Stand up kao najdraži oblik zabave

Drugo izdanje Stand up festivala “Opuč” počelo je juče radionicom, a večeras će u Velikoj sali KIC-a Budo Tomović u dva termina - od 19 i 21 sat, publika uživati u nastupima komičara iz regiona. Veče otvara Srđan Jovanović, a među onima koji će se večeras predstaviti publici je i hrvatski komičar Josip Škiljo.

Iako je po struci profesor hrvatskog i engleskog jezika, Škiljo je oduvijek radio isključivo na poslovima van struke. Najviše radnog iskustva stekao je kao radijski voditelj, a nakon stand-up radionice i pobjede na prvoj večeri otvorenog mikrofona održanoj u Splitu 2015. godine, polako sakuplja nastupe i iskustvo u zagrebačkom „Studiju smijeha“, a godinu dana kasnije postaje njihov rezident komičar. Sada, nakon više stotina nastupa u Hrvatskoj i šire, nastupa kao član komičarskog kolektiva „SplickaScena“, koju osim njega čine još pet kolega iz grada pod Marjanom.

Ovo je njegov prvi nastup u Crnoj Gori, a za 20-minutno predstavljanje publici izabrao je tekst koji je već izvodio i ranije.

“Za nastup na festivalu još uvik nemam do kraja definiranu izvedbu, ali ono što je sigurno je da će sadržavati provjereni repertoar s kojim se želim predstaviti crnogorskoj publici kako bi ih što bolje nasmijao. Ako bude išta novo u tih 20 minuta, vjerovatno bi moglo bit vezano za sam festival i moju prvu posjetu Crnoj Gori, kao neka kratka referenca. To bi se moglo dogoditi samo u slučaju da smislim nešto šta mislim da bi bilo dovoljno dobro. Ne bi se baš usudio s novim tekstom ići na jedan takav festival. Nije lako s novim tekstom nigdje prvi put izaći na pozornicu, a pogotovo ne na velikom događaju”, objašnjava u intervjuu za “Vijesti” Škiljo.

Profesor ste hrvatskog jezika, međutim nikad nijeste radili u struci. Kako ste završili kao stand up komičar?

Možda je sve bilo slučajno, a možda i ne. Uglavnom, nakon šta sam završio hrvatski i engleski, jako kratko sam predavao u školi. Tad nije bilo i još uvijek nije lako naći posa u toj struci, a i nekako mi nije bilo napeto. Našao sam stalan posao u osiguranju, da ne moram ići kao zamjena po školama, a nakon toga sam prešao raditi na radio. Stand up komedija mi je oduvijek bila najdraži oblik zabave. Ništa me nije moglo nasmijati kao izvedbe raznih svjetskih komičara, uglavnom iz Amerike i Britanije. Kako sam na radiju najavljivao razne događaje, tako se u eteru pojavila informacija o stand up radionici Marine Orsag iz Zagreba. U tom trenutku me zanimalo to više iz perspektive stvaranja materijala, jer mi nije bio plan izaći pred publiku, ali kako sam se prijavio na radionicu po inerciji sam trebao da nastupim na prvoj ‘Open mic’ večeri u Splitu, gdje sam na kraju dobio najviše glasova publike, šta mi je dalo podsticaj da nastavim. Tu se rodila strast prema nastupima i nije prestala od tada.

S obzirom na to da ste dugo bili radijski voditelj, je li Vam upravo ova profesija pomogla da se oslobodite „pred mikrofonom“?

Očito me život odlučio stavljat pred mikrofon. Možda mi je radio malo olakšao u smislu govorništva, al nema toga šta te može pripremit za stand up izvedbu pred publikom. Nikad na radiju nisam osjetio ni približnu tremu kao pred bilo koji nastup. Na radiju jesi pred mikrofonom, ali ne vidiš svoju publiku i nemaš nikakvu direktnu povratnu informaciju, pa je puno lakše. Takođe, prosječni radijski slušalac možda i ne sluša toliko pažljivo ono šta voditelj priča u eteru. Često prođeš ispod radara i budeš nekakav pozadinski šum. Kad si u ulozi komičara, sva pažnja je usmjerena na tebe i odmah dobijaš povratnu reakciju. Dodatni, nazovimo to otežavajući faktor, je očekivanje publike. Oni očekuju da ih nasmiješ i to opravdano, jer si u toj ulozi. Nemaš se gdje sakriti i moraš opravdat svoju prisutnost pod reflektorima, jer ako ih nisi nasmijao ne možeš se nazvat komičarem.

