Zvuk moje gitare je moj glas

Anabel Montesinos je jedna od najvećih svjetskih umjetnica danas kada je klasična gitara u pitanju. Ona je krajem avgusta nastupila na Nikšić Guitar Festu za koji je priredila video koncert, zbog poznate epidemiološke situacije u svijetu, koji je publika festivala mogla pratiti na Fejsbuk stranici festivala i Televiziji Nikšić, a dostupan je i na Jutjub kanalu nikšićkog festivala gitare.

Mlada gitaristkinja iz Španije važi za liderku u svijetu klasične gitare, dobitnica je više od deset prvih nagrada na velikim gitarskim takmičenjima i najmlađa je pobjednica, u kategoriji od 17 godina, na međunarodnom takmičenju gitare Francisco Tarrega u Španiji. Imala je koncerte širom svijeta, a njena prošlogodišnja turneja završena je izvedbom „Bohemian Rhapsody” kultne grupe “Queen”, za orkestar, hor i gitaru, odnosno izborom pjesama rok sastava koji je publika sa oduševljenjem prihvatila.

Podijelila je koncertni plakat sa španskim virtuozom Pacom de Luciom, predstavljajući „drugu stranu španske muzike“. Njene albume hvalila je međunarodna štampa naglašavajući ljepotu, svježinu i virtuoznost njenih interpretacija. Snima za izdavačku kuću Naxos.

Montesinos za “Vijesti” govori o svojim počecima ističući da je u svijet muzike ušla sa pet godina birajući prvo violinu, da bi potom sviranje nastavila na gitari, priča o (virtuelnom) nastupu na nikšićkom festivalu gitare i kaže da se nada nekoj novoj prilici da posjeti Crnu Goru - zemlju u koju nije bila još uvijek ali na koju je asociraju mnogi talentovani muzičari, komentariše i novu muziku koja se sve više podvrgava uticaju tehnologij, a najavljuje i svoj treći CD koji bi trebalo da bude objavljen početkom naredne godine.

Specijalno za Nikšićki festival gitare pripremili ste koncert, ovoga puta video nastup zbog poznatih okolnosti sa virusom korona. Da li biste voljeli da ste mogli nastupiti pred crnogorskom publikom uživo, a sa druge strane koliko je dobro što uopšte postoji mogućnost da muzika i festivali poput ovoga nađu put do javnosti čak i u vremenu korone?

Tako je, moj koncert na Nikšić Guitar Festu bio je u formi video koncerta. Naravno da bih voljela da sam mogla da odsviram koncert uživo za crnogorsku publiku! Za mene je veoma važno da da se stvori veza između umjetnika i publike, a naravno da to ne možete osjetiti kada svirate za praznu dvoranu ili kada pripremite video materijal pa publika prati snimak. Pod tom “vezom” mislim na adrenalin koji osjećam prilikom nastupa uživo, kao i na osjećaj privlačenja pažnje publike... To je nešto što svim izvođačima mnogo nedostaje u ovom teškom vremenu, ali muzika i kultura se ipak ne mogu zaustaviti. To je nešto osnovno u čovjekovom životu, tako da je trenutno ovaj “specijalni” način održavanja koncerata, video putem, zapravo jedna od rijetkih mogućnosti da se kultura i muzika održe u životu.

Koje numere ste izveli? Da li je teško koncertirati od kuće, bez publike ispred Vas i bez te mogućnosti da se povežete, a koju ste istakli?

Na mom programu su bila djela: J. S. Bah ”Čakona BWV1004”; H. Vila - Lobos “Preludijum br. 5 i br.2”; šest popularnih latino-američkih pjesama: Manuel Maria Ponse ”Ptičica” (La pajarera) i “Za tebe moje srce” (Por ti mi corazon); A. Lauro ”El Marabino”; B. Canonico ”Totumo de Guarenas”; H. Villa-Lobos ”More vatre” i M. Pereira ”Tapkanje bedara”, a na bis sam izvela i “Nevermore” od Fredija Merkjurija.

Kao što sam ranije rekla, osjećaj sviranja kod kuće apsolutno nije isti kao onaj koji imate na koncertu uživo. Ne bih rekla da je teže jer se kod kuće na određeni način osjećate opuštenije, ali ono što jeste malo zahtjevnije je pokušaj da natjerate ljude da osjete energiju koju želite da im prenesete.

Da li ste prije nastupa za Crnu Goru bili upoznati sa nekim muzičarima iz naše zemlje ili ste čuli nešto specifično o našoj državi uopšte?

