Publiku treba obrazovati i dati joj i najavangardnije

U glavnom gradu Crne Gore Staša Koprivica režira prvi put, a na poziv Gradskog pozorišta odmah je odgovorila potvrdno jer se, kako kaže, u pozorištu za djecu osjeća najbolje. Beogradska rediteljka podgoričkoj publici se krajem prošle godine predstavila predstavom za djecu (ali i roditelje!). Riječ je o adaptaciji romana “Modro blago” autora Dušana Kostića, koji je njen otac Stevan Koprivica pretvorio u dramski tekst, a ona postavila na veliku scenu KIC “Budo Tomović”.

Omiljeni žanr joj je “komedija neprijatnosti”. Voli magiju, renesansnu komediju del arte i Mediteran. Trenutno priprema prvi film.

“Zapravo, scenario za film. Producent Bogdan Petković je došao do veoma interesantne priče koja se desila u Srbiji početkom ove decenije, koja je bila toliko apsurdna i urnebesna, i o njoj postoji cjelokupna sudska dokumentacija. Ponudio mi je da pokušam da napravim filmsku priču od toga, ja sam to i uradila, i dobili smo na konkursu Filmskog centra Srbije sredstva za razvoj scenarija. Završila sam prvu ruku, sad slijede druga, treća, i nadam se da će u bliskoj budućnosti to ući u produkciju. To bi trebalo da bude komedija sa dosta dramskih elemenata”, objašnjava ona.

Iako je najpoznatija kao rediteljka, spisateljski zanat je ispekla na televiziji, gdje je radila serije. “Dosta se nauči kada pišeš jako brzo velike količine teksta. S druge strane, moj dramski prvijenac, što se tiče teksta, su ‘Anđeli čuvari’ u JDP-u, koje je režirao Veljko Mićunović”, prisjeća se Koprivica.

Zadržimo se na pozorištu - kako je prošla podgorička premijera “Modrog blaga”?

Premijera je prošla odlično, bilo je dosta toplo i čini mi se da su gosti uživali u nečemu što je kao namijenjeno djeci. Međutim, mene je mnogo više zanimalo kako će proći prva repriza, zato što je ona namijenjena pravoj ciljnoj grupi ove predstave. Imali smo oko 300 djece uzrasta od 7 do 11 godina, i to je bio pravi test kako će sve da funkcioniše jer je predstava prevashodno za njih i pravljena.

I prva repriza je odlično prošla, ozbiljnije djelove su pažljivo pratili, na ove duhovite smijali se i tapšali, i na kraju su htjeli još... Drago mi je zbog premijere, zbog kolega i zvanica, ali mi je još draže zbog klinaca na reprizi.

Kako ste uspjeli da napravite onako intimnu atmosferu, sa pomiješanom publikom, u prostoru kakav je velika sala KIC-a?

Moram da kažem da je za to najzaslužnija moja scenografkinja Vladislava Munić Kanington. U startu smo znali s čim imamo posla - s tom ogromnom, socrealističkom salom KIC-a, koja nije baš prijateljski nastojena za pozorište jer je dosta velika i gluva, a opet mora da se napravi neka vrsta magije i bajke, i to mora da bude veliko i impozantno, da bi se postigao taj efekat.

Ona je, u dogovoru sa mnom, našla jedno dosta dobro rješenje, gdje smo tu scenu ušuškali praveći Herceg Novi iz '67 - naravno, ne prave, nego naše, izmišljene '67 - i stvorili smo jednu dosta retro, nježnu, nostalgičnu atmosferu. Takođe, uspjeli smo tokom procesa da maksimalno iskoristimo prostor, tako da se igra dešava na svim mogućim stranama scene, i mislim da smo zbog toga došli do tog rezultata.

Glavni komentar je bio: ovo je kao neki film! Iako smo se, moram da napomenem, trudili da koristimo isključivo pozorišna sredstva. Dakle, nema rezova, sve je vrlo tečno, vrlo pozorišno, ali eto, desila se ta filmska atmosfera.

