Prečnik bombe pod Oblacima

Pošto sam 1992. u ratu ostao bez knjiga, u Njemačkoj sam počeo da stvaram moju drugu biblioteku. Rado sam kupovao dvojezična izdanja izdavačke kuće Reclam. Korice džepnih knjižica bile bi žute za njemačka izdanja, a u drugim bojama kada su bile i na njemačkom i na jeziku originala. Boja ruskog bila je boja cigle.

Krajem 90-ih, moglo je to biti u Ahenu, u raskošnoj knjižari držao sam u rukama antologiju ruskog pjesništva. Ajgi je bio pri kraju knjige, među savremenicima. Knjigu nisam kupio tada, već dvije godine kasnije, u Berlinu. Potom mi je iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu, bila kraj uzglavlja. Mrmljajući sebi u nedra očitao bih pred spavanje poneku pjesmu na njemačkom pa na ruskom.

Sloboda iz unutrašnje nužnosti

Naravno, pročitao sam prije rata dosta Ajgijevih stihova. Genadij Ajgi je osamdesetih u umirućoj Jugoslaviji bio prevođen i istican kao primjer pjesnika koji vjeruje u poeziju i kada je to skoro apsurdno. Upravo to credo quia apsurdum će biti zajednički imenilac velikih sovjetskih pjesnika. Upravo to ovog tihog čuvaško-ruskog liričara dovodi u blizinu herojskog, svetačkog prkosa. U pjesničkom hagiografskom imenoslovu on bi vjerovatno bio prikazan sa plavim oreolom prvosveštenika lirike. Nešto se previđa u takvoj predodžbi. Pjesnik koji stvara iz unutrašnje nužnosti, ne može - sve i da hoće - da se povinuje zahtjevima koji dolaze izvan poezije. Tako i Ajgijeva istrajnost nije plod njegove volje ili vjere već njegovog unutrašnjeg usuda.

Mnogo manje bola ti zadaje kada pišeš onako kako moraš. Unutrašnje mučenje se povećava i kada odlučiš da zaćutiš, uprkos porivu da se kaže nešto bitno i kada pokušaš da napišeš nešto tuđom rukom i pameću.

Iščezla pjesma o majci

Rijetke su pjesme koje dosegnu potresno usijanje na oba jezika. Najčešće je prevod nedovoljno melodičan ili gubi asocijativna polja originala, nehotice otvarajući sopstvena, kojih u originalu nije bilo.

Bilo je i rijetkih primera kada bi prosječna pjesma u prevodu dobijala snagu i značaj, kao da je bila napisana na pogrešnom jeziku pa se prevodom tog prokletstva oslobodila.

Ajgijeva pjesma o kojoj je ovdje riječ bila je izuzetna i na ruskom i na njemačkom. Ispostaviće se kasnije da je moj problem to što joj nisam zapamtio naslov. Dvojezična njemačko-ruska antologija je u jednom od preseljenja - a selio sam se često - naprosto iščezla.

S vremena na vrijeme sjetio bih se pjesme koja bi sigurno bila u mom izboru “top ten“ svjetskog pjesništva. Tješio sam se da ću za mojih čestih boravaka u Bosni i Srbiji kupujući knjige po beogradskim i sarajevskim antikvarnicama možda naići i na Ajgijeve zbirke. I da ću prepoznati baš onu pjesmu o umirućoj mami, pjesmu koja je u mom sjećanju žarila gotovo nadnaravnom snagom.

Lirski detektivi

Stvar se zamrsila kada sam se ponovo preselio u Beograd i ozbiljno počeo tražiti Ajgijevu pjesmu. Pomagao mi je drug iz Kelna na čiju adresu sam naručio Reclamovu antologiju. Ali kada je nakon više od mjesec dana knjižica, preusmjerena, stigla u Beograd već po boji sam shvatio da je to drugo, skraćeno izdanje.

Unutra su bile druge Ajgijeve pjesme. Od one za kojoj sam tragao - ni traga. Grozničavo sam pretraživao ruske sajtove, pročitao sam skoro sve što je potpisano Ajgijevim imenom, moje fantomske pjesme baš nigdje. Jesam li se prevario? Možda to nije Ajgi? Možda ta pjesma uopšte ne postoji? Nebojša Grujičić kojem sam obećao tekst o mojim fantomskim pjesmama, o onom najboljem što je ostalo upamćeno nakon decenija čitanja poezije, poslao mi je link do ruskog sajta sa Ajgijevim sabranim pjesmama. Jednom sam već bio na istoj stranici tražeći stihove za koje sam već pomalo sumnjao da su plod moje mašte. Tada ih nisam našao. Ali ovaj put pjesma je bila tu!

Zvala se „Oblaci“ i nastala je 1960. Bila je moćna, za mene svakako još značajnija jer sam za jedne od ovih godina provedenih bez Ajgijeve pjesme ostao i bez majke.

Preveo sam pjesmu sa ruskog.

Čini mi se da ovi stihovi i nakon čitanja srpskog prevoda stvore onu malu jezu koja prati čitanje na ruskom. Kako god, nastaviću potragu i za njemačkom trećinom Ajgijevih “Oblaka”.

