Nakon tri decenije jednopartijske vladavine, prekidom na miran način novoizabrana vlast će uskoro povesti malobrojni balkanski narod Crne Gore u nepoznate vode. Novonastale koalicije uključuju partije koje su ujedinjene više u svojoj opoziciji prema odlazećem režimu nego u svojim politikama i ideologijama.

Vašington i glavni evropski centri ubrzavaju svoju podršku da bi obezbijedili da njihov novi NATO saveznik i kandidat za ulazak u Evropsku uniju nastavi evrotalantskim putem, dok Rusija i Srbija i dalje traže nove načine da promjene pravac i obnove svoj uticaj.

Crna Gora možda ulazi u novu eru, ali protekli period vladavine jedne partije značajno je produbio politička previranja i geopolitičku nestabilnost u zemlji. Nakon odlučujućeg glasanja na referendumu pod međunardnim okriljem 2006. godine, Crna Gora je nastavila nesigurno putem demokratije i tržišne ekonomije. Sadašnji predsjednik, Milo Đukanović, bio je na funkciji predsjednika ili premijera svih proteklih trideset godina. Iako je u istoriji obezbijedio mjesto tvorca moderne i nezavisne Crne Gore, njegov režim se na kraju urušio pod teretom ohole, sistemske korupcije i nazadovanjem prava i sloboda. Takva njegova sudbina treba da pošalje jasnu poruku svima na Zapadnom Balkanu, na kom je korupcija već zaustavila i izobličila demokratski razvoj.

Ove godine “Freedom House” je snizio status Crne Gore od „slobodne“ u „djelimično slobodnu zemlju“ prvi put od 2003. godine. Amnesty International kritikuje Crnu Goru zbog eliminacije slobode štampe, odsustva procesuiranja ratnih zločina i tolerancije zloupotrebe policijskih ovlašćenja prema manjinama.

Nakon što je izgubio na izborima, Đukanović je pokazao posljednji stisak svoje snage. Njegove pristalice su izašle na ulice da protestuju protiv izbornog ishoda, ali su se povukli nakon što su međunarodni posmatrači ocijenili da je izborni proces bio demokratski i fer. Kao i u slučaju taktike zastrašivanja svih lidera čija moć blijedi, Đukanovićevo apokaliptično upozorenje da bi nova vlast izvukla Crnu Goru iz NATO i povukla priznanje Kosova je pretjerivanje. Demokratski front, koalicija koja je osvojila najveći broj glasova različito orjentisanog biračkog tijela i čiji će lider najvjerovatnije biti novi premijer, predstavljao je glasače koji se najčešće identifikuju kao Srbi. Međutim, na proteklim izborima, ova koalicija je ujedinila i druge grupe birača nezadovoljne postojećim režimom. Ideološki, Front je podržan od strane Beograda i miljenik je Moskve, ali je takođe i proevropski i čvrsto je obećao da neće podrivati konstruktivno partnerstvo Crne Gore sa NATO-om ili povući priznanje Kosova. Takođe, nije izgledno da će u budućoj Vladi kontrolisati ključna ministarstva koja su odgovorna da očuvaju prozapadni kurs Crne Gore. Štaviše, ova koalicija može efikasno vladati samo sa drugim partijama koje su bez sumnje prozapadno orijentisane i koje bi, uz podršku zapadnih centara, trebalo koaliciju da održe kao jednu cjelinu.

Među njima su i partije koje predstavljaju albanske i bošnjačke zajednice u Crnoj Gori. Sa dekorativnim mjestom u prethodnim Đukanovićevim vladama, Albanci kao starosjedioci, koji su odigrali kritičnu ulogu u osvajanju nezavisnosti Crne Gore, treba da dobiju priliku da vrše suštinsku vlast i udio u značajnom procesu odlučivanja u novoj vladajućoj koaliciji. Ostati u opoziciji značilo bi da bi albanski faktor izblijedio u naredne četiri godine. Prkositi u protestu nije dovoljno; oni moraju iskoristiti jedinstvenu poziciju i pregovarati oštroumno da bi obezbijedili sustinske dobiti. Uz ključne pozicije u Vladi na mjestima potpredsjednika Vlade i zamjenika ministra finansija, Albanci moraju izdejstvovati neko od ključnih ministarstava, kao što je Ministarstvo turizma ili Ministarstvo poljoprivrede, umjesto do sada gotovo simboličnog Ministarstva za ljudska i manjinska prava. Oni bi takođe morali imati puni proporcionalni udio u ostalim sektorima, uključujući pristup ključnim ekonomskim polugama, kao što su rukovodeće pozicije u Plantažama, Aluminijskom Kombinatu i Montenegroerlajnsu. Po prvi put će biti u prilici da utiču na političke procese, da okončaju ili smanje dugogodišnju ekonomsku diskriminaciju, isprave Đukanovićevu eliminaciju zagarantovanih skupštinskih mjesta i da učestvuju u benefitima integracije Crne Gore sa Zapadom.

Uz sve ovo, Albanci će imati koristi i od čvrstih političkih veza svoje dijaspore sa Sjedinjenim Američkim Državama. U Podgorici, albanski lideri će osigurati da Crna Gora stručno upravlja osjetljivim bilateralnim odnosima sa SAD narednih mjeseci. Nasuprot nekim liderima sa Balkana 2016. godine, oni neće dozvoliti da Crna Gora neprimjereno igra jednostranu partijsku ulogu tokom predsjedničke kampanje u SAD. Oni znaju da, uprkos anketama, predsjednik Tramp može poblijediti na izborima po drugi put. Oni takođe znaju da su, iako je tradicionalno mišljenje da zemlje na Balkanu više napreduju pod demokratskim predsjednikom, republikanci djelovali odlučno u podršci napretku njihovih interesa. Sa svojih novih snažnijih pozicija, Albanci u Crnoj Gori su spremni da sarađuju konstruktivno i sa predsjednikom Trampom i sa Bajdenom.

Iako je izgledno da neki „igrači “u novoj Vladi neće biti idealni, smjena vlasti je zdrava i biće pravi test. Odlazeći DPS treba sada da iskoristi vrijeme za promišljanje i reformu na način koji je konzistentan sa Zapadom, ne samo u retorici već i u vrijednostima. Dolazeća vlast suočava se ne samo sa neizmjernim izazovima neophodnih reformi već i legitimnim skepticizmom značajnog dijela stanovništva i opreznim pogledom zapadnog svijeta.

Neki pojedinci u novom rukovodstvu Crne Gore nastavljaju da gledaju prema Istoku, međutim i oni shvataju da njihova budućnost leži na Zapadu. Gladak izbor Alekse Bečića za predsjednika Skupštine i njegova potvrda da će nova Vlada biti suočena sa dubokim skepticizmom je ohrabrujući znak. Crna Gora mora nastaviti da demonstrira iskrenu posvećenost zapadnim vrijednostima. Zahvaljujući liderstvu SAD koje je okrenuto budućnosti, uz njegovo nadgledanje i podršku, Crna Gora je spremna da se vrati na svoj demokratski put ka Evropi.

Autor je albanski Amerikanac rođen u Crnoj Gori; bivši je direktor Nacionalnog albansko-američkog savjeta, Njujork

( Martin Vulaj )