Za bogati Zapad smo jeftina radna snaga

Svim društvima u državama bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije je potrebna promjena iz korijena, jer će svi više ili manje završiti po istom scenariju - kao jeftina radna snaga, ocijenila je zastupnica Radničke fronte u hrvatskom Saboru Katarina Peović.

U razgovoru za “Vijesti” je upozorila da su taj scenarij okoštale privredne strukture u državama nastalim raspadom SFRJ koje kubure na periferiji Evrope i služe za jeftinu radnu snagu i tržište za proizvode bogate zapadne Evrope. Jedna od istaknutijih članica Radničke fronte, partije bez predsjednika i predsjedništa koja se zalaže za demokratski socijalizam, istakla je da nema razvojnih niti zelenih politika koje bi osigurale pokretanje privrede kojoj bi bio zadatak zadovoljavanje temeljnih potreba i koju bi nosili veliki privredni subjekti koji bi imali snage na sebe “vući” manje.

Profesorica na Filozofskom fakultetu u Rijeci naglasila je i to da se kod nas sve svelo na malo i srednje preduzetništvo, uslužne djelatnosti koje nisu u mogućnosti proizvesti visoku dodatnu vrijednost:

“Tako razmjenjujemo više rada za manje rada - naši radnici rade više sati, za manje nadnice (dnevnice), obavljajući sve više neosnažujućih i slabo plaćenih poslova”.

Upozorila je da su naše vlade pristale na to da države konkurišu isključivo jeftinom cijenom rada, čime su odgovorne za eksploataciju radnika, posebno mladih ljudi koji se sve više iseljavaju.

“Ulaskom u Evropsku uniju ništa se za Hrvatsku nije promijenilo. Da bi EU bila demokratska zajednica i prevladala ukorijenjenu ekonomsku nejednakost trebala bi biti fiskalna unija, osiguravati transfer tehnologija od razvijenih prema nerazvijenima i zaštititi siromašnije zemlje od uvoza iz bogatih zemalja i obrnuto - poticati (podstaći) izvoz iz siromašnijih zemalja u bogate. I u slučaju tzv. korona obveznica vidjeli smo da se razlika između bogatih i siromašnih neće tako skoro dokinuti”.

Radnička fronta je ljevica, neki bi rekli i radikalna ljevica, zagovarate demokratski socijalizam, kako biste to objasnili i šta time nudite Hrvatskoj? Koliko je sve to primjenjivo danas, postoji li država u Evropi u kojoj imamo poredak zasnovan na tim principima?

Radikalno znači zahvatiti problem u korijenu i mijenjati stvari korjenito - s druge strane imamo opasni ekstremizam koji u ostalom služi zadržavanju statusa quo. Demokratski socijalizam jest vizija koja govori o tome što treba mijenjati - no ako je radikalno osigurati temeljne potrebe svima - hranu, stan, obrazovanje i zdravstvo - onda smo mi radikalni. Pitanje što nudimo... Nije naše da “nudimo” već da priskrbimo (osiguramo) kritiku i analizu društvenih uvjeta (uslova) podređenosti i viziju kako bi se, prije svega društvena proizvodnja mogla organizirati tako da svi imaju zadovoljene temeljne potrebe i da demokratiziramo odlučivanje.

Političke stranke stalno nešto “nude” i “nutkaju”, tvrdeći da je dovoljno njima dati moć da bi se stvari bitno promijenile - no realno ono što je važno jest da elitama i “odabranima” smanjimo moć da odlučuju u ime društvene većine, a obespravljenoj društvenoj većini je potrebno osigurati okvir u kojem demokratski može odlučivati o stvarima koje ih se tiču. Gdje imamo primjer demokratskog socijalizma... Demokratski socijalizam je prije svega vizija društva, promjena koje, pogotovu ovoj našoj regiji, osigurava da jurnjavu za profitom zamijeni briga za bolji život većine. Demokratski socijalizam je prije svega proces i vizija, a ne formula, to je proces mijenjanja kapitalističkih elemenata privrede socijalističkim.

Vaš uspjeh na posljednjim izborima dobija na težini s obzirom na izrazitu desničarsku obojenost Hrvatske, u kojoj mjeri ste i privukli građane kao dijametralno suprotna opcija?

