Most patkica

Čitav život mi je prošao u Baru. Ovdje sam napravio prvi korak, a napraviću i posljednji, ma kad se to desilo. Sudeći po tome koliko traju Vujovići s Ljubotinja, tri četvrtine života je za mnom (ako mi, u međuvremenu, neka korona ili nešto slično, ne skrati tu suđenu dužinu barske staze).

Uvijek se iznova divim ovom gradu poslije prve jesenje kiše kad, zajedno sa suncem, iznikne prozračan i podmlađen. Kad miriše na svježinu i kad samo što ne progovori i pošalje onu najljepšu moguću poruku: „Dobro je.“

Moje kćerke svoj rodni grad u mislima, kažu, najčešće materijalizuju kroz zalaske sunca. I nikako ne mogu da pohvataju, baš kao ni njihov otac, tu neobičnu sunčevu igru, tu šetnju od Volujice do Crnog rta, njegovo poniranje u more uvijek na drugom mjestu i na drugačiji način, ali uvijek sa raskošnom pratnjom u vidu nebrojeno nijansi crvene boje.

Svakog dana prešpartam od pet do deset kilometara, računajući nekoliko puta po 96 stepenica u mojoj zgradi. Imam dvije namjenske maršrute – do svetionika i do Mosta patkica. Neko iz Komunalnog je zaista bio nadahnut kad je taj most na Željeznici tako nazvao. Te patke na ušću Željeznice u more upečatljiva su uspomena mnogih Barana na djetinjstvo. Nema roditelja koji svoje tek prohodalo dijete s ponosom nije odveo da „nahrani patke“: da se i on i njegov nasljednik ili nasljednica upišu u brojnu porodicu onih koji su hranili patke. Tone i tone hljeba bačene su s ograde mosta u Željeznicu. U početku patke kidišu na svaku bačenu mrvu, zatim se gegaju, a nešto kasnije, kad se zasite, i ne okreću glavu. Djeca prvo bacaju komad po komad hljeba dok im se roditelji dive i uzvikuju „bravo“, ali vrlo brzo izgube strpljenje, pa hitnu čitavu veknu u vodu i nezainteresovano napuštaju most.

I tako godinama. Pristižu nove patke i novi klinci...

* * *

Prva jesenja kiša zaista preporodi Bar, natopi žednu zemlju, osvježi zelenilo i opere ulice i ima terapeutsko dejstvo na ljude, ali već druga, naročito ako je obilna kao ona od 15. oktobra, donese mnogo nevolja.

Ni za kakvu prirodnu nepogodu nismo spremni, pa ni za pljusak, makar on trajao samo sat.

* * *

Mandatar ima težak zadatak da sastavi vladu. Jer, mnogi bi da se žrtvuju i da se zlopate kao ministri ili doministri u naredne četiri godine za dobro svih nas. Nigdje taj poriv žrtvovanja, samo da bi drugima bilo bolje, nije izražen kao u Crnoj Gori.

* * *

Kako godine idu, čovjek mekša, u svakom pogledu.

Da sam u onim godinama na prizemno i podsmješljivo pitanje koje često uslijedi kad me ljudi vide s maskom: „Ti se bojiš od korone?“ – odgovorio bih: „Samo se govedo ne boji.“

Ovako, rezignirano kažem: „A, što ćeš...“

* * *

Poslije one tvrde ruke NKT-a na početku epidemije korone, uslijedilo je puštanje niz vodu građana, istina, uz upozorenje da se nosi maska, drži distanca i peru ruke. Ali, kako ima nešto mazohističko i hazardersko u našem narodu, pa mnogi potajno žele da se izmjere s koronom i bace je na pleća, tako smo vrlo brzo od „korona-fri“ destinacije, postali najzaraženija zemlja na stotinu hiljada stanovnika u Evropi.

* * *

Onima koji su se zaklinjali u ljubav i vječnu vjernost Crnoj Gori kao da je splasnula energija. Čine sve da, u ovom vakumu, na neka važna mjesta za budućnost Crne Gore, naročito tamo gdje se vaspitavaju i uče mladi naraštaji, dovedu pogrešne ljude. A dobro znaju da na tim mjestima već rade, iako ne za stalno, bolji od njihovih kadrova.

Doduše, možda već misle na naredne izbore, ali prije bih rekao da im je uzor Luj XV koji je još u 18. vijeku uzviknuo: „Poslije mene potop!“

* * *

Zahvaljujući jednom Francuzu ponovo sam se ispričao sa dragim rođakom dr Vaskom Kopitovićem (92), sa kojim se nisam vidio ni čuo od nekih davnih cetinjskih sahrana.

Fransoa-Gijom Loren napisao je knjigu „Vi mora da ste rod?“ u kojoj traga za misterioznim Jovanom (Žanom) Kopitovićem, čije ime je primijetio na spomen-ploči postavljenoj na nekoliko koraka od Sorbone. U ploči je utisnuto: „Ovdje je pao pokošen njemačkim mecima Žan Kopitović, jugoslovenski roodoljub, 11. marta 1943.“ Njenom postavljanju 1948. prisustvovao je i čuveni Rene Kasen, dobitnik Nobelove nagrade za mir i utemeljivač Povelje o ljudskim pravima.

Da bi odgonetnuo čiime je to Kopitović zaslužio takvu čast, Gijom je obišao „pola“ Balkana, a boravio je i u crmničkim Brčelima, odakle su Kopitovići, kao i na Cetinju. Tamo je sreo mog ujaka Vaska, majčinog brata od tetke, inače sinovca Jovana (Žana) Kopitovića.

Gijom je uspio da napiše zanimljivu, čitljivu knjigu, koja je proglašena za najbolju iz savremene francuske istorije 2019. godine. Ove godine prevedena je na srpski, u luksuznom izdanju „Vaganara“ iz Beograda.

* * *

Sezonu kupanja zatvorili smo 10. oktobra na Velikoj plaži. Nigdje se ne osjećam slobodno kao na tom prostranstvu, posebno u jesen kad naokolo nigdje nikog nema. Dok gazim po onom mekom, sitnom i toplom pijesku čini mi se mogao bih da uzletim, samo da se zatrčim.

( Milan Vujović )