Otkud ideja da se postavi “Modro blago”? Roman nije toliko popularan među mlađim generacijama, nije čak pretjerano poznat ni među našom generacijom...

Vjerovatno ne bih ni ja znala za “Modro blago” da to nije priča koju mi je, kad sam bila mala, pričao moj otac Stevan. Ta knjiga je izašla negdje 60-ih godina, pa je on kao klinac čitao i uživao u njoj. Posebno je važno što je vezana za grad u kojem je odrastao, u kojem sam i ja odrasla, i kada se spoje bajka i prepoznatljivi lokaliteti, dobije se neka vrsta magije.

U trenutku kada nas je direktorka Gradskog pozorišta u Podgorici, Ivana Mrvaljević, pozvala da odaberemo neki od crnogorskih klasika za djecu - a zadatak ove i naredne sezone u Gradskom su adaptacije crnogorskih dječjih klasika - prvi izbor je bilo “Modro blago”. Nije bilo ni dileme ni razmišljanja, to je nešto za šta smo i pisac teksta i ja emotivno vezani.

Šta si još, osim legendi o Herceg Novom, ponijela iz tog grada?

Vjerujem da velika ljubav koju osjećam prema renesansnoj komediji i Mediteranu dolazi iz Herceg Novog. Moja diplomska predstava je bila Makijavelijeva “Mandragola”, koja se odvija u Firenci - a to je opet bio dio jedne opšte slike, jer je beogradsko pozorište “Boško Buha” tih godina postavljalo renesansne komedije. Meni je, prirodno, odmah pala na pamet ta drama zato što ima vrlo zanimljivu strukturu i zanimljivu temu - kada se odmaknemo od klasičnog zapleta komedije zabune, postavlja se pitanje male, učmale sredine, koja, kad dođe došljak, pokušava nekako da ga stavi pod svoje.

Uvijek mi je bilo interesantno kako funkcioniše mala sredina jer sam više od pola života provela u Herceg Novom, gdje postoje i šarm i romantika, ali postoje i mrak, zatvorenost, ksenofobija, sve to funkcioniše zajedno.

Kako je “Modro blago” u tvojoj predstavi postalo bajka?

Kostićev roman je potpuno u realizmu, on se u njemu bavi miljeom koji je vezan za jedno vrijeme, estetiku socrealizma. Budući da je nama bila zanimljiva sama legenda, htjeli smo da izađemo iz okvira te suvoparne priče, a ono što je suštinska stvar koju smo htjeli da izbjegnemo jeste da to blago budu pare koje djeca nađu i riješe sve probleme - to nije poruka koju želimo da imamo u ovoj predstavi.

Polazeći od originala, a koristeći motive koji se pojavljuju u savremenim bajkama i koje djeca imaju prilike da vide u nekim serijalima namijenjenim njima, željeli smo da napravimo nekakav sklop koji će se baviti pravim vrijednostima, ali u formatu koji je blizak današnjoj djeci. I naravno sa puno magije, zato što ja volim magiju!

Ovo je tvoja četvrta predstava za najmlađe. Kako izgleda rad u pozorištu za djecu?

Najviše volim da radim za djecu, i najoslobođenije se osjećam kad radim za njih. To je moj teren možda i zbog toga što sam vrlo infantilna u svojoj estetici, ali je zapravo teže raditi za djecu jer to mora da komunicira vrlo jasno i precizno, ne postoji prostor za nepotrebno učitavanje jer djeca to ne rade niti to od njih treba očekivati. Takođe, njihova pažnja je skraćena i krhka, i teško je držati je fokusiranu na ono što radite.

S druge strane, u predstavama za djecu postoji sloboda za autora da se igra, da uživa, da istražuje, bez opterećenja šta će neko da misli o tome, jer odrasli ljudi u publici su neopterećeni kad gledaju dječje predstave, otvoreniji su za ideje i postupke. Kad dođu na predstave za odrasle, uvijek postoji nekakav gard. Ta opuštenija atmosfera u pozorištu za djecu, sa ne manjom odgovornošću, meni je inspirativna i mislim da izvlači najbolje iz mene kao autorke.

Da li si do sada režirala u Crnoj Gori i jesi li učestvovala u nekim regionalnim koprodukcijama?

Jedino što sam radila prije ove predstave u Crnoj Gori bila je lokalna produkcija gradskog pozorišta u Herceg Novom. U pitanju je “Noć četiri mjeseca”, takođe tekst Stevana Koprivice, rađena sa lokalnim glumcima, i to je bila dosta dobra produkcija, ali ništa ambiciozno i veliko. Nije imala ni neki posebno dug život, što nije ni moguće za lokalne produkcije.

Crna Gora je mala zemlja, ali ima puno centara, šteta je da pozorišna produkcija bude centralizovana, da se dešava isključivo na Cetinju, u Podgorici... Tivat je aktivan i radi, ali je opet manje aktivan nego što je bio prethodnih godina. Mislim da Boki nedostaje pozorišni centar.

Takođe, mislim da je budućnost pozorišne priče u koprodukcijama. Ovdje predstava ne može posebno dugo da živi jer je publika ograničena na mali broj ljudi koji idu u pozorište. Ukoliko se pravi koprodukcija, predstava može da živi kroz cio Balkan. Ako se bude išlo u tom pravcu, mislim da je to lijepa šansa da crnogorske predstave žive duže i da ih vidi mnogo veći broj ljudi nego do sad.

Kada je riječ o regionu, pa i Evropi, koji su ti trendovi u pozorištu interesantni?

Pozorište je sada došlo u jednu fazu kada više ni ne postoje pravci, kao ovo je avangarda, ovo je klasika... Imala sam nedavno sreću da gledam čuveni “Olimp” na Bitefu. Tu ima milion dijelova i to traje milion sati, ali postoje dijelovi koji su čist slapstick, renesansna commedia dell'arte, inače moja najdraža forma.

Prosto, Jan Fabr se nije libio od toga da napravi cijelu scenu sa Edipom i njegovom krunom koja funkcioniše kao crtani film.

Generalno, te podjele na žanrove i kako šta mora da izgleda, to je stvar 20. vijeka. Postojala je faza kad su se ljudi malo gadili na mejnstrim pozorište, što je kasnilo u odnosu na svijet koji je prevazišao tu fazu od 60-ih do 80-ih, i onda su se lagano vratili na to da je sve okej dok je u funkciji priče.

Koliko samo pozorište koje angažuje reditelja utiče na njegov rad i konačan proizvod, tj. predstavu?

Dosta utiče, i u tome je problem. Često autor u okviru repertoarske politike jednog pozorišta dobije na tanjiru šta se od njega očekuje: hoćemo spektakl, urnebesnu komediju, užasno ozbiljnu klasiku... Valjda zoveš autora zato što imaš povjerenja u njega i u njegov rad i onda ga pustiš da radi to što želi da radi...

Postoji taj paradoks da neki autori imaju beskonačnu slobodu raspolaganja novcem poreskih obveznika; s druge strane, dešava se da je mladim autorima koji su tek završili škole mnogo teže da dođu do angažmana u pozorištu nego kada sam ja završila Akademiju. Pozorišta su tada bila mnogo otvorenija.

Danas postoji formalna podrška mladim autorima, ali ona nije suštinska - postoje sredstva u institucijama, ali je teško doći do institucija. Ipak, mislim da je to nije loše na duže staze, jer uči ljude da nije normalno da pozorište i umjetnost funkcionišu isključivo u okviru institucija. Mislim da je neophodno preduzeti inicijativu, jer nije dovoljno da si dobar pisac, dobar reditelj ili dobar glumac, ti sad moraš biti i producent, pronaći sredstva...