Tihi glasovi onih koji se ne slažu s desničarskom ideologijom počeli su se pojavljivati i jačati. Desnici se treba suprotstaviti ne samo zbog ideologije već iz zbog političko-ekonomske deprivacije većine, oduzimanja bilo kakvih poluga demokratskog odlučivanja i gubitka moći društvene većine. Devedesetih se u kriminalnoj transformaciji i i privatizaciji začeo model kojim je legalizovana korupcija - oduzimanje društvenoj većini onoga što je ta društvena većina stvorila i davanje u ruke bogatoj manjini - taj se model i danas održava.

Mnoge partije u Crnoj Gori, čak i do juče vladajuća DPS, imaju u svojim nazivima riječi koje ukazuju na socijaldemokratiju i socijalizam. I u Hrvatskoj je na vlasti bio SDP, koliko je suštinski riječ o lijevim partijama, vidite li na prostoru bivše SFRJ političku stranku čiji je program blizak Vašem?

SDP je u nekim mjerama prema radu i radništvu bio i gori od rigidne desnice i HDZ-a, oni su izdali društvenu većinu, a svoju navodno “lijevu” orijentaciju sveli na detalje uglavnom u polju svjetonazorskih pitanja. Na prostoru bivše SFRJ Radničkoj fronti je bliska programski slovenska Levica. U Srbiji se tek javlja Partija radikalne levice - no i ona se čini bliska svojim programom RF-u. U BIH asistiramo nekim lijevim akterima da formiraju partiju vrlo sličnu RF.

Nije li jedna od posljedica oštrog zaokreta u desno Hrvatske u posljednje tri decenije i sveprisutnog revizionizma i nedavni tragičan događaj ispred hrvatskog Sabora?

Mladić koji je pucao na policajce ispred Vlade, jednog ranio, a onda počinio samoubojstvo, po svemu sudeći smatrao je da su Srbi najveći problem u Hrvatskoj - smatrati nacionalne manjine uzrokom socijalne i ekonomske deprivacije u zemlji u kojoj dva odsto najbogatijih, uglavnom Hrvata, drži u svojim rukama preko 50 odsto ukupnog bogatstva na bankama - ne samo da je politički slijepo, već je i jednostavno pogrešno. No, jedno je bijes društvene većine koji je induciran obespravljenjem naroda, rapidnim osiromašenjem, besperspektivnošću, a drugo način na koji se taj bijes artikulira - u ovom slučaju desnim ekstremizmom, koji da stvar bude gora upravo potpiruje ta vladajuća većina, naravno onda kada im je to potrebno i kada je to zgodno. Iskreno se nadam da će bijes naći načina da se artikulira kao autentičan bijes obespravljene većine koja razumije razloge svoje obespravljenosti - a ne kao desni ekstremizam koji, u konačnici, stvari ostavlja kakve jesu i osigurava da nakon izlijeva bijesa sve ostane isto. Bogate elite su oduzele većini pravo na normalan život - društvena većina svoja prava može vratiti samo otklanjajući uzroke materijalne obespravljenosti.

Stvari su zapravo jednostavne, treba nakon provedene analize pokrenuti i subvencionirati one velike privredne subjekte koji imaju mogućnost proizvesti dodanu vrijednost, na koje će se nadovezati mali i srednji, osigurati proizvodnju za potrebe, osobito poticanjem prehrambene industrije, proizvodnje ljekova i medicinske opreme, dići poreze za najbogatije, uvesti porez na bogatstvo, demilitarizirati društvo i prestati izdašno financirati vojsku, prestati izdašno financirati vjerske zajednice, više ulagati u obrazovni i zdravstveni sustav (sistem).

Kako komentarišete smjenu vlasti u Crnoj Gori na izborima, DPS i Milo Đukanović su vladali još od doba kada su HDZ i Franjo Tuđman došli na vlast u Hrvatskoj?

Smjena jednih lica drugima nije garancija promjene - na našim područjima promjene se moraju desiti kao korjenite promjene i moraju doći “odozdo”.

Kako je HDZ ekspresno uspio da se vrati na vlast, koliko je i na koji način politika tada vladajućeg SDP-a uticala na to?

SDP je izdao radnike i društvenu većinu, donio Zakon o radu koji nas je smjestio na sam vrh EU ljestvice prekarnih ugovora o radu, do tri mjeseca. Posljedica toga je masovno iseljavanje - preko 14 odsto radnosposobnog stanovništva. SDP je pogodovao bogatim vlasnicima firmi kojima je opraštao dugove Zakonom o predstečajnim nagodbama, dok su radnici završavali na ulici bez posla. Radnička većina ne glasa za SDP jer im više ne vjeruju.

