Medvjed Borko zdrav kao puce

Nedjelja 4. oktobar je na izmaku, alarm se ne oglašava. Prolazi još jedan dan u kojem zamke za medvjede u Pivi i na Durmitoru ostaju prazne, a alarm miruje...

Veterinar Slaven Reljić zbog tog alarma u Plužine je nekoliko dana ranije doputovao iz Zagreba. Tog 4. oktobra posljednji put je alarm provjerio u 19.15. I dalje ništa.

Dva sata kasnije, dešava se ono što svi čekaju. I dalje niko nije siguran da li se alarm oglasio jer se u zamku uhvatio medvjed, jer može da bude i divlja svinja, ali - svi su na nogama i u rekordnom roku dogovaraju polazak za Borje, u Parku prirode (PP) “Piva”, gdje je dva dana ranije postavljena zamka.

Već oko 22 sata, Reljić, Nataša Barbić, doktorand Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, gdje je, iako živi u Australiji, gdje ih nema, izabrala da izučava medvjede, sreli su se u Plužinama sa nadzornikom PP “Piva” Ivanom Krunićem.

Krenuli su ka Borju.

Istovremeno, iz Podgorice je krenuo Aleksandar Perović, koji u Centru za zaštitu i proučavanje ptica (CZIP) od 2012. radi na programu istraživanja krupnih zvijeri. Za njega, ova nedjelja je posebna.

“Biologiju sam završio samo zbog ljubavi prema medvjedima i vukovima”. Ta nedjelja je za njega posebna i jer je prvi iz Crne Gore koji u Crnoj Gori učestvuje u programu označavanja medvjeda.

U Borju je bio u 23.57 sati. Da stigne tako brzo, kaže, pomogla mu je i zabrana kretanja poslije 22 sata, koja je zbog epidemije koronavirusa na snazi u Nikšiću.

Kad je stigao u Borje, medvjed je već uspavan pod dejstvom anestetika, koji je Reljić, uz svjetlo lampe, uspješno ispalio iz auta, držeći se jednog od važnih pravila - sigurno odstojanje, čak iako je životinja vezana.

“Mogao je biti mladi medvjed, čija je majka u blizini”, objasnili su kasnije jednu od mogućih rizičnih situacija.

Za sat i sedam minuta obrade, poznati su bili svi parametri koji opisuju opšte i zdravstveno stanje uhvaćene životinje.

Borko, dobio je ime po Borju, gdje je uhvaćen, star je između četiri i pet godina, težak je 146 kilograma. Izmjerena je veličina njegovih šapa, obim glave, vrata… Uzet je uzorak krvi. Oko 2.08 počeo je da se polako budi iz anestezije, a nedugo potom i pomjerio je glavu, ramena…

“Borko je zdrav kao puce”, radosno je tokom obilaska terena u petak novinarki “Vijesti” ispričao Aleksandar.

Toga dana, na mjestu gdje je ležao Borko, naišli smo i na izmet medvjeda. Aco je uzeo uzorak. Sačekaće rezultat DNK analize, možda pokaže da je Borkov. Reljić, saradnik na Veterinarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, redovan je član timova za označavanje medvjeda i učesnik više sličnih akcija u Hrvatskoj. Iznenadila ga je brzina kojom je Borko upao u zamku. Aleksandar se šali da je “pao na baklave”.

“Zamke su postavljene tek dva dana. U Hrvatskoj nam je najbrže hvatanje bilo nakon dvije noći, ali to je na hranilištima gdje se medvjedi hrane već 40, 50 godina”, ispričao je on.

Aleksandar od 2017. radi na programu utvrđivanja brojnosti populacije mrkog medvjeda u Crnoj Gori i to je radio uzimanjem uzoraka izmeta na terenu. Planirao je i lokacije za zamke u Pivi i na Durmitoru, pa pred kolegom iz Hrvatske nije krio oduševljenje zbog uspješne akcije:

“A šta ti je Aco rekao… za koliko će da se uhvati”.

“Za tri noći”.

“Promašio sam za jednu”, našalio se.

Nakon što se probudio iz anestezije i krenuo u šetnju, Borko se, kažu podaci sa ogrlice kojom će biti praćeno njegovo kretanje, zaputio prema kanjonu Sušice. U prva tri dana, prevalio je 15 kilometara, što, objašnjavaju stručnjaci, govori o dobrom stanju životinje, ali i kvalitetu staništa.

Ogrlica šalje signal i omogućava da se prate njegovo kretanje, stanište, dinamika ishrane...

Radi telemetrijskog praćenja, planirano je označavanje još jednog medvjeda na teritoriji NP “Durmitor”. Tako dobijeni podaci će, kako su kazali iz CZIP-a, poslužiti za izradu Plana upravljanja mrkim medvjedima na teritoriji PP “Piva” i NP “Durmitor”.

Aktivnost će, dodaju, pomoći i da se široj javnosti predstavi mrki medvjed i razbiju predrasude i strah od te životinje, ali i da se preventivno reaguje u situacijama gdje je moguć konflikt životinja i ljudi.

Sagovornici objašnjavaju da je važno znati koliko neko stanište može da podrži životinja u smislu brojnosti, ali i koliko su ljudi koji dijele prostor sa medvjedima spremni da prihvate prisustvo životinje.

“Koji je to osigurač kod čovjeka da ne uzme pušku i ne odstrijeli medvjeda jer mu je odnio ovcu. Na nama je da ublažimo, da ta ljestvica bude što viša, da čovjek živi kao naši preci, koji su bili u suživotu sa velikim zvjerima”, kaže Perović, pojašnjavajući značaj telemetrijskog praćenja i zašto je važno znati kuda se medvjedi kreću.

“Borko je uhvaćen u Borju u Pivi, otišao je u kanjon Sušice, možda će da prošeta do Tare, do NP Durmitor, napravi veliki krug, to samo govori o kvalitetu staništa, a meni je važno i koje stanište on preferira. Znam da je u kanjonima, ali koliko se zadržava tamo, gdje je za vrijeme hiperfagije, gdje će biti u novembru, kad treba da brloži, koje su to oblasti na koje treba da obratimo pažnju da kažemo mještanima recimo u Grabovici da medvjedi preferiraju određene strane planine za brloženje, da to mora da se čuva za vrijeme zime i da tuda ne smije da prođe muva. Da se ljudima koji tu žive kaže da izbjegavaju ta područja i da izaberu neka druga”, objašnjava Perović.

Zahvalan je nadzornicima Kruniću i Janjiću na znanju koje su prenijeli o lokalnim prilikama. To je olakšalo i izbor lokacija za postavljanje zamki. “Prisutnost mora biti dokazana da bi se radile ove stvari”.

Nadzornik NP “Durmitor” Milić Bato Janjić odrastao je u selu Grabovica, tu i danas živi sa porodicom, a nedaleko od granice Parka je i njihov katun. Čitav život viđa medvjede.

“Ovi naši međedi su dobri, ne napadaju. Krave su stalno po šumi i livadi. Nađemo tragove pored kuće, prođe međed tuda uveče, ali kod nas nisu dirali ništa. Jeste nešto pojelo košnicu u selu, ali ja ne vjerujem da je međed. Pa bilo ih je još, a nisu dirane. Čujem po opštini pričaju napao je međed kravu, svinju, ja ne vjerujem. Moje su krave tu, tele, june... Idu i gore đe su zamke, nikad ih nije do’vatio”.

A dok se oprašta sa gostima, uzima dvogled i posmatra šumu iznad katuna, gdje je, kaže, više puta vidio medvjeda. A kad ga ne vidi ili danima ne naiđe na trag životinje, nije mu pravo:

“Nešto se odmah zabrinem đe je”.

Procjenjuje se da imamo 280 do 320 medvjeda

Borkovo hvatanje dio je akcije prekograničnog projekta “Bear in Mind”, koji CZIP realizuje sa NVO “Naše ptice” i Udrugom za zaštitu okoliša i održiva razvitka “Naša baština” iz Bosne i Hercegovine. Projektu je prethodilo genetičko istraživanje, tokom kojeg su stručnjaci CZIP-a u tri godine prikupljali uzorke izmeta medvjeda i na osnovu analize identifikovali svaku jedinku. Na osnovu te analize, Perović procjenjuje da populacija mrkog medvjeda u Crnoj Gori danas broji između 280 i 320 jedinki. Preciznih podataka nema. On, međutim, kaže da to nije i najvažnije.

“Važniji od toga je trend, da li su podaci sa terena isti ili u porastu, da je populacija stabilna ili rastuća. Ako je drugačije, to je za razmišljanje”.

( Damira Kalač )