Bili ste rezident komičar u zagrebačkom „Studiju smijeha“. Čest nastup pred publikom zahtijeva i često mijenjanje repertoara. Koliko na nastupima Vašim ima improvizacije ili striktno volite da se držite teksta?

Nakon Studija Smijeha došlo je vrime za korak dalje, za nešto novo, za SplickuScenu i od kad smo krenili prije nešto više od dvije godine kao kolektiv, intenzitet nastupa se drastično pojačao. Recimo da je prosjek dvadesetak nastupa mjesečno, barem je bio takav dok se nije stvorila ova situacija s koronom. Konstantan rad na stvaranju novog materijala je ono što nas drži u životu kao komičare. Nemamo taj luksuz, kao recimo Američki komičari, da godinama mogu bit na turneji sa istih sat vrimena. Broj ljudi koji prati stand up i dolazi na nastupe je ograničen, a da bi ih zadržali i privukli nove moramo ne samo osvježavat materijal, nego nastojat bit šta kvalitetniji. Baš zato svaki mjesec pišemo i izvodimo svak po 20-ak minuta novog teksta koji, najprije isprobavamo u matičnom klubu u Splitu, a zatim, nakon šta ga izbrusimo i filtriramo, možemo ići s njim na gostovanja. S vremenom se grade setovi, slaže materijal i stvaraju novi show-ovi. Svaki novi tekst pišem i dorađujem, preslušavam snimke i nastojim ga poboljšati. Naravno da se izvedba razlikuje od teksta koji napišeš, ali bitna je ideja i sama struktura. Većina toga je pripremljena. Improvizacije naravno ima, ali ne puno. Tu spada interakcija s publikom, reakcija na neke stvari koje se dogode za vrijeme nastupa i sl. Takođe, tokom izvedbe mi nekad padne na pamet neka nova ideja koja ispadne dobro, pa je zadržim za dalje. Ljudi znaju imati utisak da mi sve to pričamo iz glave i da je to sve spontano. To nije tako, ali je jako važno da tako izgleda, jer je to onda uspješno izveden nastup.

Zbog korone, razmišljao o karijeri bauštelca

Poznato je da komičari često vole da se našale sa aktuelnom situacijom, hoće li biti kakvih pričica na nastupu u Podgorici o kovidu?

Najčešće se u svojim izvedbama ne osvrćem na aktualnosti, pogotovo ne na politiku, jer je to sve kratkog vijeka. Danas je aktuelno, sjutra stara priča. Dok traje može imati dobru reakciju, al dugoročno meni nema smisla. Više se fokusiram na ono šta će uvijek biti aktualno, a to su svakodnevna životna iskustva. Međutim, ova suluda situacija u kojoj smo se našli poprilično je uticala na moj život, a bome i traje. Skoro tri miseca sam sjedio kući kad je krenulo kod nas. Nije bilo nastupa ni naznaka kad će ih opet biti, tako da sam već razmišljao o karijeri bauštelca (građevinskog radnika). Moja ekipa je stalno komentarisala da ću imati puno materijala vezano za koronu kad krenu nastupi, al realnost je bila takva da je situacija bila depresivna za mene i ubila mi inspiraciju. Nisam ni slova stavio na papir u tom periodu. Kad smo napokon krenuli s nastupima, onda se rodila pokoja ideja i napisao sam nešto materijala o tome, a oće li se to uklopit u izvedbu na Opuču, nisam siguran, još ću razmisliti.

( Marija Vasić )