Možemo li računati na zrelost crnogorskog društva nakon izbora 30. avgusta, te da će na narednim izborima više birati građanske stranke, prema egzistencijalnim, a ne identitetskim pitanjima? Kakav je slučaj u Hrvatskoj?

Egzistencijalna pitanja su sada mnogim strankama navodno na prvom mjestu, pa se onda čak ograđuju od identitetskih pitanja, no pitanje je može li se to odvojiti. Svakako materijalni uvjeti (uslovi) života jesu ono što društvenu većinu najviše muči.

Da li je više bure u Saboru izazvala vaša navodno prekratka suknja, ili ocjena da je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman “sudjelovao u udruženom zločinačkom poduhvatu”?

Ne znam, vjerojatno oboje iako i jedno i drugo pripada više sferi uljuđenog ponašanja i nepisanih pravila koja i jesu problem ako se rad Sabora svodi na to. Naime, upravo navodni (u biti nepostojeći) “dress code” neodoljivo podsjeća na “politički code” negovorenja o nekim stvarima iako ih svi znamo i jasno nam je da su one točne. Ja sam doslovno citirala dio iz presude Haškog suda kada sam priupitala je li baš prikladno da upravo Sveučilište obrane i sigurnosti nosi ime Franje Tuđmana za kojeg je Međunarodni sud ustvrdio da je sudjelovao u udruženom zločinačkom pothvatu (poduhvatu). Iako nisam rekla ama baš ništa netočno, na mene se sasula cijela kiša reakcija, uvreda, protuustavnih izjava - od poziva da me treba udaljiti sa sjednice, do toga da je crvena zvijezda zločinačka. Kao i prekratka suknja - svi znamo da smo došli govoriti o nekim istinama, da je naša zadaća da beskompromisno stojimo uz istinu - no umjesto toga mjerimo centrimetre i izmišljamo što je prikladno (reći/obući), a što nije.

Desni ekstremizam povezan s privatizacijom i pljačkom

Ako ne griješim, porijeklom ste Dalmatinka, iz nekada listom partizanskog Segeta, koliko to utiče na politiku koju propagirate?

Moji roditelji su iz Dalmacije, čak mi je i sestra rođena u Splitu, svi su mi Dalmatinci, s očeve strane su i partizani. NOB i povijesne okolnosti nakon Drugog svjetskog rata su za Seget značile ogromnu transformacija jednog ruralnog kraja, opismenjavanje naroda, osiguravanje tranzicije iz praktički ruralnog mahom poljoprivrednog kraja u industrijalizirani kraj s dobro obrazovanim stanovništvom. Nakon devedesetih sve se izmijenilo, ljudi su osiromašili, počeli se baviti gotovo isključivo uslužnim djelatnostima. Sada u koroni su mnogi pali na prosjački štap. Obiteljsko (porodično) iskustvo transformacije, progresa i društveno-ekonomske regresije dobar je podsjetnik na to što se sve može u samo dvije-tri generacije dogoditi.

Grabar-Kitarović se nije zalagala za prava žena

Svega 22 odsto mjesta u novoj crnogorskoj Skupštini pripalo je ženama, kako to komentarišete? Situacija u Hrvatskoj znatno je bolja, imali ste Kolindu Grabar Kitarović na čelu države?

I u Hrvatskoj imamo puno manje žena od muškaraca i u Saboru i u Vladi. Iako smo imali predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović - ona nije zastupala feminističke politike, niti se zalagala za prava žena.

Kako gledate na aktivizam civilnog sektora u Hrvatskoj i Crnoj Gori kada je riječ o borbi za veću ravnopravnost?

Civilno društvo i udruge (udruženja) za borbu za ženska prava, prava LGBTQ+ osoba, nacionalne manjine kao i druge nevladine udruge (udruženja) preuzimale su ponekad na sebe borbu koja je trebala biti politička. No, istovremeno udruge su prečesto naglašavale navodnu “apolitičnost” i isticale potrebu “neideološkog” djelovanja, iako je njihovo djelovanje uvijek politično.

( Alisa Hajdarpašić )