Apsolutno! No, nikada nijesam imala priliku da sviram u vašoj prelijepoj zemlji. Bilo je planirano da sviram na jednom festivalu prošlog maja i bila sam vrlo uzbuđena zbog svog prvog nastupa u Crnoj Gori... Ljudi koje poznajem iz vaše države su sjajni umjetnici i veoma dragi ljudi, a takođe postoji i izuzetan nivo mladih gitarista. Dakle, zaista sam željela da dođem, da posjetim zemlju i da podijelim neka lijepa iskustva sa crnogorskom publikom. Nadam se da ću uskoro ponovo imati priliku da to ostvarim i da će se to i desiti.

Rekla bih da je u Vašoj muzici prisutan i taj stari latino zvuk, melodija zavičaja. Da li tako pokušavate da popularizujete neke etno zvuke, predstavite kulturnu, muzičku zaostavštinu i svoje porijeklo? Uz to, Nikšićki festival gitare je u jednoj ranijoj najavi Vas naznačio da predstavljate “drugu stranu španske muzike” - u kom kontekstu?

Zapravo, na ovom koncertu nijesam svirala špansku muziku. Najava „druge strane španske muzike“ odnosila se na koncert od prije nekoliko godina, gdje je svirao i Paco de Lucia. Sav moj program je bio španska muzika, ja sam predstavljala klasičnu stranu španske muzike, a Paco popularnu sa flamenko muzikom. Bio je to zaista jedan veoma lijep dan posvećen španskoj muzici. Volim da sviram špansku muziku. Neizbježno je da osjetim posebnu povezanost. Popularni i tradicionalni ritmovi i harmonije u španskoj muzici čine da apsolutno osjećam korijene svoje zemlje, a taj osećaj se javlja i ispoljava na sasvim prirodan način.

Muzički identitet je specifičan za sve krajeve svijeta, tako klasična narodna muzika bilo koje zemlje zvuči jedinstveno i u sebi nosi svoju prošlost, ličnosti, vremena... Kako gledate na muziku kao zaseban identitet određenog podneblja, a zatim kako i kao globalno zajedničko dobro? Šta Vi želite da prikažete publici?

Sva muzika je lijepa i ima svoju draž. Nema loše muzike. Možete se osjećati povezanije sa nekom muzikom iz određenog regiona ili određenog stila, žanra, na isti način na koji drugi ljudi mogu osjećati istu takvu vezu sa nekom drugom vrstom muzike, ali svaka muzika ima moć da vam prenese i probudi osjećanja. Muzika je emocija i to je za mene najvažnija poenta u onom trenutku kada želim da sviram za svoju publiku.

Liderka klasične gitare u svijetu, najmlađa pobjednica na međunarodnom takmičenju gitare Francisco Tarrega u Španiji, nizali ste mnogobrojne nagrade, koncerte, uspjehe... Kako ste se povezali sa klasičnom gitarom, koliko taj instrument nudi interesantno polje istraživanja za Vas kao umjetnicu?

Zapravo, kada sam počela da se bavim muzikom i učim o njoj, a to je bilo kada sam imala svega pet godina, željela sam da sviram violinu. Moji roditelji su kod kuće imali snimak sa nekim koncertima za violinu, trenutno se ne mogu sjetiti šta je konkretno bilo u pitanju, ali bila sam toliko oduševljena slušajući tu muziku, pa pretpostavljam da se tako razvila moja strast prema violini. No, većina moje porodice zna da svira gitaru (neko iz hobija, neko zna akorde koji prate Seviljanu (narodna muzika i ples Sevilje, prim.nov)) i zato me je majka pitala da li bih i ja željela da počnem da učim sviranje gitare! Kako sam tada prihvatila, tako do sada ne prestajem da sviram.

Svirate na gitari specijalno izrađenoj za Vas, a primijetila bih i da posebnu pažnju poklanjate cjelokupnom scenskom nastupu. Koliko je to važan faktor za kompletan utisak i Vaš osjećaj na sceni?

Pa, naravno da je posebno važno da vodite računa o svom nastupu i pojavi na sceni. To je prvi utisak koji ostavljate publici. To je poput prezentacije hrane u tanjiru: prvi utisak je veoma važan da biste je pojeli sa zadovoljstvom. Ali, naravno, nije to najvažniji dio. Kao što sam ranije kazala, najvažnije u koncertu uživo je prenošenje emocija, pa kad sjednem i počnem svirati, moja svrha je da privučem pažnju publike projekcijom zvuka moje gitare. U tom trenutku zvuk moje gitare je moj glas. A cilj je da ljudi osjete ono što želim da im kažem.