Ja sam imala sreću da radim sa nekim izuzetnim ljudima koji se ne libe da se upuste u to, i uspjeli smo da napravimo sada već četiri nezavisne produkcije - namjerno to zovem nezavisnom, a ne privatnom produkcijom, jer to nije biznis.

Naročito ako se ne uklapaš u nacionalnu kulturnu politiku.

Tako je, a mislim da je dužnost države da podrži projekte koji su dobri i zanimljivi, a nisu toliko komercijalni, jer će oni teško pronaći podršku donatora, prodaja će teže ići... Mi nemamo publiku, mimo nekog malog broja ljudi, koja je dovoljno obrazovana da prepozna takav projekat, da mu pruži podršku.

Ono što se trenutno izdvaja za kulturu je smiješno, i to je strašno zbog toga što ljudi koji nisu redovni posjetioci bioskopa, pozorišta, koncerata, misle da je kultura nekakvo dekadentno bahaćenje više klase. Kulturu čini sve, od TV emisija o kuvanju do ozbiljne pozorišne predstave i izložbe. Mislim da je suština u obrazovanju publike i tome da učinimo da im bude dostupno čak i ono najavangardnije. Samo neka vide i neka odluče sami da li im se dopada ili ne. Mislim da bi dužnost svake države bila da deelitizuje kulturu, da je učini nečim što je potpuno normalno.

Iako ste prilikom adaptacije unijeli veliki broj izmjena u tekst i radnju „Modrog blaga“, ipak ste odlučili da zadržite trenutak u kojem se radnja dešava. Zašto?

Mi smo ozbiljno razmišljali, kada je Stevan počeo da piše tekst, da li da radnju prebacimo u današnje vrijeme, zbog djece koja moraju da se identifikuju i prepoznaju. Onda smo shvatili da je nemoguće da se ta priča desi danas, kao što vitezovi i zmajevi koji su neophodni za neke priče ne mogu da se dese 80-ih godina 20. vijeka.

Bajke se uvijek dešavaju nekada davno. I sada, što je nama kao djeci bila renesansa ili srednji vijek, današnjoj djeci '67. je daleka, daleka prošlost. Pogotovo što se sada svijet brže mijenja, i onda razlika između svijeta kakav je bio '67. i kakav je danas je mnogo veća nego, recimo, između svijeta kakav je bio 1901. i 1967. I meni se čini da djeca gledaju taj setting kao što mi posmatramo “Gospodara prstenova”. Jedan svijet bez telefona, gdje je televizor nešto čarobno...

Takođe, to zovu i belle epoque, kad je iluzija sreće bila na vrhuncu, poslijeratni entuzijazam obnavljanja i građenja nove zemlje, i bili su nam potrebni likovi koji imaju u sebi tu vrstu entuzijazma i poleta.

Gdje pronalaziš inspiraciju, šta najviše utiče na tebe dok pišeš i režiraš?

Uticaje više pronalazim na filmu, nego u pozorištu. Ne trudim se, naravno, da filmsku estetiku prenesem na pozorište, ali teme i ideje su ili iz filma ili iz literature koju čitam. Ona je, opet kažem, dosta infantilna, jer sam veliki fan fantastike i stripova, i mislim da se i u “Modrom blagu” može pronaći omaž svemu tome. S druge strane, volim humor koji ne proizilazi iz neke direktne šale, nego iz atmosfere.

Trenutno sam najviše u serijama, i to u ovoj modernoj varijanti – “Silicon Valley”, “New Girl”, itd. To je dijaloški humor, situacioni humor, komičnost koja proizilazi iz neprijatnosti... Ja to i zovem komedija neprijatnosti i to je, kad radim za odrasle, a često i za djecu, najpribližnija žanrovska odrednica onoga što radim.

Što se tiče pisanja, to je svakako Adam Sorkin kao scenarista, njegovi barokni dijalozi su urnebesno zabavni i zanimljivi, zatim braća Koen...

( Matija Otašević )