Oblaci

U tom ničijem selu bedna odeća na tarabama izgleda ne beše ničija. I ponad toga ničiji oblaci, i tamo - reklama o detinjstvu rahitične i divlje dece; i muzika o golotinji hunskih i skitskih žena; a ovde, na postelji, u visini očiju, tu iza mokrih trepavica neko je umirao i plakao, dok nisam shvatio naposletku da je to bila mama.

Srpska lirika usred rasula

Nije to bila jedina pjesma kod koje sam, kada sam je ponovo pronašao, osjetio kao da sam sreo dragog, vaskrslog pokojnika.

Kada bi me pitali koje pjesme srpskih pjesnika volim, na prvom mjestu bi bila “Jurke” Vaska Pope, odmah zatim dvije koje je potpisao Crnjanski, “Spomen Principu” i “Večni sluga”, potom Nastasijevićevo “Predvečerje”, “Odbrana grada” Mije Pavlovića. I tu bih, sve bliži mojoj generaciji, zastao. Mnogo toga sam čitao, postoji veliki broj stihova koji će probiti opnu vremena, kao kapsule koje su napravljene za dijahronijska putovanja. Ali koje pjesme su meni, lišenom biblioteke, zaista nešto značile? Sam od sebe nameće se još jedan naslov, velikog, tihog srpskog pjesnika Aleksandra Ristovića, ostavljen u knjizi nastradaloj u Bosni - u antologiji srpskog pjesništva koju je priredio Stevan Tontić.

Moja žena jede sneg

Moja žena jede sneg. Gledam kako joj jarko crvena usta postaju modra. Čujem kako joj oštri sekutići grickaju beo kristal. Na njenom licu ne vide se ni bol ni zadovoljstvo.

Moja žena jede sneg dok zimsko sunce obasjava oko nje sve same utvare

Ta vrsta iščašenosti u odnosu na stvarnost govori o lijepom i košmarnom potencijalu te stvarnosti mnogo više od svih naturalističkih opisa. Ovu izgubljenu pjesmu pronašao sam već pri prvom dolasku iz Nirnberga za Beograd, janura 1994.

Tada sam spavao kod druga Gorana koji se spremao da sa porodicom napusti Beograd. Kupio sam na ulici Tontićevu antologiju. Ono što tada nisam znao jeste da pjesnik dok ponovo pronalazim njegovu pjesmu do koje mi je stalo, umire.

Gledao sam kako grad, pretvoren u sirotinjsku pijacu, sa beskrajnim tezgama na Bulevaru i pripitim uniformisanim ljudima, sa švercerima koji bivoljih vratova ukrašenih zlatnim lančićima nude devize, tone u košmar.

U takvoj stvarnosti je normalno da žene jedu snijeg. I da su oko njih sve same utvare.

Moj drug Jof kaže da pjesme mogu da ureknu život. Naročito one proročke.

Prečnik bombe

Jedina knjiga koja me je pratila u svim seobama od Beograda preko Nirnberga, Regensburga, Ahena, Vangena, Kelna, Beograda, Berlina, opet Kelna i napokon, po drugi put Beograda jeste izabrana poezija Jehude Amihaja.

Osim nje jedva da postoji neki drugi dokaz kontinuiteta u mom životu.

Više sam je posmatrao kao saputnicu, putnu relikviju, nego kao knjižicu koju valja iznova čitati. Nedavno sam ipak odlučio da zavirim u nju. Mnoge stihove sam znao napamet. Ali mi je jedna pjesma svih ovih godina izmicala u njenom značenju usmjerenom na budućnost: “Prečnik bombe bio je trideset santimetara”.

PREČNIK BOMBE BIO JE TRIDESET SANTIMETARA Prečnik bombe bio je trideset santimetara a prečnik njenog efektivnog dejstva - - oko sedam metara. I u tom krugu četvoro mrtvih i jedanaestoro ranjenih. A oko njih u većem krugu bola i vremena razbacane su dve bolnice i jedno groblje. Ali mlada žena koja je sahranjena tamo odakle je došla, dalje od sto kilometara, znatno uvećava taj krug. A zbog usamljenog čoveka koji njenu smrt oplakuje u zabiti neke udaljene zemlje ceo svet je u tom krugu. I neću uopšte da govorim o plaču siročadi koji seže do prestola Gospodnjeg i još dalje. Koji čini da je taj krug bez kraja i bez Boga.

Moj narod živi

Istina ove pjesme se iznova dramatično potvrđivla svih ovih godina, ne samo u Jerusalimu, već i u Bagdadu, Moskvi, Parizu, Briselu, Berlinu. U Sarajevu. U Nišu. U Damasku.

Jehuda Amihaj, rođen je 1924. u Vircburgu, stotinjak kilometara od Nirnberga, moje prve egzilantske stanice na koju me je naplavila organizovana mržnja zemlje u raspadu. On je rođen kao Ludvig Pfojfer. Njegovi su 1936. iz Njemačke izbjegli u Palestinu. Porodica je deset godina kasnije promijenila prezime. Amihaj na hebrejskom znači “moj narod živi”.

Jehuda je od dvijehiljadite mrtav. Mrtvi su Raša Livada, Genadij Ajgi, Ežen Gilvik i Aleksandar Ristović.

Ali su živi Oblaci, Žena koja jede sneg. Živ je i Prečnik bombe.

Meni ne treba bolji dokaz da su dobro poređane riječi trajnije od piramida. Ali bi omiljene pjesme ipak trebalo učiti napamet, prije nego dođu granate.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )