Zelena energija za ekološku državu

Poslije korone svijet neće biti isti, niti će posljedice tih promjena biti iste u svim zemljama. Zato bi male i manje razvijene države trebalo da se orijentišu na onu proizvodnju za koju imaju prirodne preduslove. Kad je u pitanju Crna Gora, borba za očuvanje njenog statusa kao ekološke države se podrazumijeva. Zbog toga se ona vrlo brzo mora okrenuti proizvodnji hrane koja bi štitila zdravlje i ljudi i životne sredine, ali i zelene energije koja bi minimizirala zagađenost vazduha do koje dolazi emisijom PM 2,5 i PM 10 čestica.

Evropska unija pripremila je post-korona paket pomoći za Zapadni Balkan, uslovi za korišćenje tog novca su vrlo povoljni, a na CG je samo da za domaće projekte što prije angažuje domaću pamet.

Budući premijer nagovijestio je nedavno proizvodnju foto-naponskih ćelija koje služe za pretvaranje sunčeve energije u električnu. To bi zaista bilo vrlo korisno ukoliko se njihova ugradnja omogući vlasnicima svih objekata, kako bi proizvodili energiju za svoje potrebe. Eventualni višak prodavali bi ovlašćenoj agenciji po berzanskim cijenama. Građani bi tako postali ne samo potrošači, nego i proizvođači zelene električne energije koja ima posebnu vrijednost na evropskom tržištu.

Cijena opreme za foto-naponske uređaje kontinuirano pada. Povoljno je i vrijeme povratka ulaganja - tri do šest godina, zavisno od lokacije i načina ugradnje.

Za veće foto-naponske elektrane, a naročito za velike poput Briske gore, trebalo bi formirati dioničarska društva korišćenjem novca - 1,4 milijarde eura - koji građani drže u bankama. Umjesto štednje, sigurnija je i isplativija kupovina dionica tih elektrana, jer je proizvodnja zelene energije biznis sa najdugoročnijom perspektivom u svijetu.

Imajući u vidu dosadašnje crnogorsko iskustvo, za učešće u ovom poslu trebalo bi ograničiti broj dionica koje može kupiti jedan dioničar, kako bi što više vlasnika imalo stalne prihode. Zarada od dividende mnogo je veća i sigurnija nego ona od kamata na dugoročnu štednju u bankama.

Jasno je da se ovo ne može realizovati po važećim zakonima, ali imamo 40 generacija pravnika, ekonomista i inžinjera koji taj problem treba da riješe. Takođe, morali bi biti dopunjeni zakoni o građevinarstvu i o proizvodnji i distribuciji električne energije. Graditelje privatnih kuća, zatim kolektivnih stambenih, turističkih, javnih i proizvodnih objekata trebalo bi usloviti da ne mogu dobiti dozvolu ako nijesu predvidjeli ugradnju foto-naponskih sistema. Naravno, to bi se odnosilo samo na gradnju u onim djelovima Crne Gore koji imaju više od 1.600 sunčanih sati u godini.

Nadam se da ova inicijativa neće proći kao ona iz 2015. godine, kada sam predložio da mini hidroelektrane gradimo po novoj tehnologiji - sa Arhimedovom hidrodinamičkom pužnom turbinom. Istovremeno sam predložio da nosilac ovog posla bude Fond PIO, jer je važeći zakon garantovao otkup energije iz tih elektrana po subvencionisanim cijenama. Agencija je trebalo da je plaća svakog petog u mjesecu, a poznato je koliki je deficit penzijskog fonda.

Da podsjetim, pužna turbina smatra se relativno novom jer se proizvodi tek 25 godina. Ona pretvara snagu vode i pad u mehaničku energiju, a zatim preko prenosnog mehanizma i generatora u električnu.

Ova priča o njoj nije naknadna pamet, prije pet godina pisao sam o prednostima pužne turbine u dnevnim novinama i u glasilu EPCG-a. Istovremeno, govorio sam o toj tehnologiji na mnogim tribinama, pa i u Privrednoj komori tokom rasprave o industrijskoj politici CG. Nije prihvaćena, iako niko od prisutnih 45 stručnjaka nije imao nijedan negativni komentar.

Pokušavao sam i kasnije da stručnim obrazloženjima istaknem prednosti korišćenja takvih turbina u malim elektranama, ali nije bilo od koristi ni kad sam to učinio u Inžinjerskoj komori u Podgorici, ni na Sajmu energetike u Budvi.