Vaša turneja u 2019. godini je završena izvedbom „Bohemian Rhapsody”, grupe Queen, za orkestar, hor i gitaru, ali i izborom pjesama rok sastava. Kakvi su Vaši utisci sa tog nastupa i kako je publika prihvatila sve to? Šta Vas je motivisalo da se posvetite rok aranžmanima?

To je bilo nevjerovatno i nezaboravno iskustvo! Ljudi su bili fascinirani! Kao što vjerovatno znate, Fredi Merkjuri je bio zaljubljen u opersku muziku i to se može osjetiti u njihovim pjesmama. To je čisto simfonijska muzika. Nijesam sama radila ove aranžmane, ali od ranije još sam imala na umu da realizujem ovu ideju koja mi se poodavno javila, jer mislim da je tako “pametno” aranžirati ovu muziku za simfonijski orkestar, jer smatram da je zasnovana na tome, a takođe i zato što skoro svi (da ne kažem svi na ovom svijetu) znaju muziku grupe Kvin, pa je možete puštati/svirati svakom tipu publike, svima! Zapravo, tako dobijate više publike jer će vjerovatno neki ljudi koji ne idu na klasične koncerte biti zainteresovani da to čuju. I svi će istovremeno uživati i svi će te pjesme istovremeno i pjevati!

Na kakvom je novou umjetnost i muzika uopšte u 21. vijeku? Svjedočimo pojavi raznih novih tehnoloških pomagala, zvukova, nove muzike i slično, šta mislite o svemu tome?

Pa, tehnološka nova muzika (technological new music) je nešto u čemu još uvijek nijesam mnogo radila, nemam mnogo iskustva. Naravno da sam svirala i radila na novijoj muzici, ali ne toliko koliko na muzici iz drugih perioda. Mislim da je cilj ovog novog jezika isti kao i muzike iz tih drugih vremenskih perioda: prenošenje osjećanja, senzacija, buđenje čula... U ovom slučaju se radi sa različitim strategijama, modernijim i apstraktnijim idejama, ali sa istom svrhom. Vjerovatno još uvijek ima mnogo ljudi koji ne razumiju u potpunosti ovu vrstu muzike, ali mislim da ako im objasnimo šta se namjerava dobiti od tog jednog jedinstvenog određenog dijela muzike koju predstavljamo, onda bi ljudi mogli imati jasniju predstavu i stvarniju i širu sliku onoga što bi trebalo da razumiju u toj muzici i iz te muzike.

Da li ste nekada razmišljali da se posvetite komercijalnijim nastupima? Da li je teže doprijeti do publike uz klasičnu gitaru?

Ja se ne bih baš posvećivala isključivo komercijalnom izvođenju muzike... Mislim da bi svi muzičari trebalo da budu otvoreni da na različite načine istraže sve mogućnosti repertoara koji možemo ponuditi publici, ali za mene je osnova klasične muzike nepromjenljiva. Smatram da bi klasična muzika trebalo uvijek da bude tu. Sva današnja muzika, bila popularna ili ne, potiče iz tog perioda - iz klasike. Dakle, nemoguća je ideja da se na tome ne radi. Ali, ako ponekad radimo i sviramo i neke vrste komercijalnijih projekata, kao što je, na primjer, upravo muzika grupe “Queen” koju sam svirala prošle godine, mislim da to daje širi pogled na muziku i da uz to i učite iz takvih iskustava. Sve što će obogatiti vaše znanje uvijek je dobrodošlo!

Kakvi su Vaši planovi za dalje?

Trenutno najbliži plan mi je snimanje i izdavanje trećeg samostalnog kompakt diska, CD-a. Sada sam fokusirana na latinoameričku muziku. Tako da, ako mi ova situacija sa pandemijom omogući da nastavim sa ovim projektom, nadam se da će biti spreman početkom sljedeće godine. Pored toga, imam na umu mnogo ideja, ali naravno, trenutno u ovoj novoj situaciji u kojoj živimo pomalo je teško praviti mnogo planova... Ipak, ideje i želje da prenesem svoju muziku i osjećanja ljudima uvijek su prisutne u meni, pa ćemo se potruditi da to i postignemo.

( Jelena Kontić )