Ne pominjem, naravno, ove činjenice zbog sebe, nego zbog javnosti koja treba da zna kako su za proizvodnju energije u malim hidroelektranama postojala bolja rješenja od ovih koja su odabrana i da su domaći stručnjaci o tome na vrijeme bili obaviješteni.

Nažalost, neki naši inžinjeri izabrali su da postanu samo dobro plaćeni činovnici, jer se bolje zarađivalo ćutanjem nego stručnošću. Zbog toga bi morala biti preispitana i krivica struke za neviđenu blamažu dosadašnjom izgradnjom mini hidroelektrana i prodajom koncesija za vodotoke.

Priroda je uništena do te mjere da građani sad zahtijevaju totalnu zabranu njihove gradnje, ali to bi bila nova velika greška.

Crna Gora ima autohtone površinske vode čiji je oticaj po kilometru kvadratnom 44 litra u sekundi. Poređenja radi, taj oticaj u Bosni i Hercegovini iznosi 19, u S. Makedoniji 11, a u Srbiji 5,7 litara u sekundi.

Dovoljni su samo ovi podaci da bi se shvatilo zbog čega totalna zabrana malih hidroelektrana nije prihvatljiva. Zato neprihvatljivim treba proglasiti samo dosadašnji način njihove izgradnje i primijeniti tehnologiju koja će istovremeno čuvati rijeke i proizvoditi zelenu energiju.

Takva tehnologija postoji odavno i stalno se unapređuje sa ekološkog aspekta. Sistem Arhimedove hidrodinamičke pužne turbine jedan je od onih koji štite životnu sredinu. Da nije tako, sigurno ne bi bio masovno korišćen u Holandiji, Njemačkoj, Švajcarskoj, Austriji, Češkoj, Slovačkoj... Niti bi bilo izgrađeno više od 1.000 malih elektrana sa tim turbinama.

Još prije četiri godine, moji partneri iz češke firme "Gesse", sa kojima sam obilazio rijeke u CG, konstatovali su da su vodotoci sa promjenljivim protocima idealni za pužnu turbinu.

Ta tehnologija je veoma prihvatljiva zato što ne oštećuje floru, ne mijenja klimatske uslove, ribe su bezbjedne od povređivanja, ne stvara prepreke za sportove na vodi i zadovoljava sve ostale ekološke standarde. Može se koristiti i u nacionalnim parkovima, kao što je urađeno u Švajcarskoj, zatim u turističkom naseljima itd. Prolaskom kroz turbinu voda se obogaćuje kiseonikom, što omogućava uzgoj ribe.

Ostale prednosti pužne tribine u odnosu na one klasične su:

- montira se paralelno sa vodotokom, jedno pored drugog ili jedno iza drugog, zavisno od situacije na terenu;

- voda prolazi kroz cijevi dužine od 2 do najviše 25 metara;

- kapacitet iznosi od 5 do 1.000 kWh;

- znatno su manji troškovi građevinskih radova;

- cijene opreme niže su za 30 do 40 posto;

- moguće je korišćenje veoma malih padova - od 1 do 10 metara;

- jednostavna je konstrukcija, dug vijek, u radu je pouzdana, lako se montira, jednostavno i jeftino održava.

Ovakva turbina vrlo je korisna i za udaljene potrošače, jer ona na vrhu ima napon od 220 V, a može se koristiti do 700 metara bez transformatora.

Naravno, za male hidroelektrane postoje i druge turbine koje zadovoljavaju ekološke standarde. “DIVE turbinen” proizvode se u Njemačkoj od 2006. Do sada su ugrađene 42, ukupne instalirane snage 15,4 MW, a ekvivalentna ušteda CO2 iznosi 38.500 tona godišnje. Koriste se u mnogim zemljama, najviše u Francuskoj i Njemačkoj.

DIVE turbinski generator je direktno povezan sa vratilom turbine, potpuno je pod vodom, što garantuje sigurnost prilikom poplava. Zadovoljava najviše EU standarde i potpuno osigurava prohodnost za ribe. Moguće ga je koristiti pri visinskom padu vode od dva metra.

Da ne bismo ponavljali greške iz dosadašnjeg načina izgradnje, koje već skupo plaćamo, posebno je važno da se za investitore i institucije koje se bave izdavanjem urbanističko-tehničkih uslova organizuju obuke o ovim novim tehnologijama. Prezentacija proizvođača opreme biće priređena u Privrednoj komori.

Na kraju, ali ne i najmanje važno, novoj tehnologiji treba prilagoditi i zakonodavna akta.

Autor je diplomirani inžinjer mašinstva

( Milorad Micko Vukotić )